Dva svijeta
Dva svijeta
– Jesam li lijepa? – Upitala se Rebeka dok je pomalo nespretno naginjala svoju glavu nad poveliku lokvu. To pitanje upućeno samoj sebi sada je bilo nešto poput obične šale, podsjetnika na neko davnije vrijeme u kojem je kao malena djevojčica uporno naginjala svoju glavu nad lokvu koja joj je zatim pružala odraz neba i nje same, i u kojoj je nepogrešivo mogla zaključiti kako bi mogla biti i ljepša.
Sada kada je to vrijeme bilo već davna prošlost, i kada niti je više bila slatka djevojčica niti nesigurna dvadesetogodišnja djevojka, postala je poprilično samouvjerena kako prema svom izgledu, tako i prema svojim sposobnostima.
Nisi loša, pomislila je dok je čučala nad lokvom i pogledavala svoj odraz u njoj ispremiješan s plavetnilom neba i sitnih punoglavaca što su išli lijevo-desno. Njezina svijetlosmeđa duga kosa s nekolko nijansi plavoga, lice blijedo poput snijega i oči boje vedroga neba činile su sasvim zanimljiv prizor, nešto poput neobične, moderne i nadasve ležerne princeze iz bajke koja među svojim žapcima traži onoga pravog – samo svog princa.
U stvarnosti Rebeka je bila biolog čiji je trenutačni posao podrazumijevao promatranje vodozemaca iz lokve koju je itekako dobro poznavala iz svog djetinjstva.
– Nisi… Nisi lijepa… – začula je odjednom riječi za svojim leđima.
Iznenadila im se.
Naglo se okrenula želeći vjerovati kako se s njom šale njezini studenti, ali kada je potvrdila svoje slutnje kako nije riječ o studentima, već o jednom tek malko poznatom joj liku, ostala je zatečena… ali i – uvrijeđena.
Zurio je u nju svojim prodornim plavim očima jasno joj dajući do znanja kako više od bilo čega želi vidjeti njezinu nadolazeću reakciju. Hoće li joj biti neugodno, hoće li pocrvenjeti, zbunjeno mu štogod odgovoriti…
Rebeka nije mislila pasti na njegovu igru. Tek je hladno slegnula ramenima i oholo okrenula glavu dopustivši iznenađenom strancu da u miru nastavi svoj put. Željela mu je odmah pokazati kako netko poput njega nju ne treba ni pogledavati, a još i manje promišljati kako je osvojiti.
Nije joj padalo na pamet reći kako se samo šalila, kako njoj kao doktoru znanosti uistinu nije važno kako izgleda, kako ona cijeni svoju pamet, a ne svoju ljepotu, kako se ne igra sa žabama i punoglavcima, već ih lovi radi važnog projekta. U prvom redu jer nije smatrala da dotični zaslužuje bilo kakva njezina opravdanja.
Znala je kako je ispala beskrajno umišljena i kako je možda bila i prva koja je odbila mogućnost da razgovara s njim, ali nije je bilo briga.
Još je samo jednom, ni sama ne shvaćajući zašto, okrenula glavu u njegovom smjeru i zaključila kako ipak odlazi. Bio joj je već okrenut leđima i samo je zamijetila kako kima glavom lijevo-desno kao da se čudi, a u isto vrijeme i smije sceni koju je upravo doživio.
Bio je podosta visok i nadasve atletski građen taj gospodin koji se usudio remetiti njezin mir, pa iako ga nikada nije smatrala nešto posebno privlačnim, nije mogla, a još jednom ne baciti pogled na zgodnog znanca u crnoj odjeći koji je polako, ali sigurno nestajao iz njezinog vidokruga.
Odmah ga je prepoznala. Bio je to Vinsent Kačić, jedina osoba u povijesti koja je potekla iz njihovog malenog mjesta, a koja je postala poznata u domaćim i europskim okvirima i to ni više ni manje no po nogometnom umijeću. Rebeka nije svjesno držala kako netko takav teško da može zaokupiti njezinu pažnju, a opet svojim mu je ponašanjem zacijelo poprilično jasno dala do znanja kako se ne misli ni na koji način družiti s nekime poput njega.
Vinsenta nije odveć dobro poznavala iz osnovne škole. Pamtila je tek godinu dana starijeg visokog dječaka kako s neobično ozbiljnim izrazom lica hoda školskim hodnicima. Jednom se čak bila i zapitala zašto je tako ozbiljan.
Znala je da mu je njezina majka predavala biologiju i kemiju te da je kasnije redovito izrezivala sve isječke iz novina s njegovim likom. Rebeki ta zaluđenost njegovim likom i djelom nikada nije bila jasna, nije razumjela zašto njezine prijateljice uporno žele razgovarati o njemu, govoriti koliko je zgodan, kako su ga vidjele neki dan, kako je upravo posjetio baku, majku, oca, prošao pokraj njih, rekao im bok, nasmiješio se i slično.
A opet, sada kad joj je podrugljivo dobacio “nisi lijepa”, nije mogla, a ne prisjetiti se svega što je ikada o njemu čula i iznad svega osjetiti nekakvu nelagodnu hladnoću koja joj je snažno prostrujala kroz tijelo. I zato što joj je rekao da nije lijepa, i zato što je možda pomislio kako je baš tašta… i glupa zapravo. Ako je Rebeka bilo što o sebi znala, onda je pouzdano znala da je gotovo svi koje sretne smatraju poprilično atraktivnom, ali nakon ovog neobičnog susreta kao da je stala na tren i osjetila se neobično malenom i neuglednom.
U ljutnji je tada ulovila, a zatim i pustila žabu krastaču te još jednom bacila pogled na svoj odraz u lokvi.
Poprskana od žabe, razlivene šminke i od vjetra raščupane kose, sada se mogla u potpunosti složiti s gospodinom Račićem.
– Nisi, nisi lijepa Rebeka!
Ubrzo je nastavila svoj put spretno se verući povećim kamenjarom prema sjeveru. Unatoč popriličnoj opremi na leđima u trenu se našla na prostranoj livadi te je samouvjereno krenula prema sljedećoj lokvi na svojoj ruti.
Došavši do lokve spustila je svoju opremu, čučnula i ponovno se zagledala u površinu vode. Ovaj joj put ni na kraj pameti nije palo proučavati svoj odraz već je promatrala kretanje vretenaca nad lokvom.
– Još nisi lijepa… – začula je tada nanovo poznati si glas za svojim leđima.
Srce u trenu gotovo da joj je prestalo kucati. Zakolutala je očima potpuno sigurna o kome se radi te se u ljutnji, ali i strahu od nadolazećeg, okrenula.
Tek je tada spazila Vinsenta Račića kako sjedi ispod staroga hrasta i odmara se u njegovoj sjeni.
– Dobar dan – samouvjereno je pozdravila. – Zapravo promatram vretenca – svisoka je pojasnila.
On joj je dobacio neki neobičan izraz lica koji kao da je govorio kako joj ne vjeruje previše i samo mimo upitao:
– Zašto? Ta oni kao da se stalno vrte u krug.
– Da, ali mene zanima koje su vrste ovi vretenci.
– Vrste?
Kimnula je glavom.
– Zasad smo ih otkrili trideset na ovom podmčju, ali nikad se ne zna, ovo bi mogla biti trideset i prva vrsta.
Vinsent je tada malo bolje pogledao nepoznatu mu došljakinju i zaključio kako ova nije jedna u nizu onih neobičnih turistica avanturistica što lutaju krajem, ova je očigledno radila… Premda mu je odmah bilo i više no jasno kako uobičajena nije svakako.
Nekoliko trenutaka ju je samo promatrao, a zatim kao da je odlučio da je vrijedna njegove pažnje, prišao joj je bliže i čučnuo do nje.
Dok joj je prilazio, Rebeka je osjetila neobičan nalet topline koja joj je u trenu prostrujila tijelom. Njegov pogled izazivao joj je jasnu nelagodu. Ni njegova blizina nije joj se previše svidjela. Oči su joj počele bježati po njegovim mkama išaranima mnogobrojnim tetovažama, ali trudila se da on to ne zamijeti i da ni slučajno ne pomisli kako je možda impresionirana onim što vidi.
U tom je trenu bila uvjerena kako se on njoj misli pomalo upucavati te je naumila činiti sve da odbije njegova nastojanja. Jest, bila je lijepa i znala je to, ali bila je i doktor znanosti i nešto joj se činilo da joj nogometaš ne može biti par. Ipak, osjećala je kako joj srce udara u grudima i kako diše sve brže i brže.
– Kad sam bio mali, sjećam se da sam ih znao viđati i u jednoj uvali gdje smo se ljeti kupali. Tamo je bilo vrulja, valjda su zato boravili na tom području.
Rebeka se u trenu iznenadila njegovom glasu. Bio je miran, gotovo pa drag i simpatičan. Pogledala ga je na tren ravno u oči, a zatim u nelagodi skrenula svoj pogled.
– I ja sam ih kao dijete znala viđati u Vali. Druga djeca su ih zvali…
– Helikopteri – nadodao je.
Kimnula je glavom, ali u glasu je jasno odala nepovjerenje prema svom sugovorniku. – Točno – gotovo strogo je izgovorila.
– Kao dijete ste ljetovali ovdje?
– Ne. Ja sam odavde. Ja sam Rebeka Dunižarić.
Ime kao da mu ništa nije značilo.
Kraljevstvo za ljubav
Kraljevstvo za ljubav
Silazak s trona
– Kraljica! Majke mi, nitko ti ne bi dao manje od sedamnaest.
– Misliš?
– Znam – samouvjereno je potvrdila Ida.
Dvije najbolje prijateljice u iščekivanju odlaska na more ljetne su dane kratile u stanu Komarovih.
– Ne izgleda loše – Stela je natezala rub haljine kako bi sakrila tanke gležnjeve – makar nikad neću biti lijepa poput mame.
Vrhunac obožavanja svoje majke, Stela je doživjela uoči njezine proslave dvadesetogodišnjice mature. Kad ju je ugledala u prekrasnoj haljini boje vina, zaključila je kako ima najljepšu mamu na svijetu.
– Trebala si je vidjeti! Za ne prepoznati!
– Ne sumnjam. Ali da se ne nadaš postati lijepom poput nje, nikad se ne bi usudila odjenuti tu haljinu – mudrovala je Ida.
– Govoriš gluposti. Tako je lijepa da sam je morala probati.
– Draga moja, priznaj da želiš vidjeti kako ćeš izgledati kad budeš malo starija.
– Misliš kao moja mama?
– Ma ne, njoj je skoro četrdeset i prestara je da bi se uspoređivala s njom.
Makar nije sumnjala u iskrenost prijateljičinih riječi, Stela nije dijelila jednako oduševljenje svojim izgledom. Bila je puno kritičnija:
– Haljina na meni izgleda predugo i preširoko. Nedostaju mi sise i stražnjica da je popune. Cipele su veće za tri broja i nikad neću naučiti hodati u njima.
– Čekaj, ne miči se – zapovjedila je Ida prebirući po ormaru. Uski crni pojas pomogao je da se haljina prilagodi Stelinoj figuri stvarajući privid razvijenijeg i punijeg tijela.
– Ha, što sad kažeš?
– Mama bi me ubila da me vidi.
Visoko podignuta kosa, prištići prekriveni puderom, srcolike usne istaknute grimiznim ružem, haljina do polovice listova, stegnuta u struku i lakirane cipele u kojima se nevješto kretala, učinili su da do kraja kapitulira.
– Uistinu ne izgledam loše. Gotovo poput sedamnaestogodišnjakinje.
– A što sam ti rekla. Upravo takvom te zamišljam za četiri godine.
– S crvenim ružem i visokim potpeticama?
– U pitanju su nijanse – Ida je odmahnula rukom.
Zagrljene, dvije su prijateljice promatrale svoje odraze u zrcalu, razmišljajući hoće li za nekoliko godina ovakvim izgledom uspjeti privući pozornost suprotnog spola. S dlanom na ustima, prigušujući kikot, pogled sa zrcala svrnule su jedna na drugu.
– Baš smo lude! – uspjela je procijediti Ida.
– Kao kupus! Vrijeme je za čašu Cedevite i porciju tračanja. Što misliš?
– Nećeš se prije presvući?
– Dopusti da još malo uživam u svom glamuroznom izdanju.
Zabavljene pričama, dvije trinaestogodišnjakinje ubrzo su zaboravile na svijet oko sebe. Kad su začule zvono na vratima, iznenađeno su se trgnule.
– Ajme, koliko je sati? – Ida je pogledala Stelu.
– Tko bi to mogao biti? – uzvratila je prestrašeno Stela.
– Hoćeš li otvoriti?
– Zar ovakva? – Stela je tjeskobnim pokretom ovila ruke oko ramena. – Hajde, pliz, proviri kroz špijunku!
Ida se mačjim korakom došuljala do ulaznih vrata. Odmaknuvši se od špijunke, razvučena osmijeha okrenula se prema kuhinji:
– To je samo moj mali brat! – uzviknula je otvarajući vrata.
Stela je krajičkom oka vidjela kako malo debeljuškasto stvorenje ulazi u stan.
– Mama je rekla da smjesta dođeš kući.
– Zar je već dva? – zbunjeno se zapitala Ida.
– Bilo je točno dva kad me mama poslala po tebe. Upozoravam te da šizi što si opet zaboravila na ručak. – Ulaskom u kuhinju, naglo zastane.
– Dobar dan, gospodine Debeljaković! Kako ste? – Još uživljena u ulogu fatalne žene, Stela mu se obratila podrugljivim tonom pružajući mu dlan u očekivanju rukoljuba.
– Zar ne izgleda poput kraljice? – Ida je pobožno gledala u Stelu.
Bucmasti osmogodišnjak pogledom je odmjeravao spodobu u crvenoj haljini. Nalikovala mu je na Idinu prijateljicu Stelu, ali ova je bila puno starija i nekako, smiješna. Onda je skužio. Lupivši se dlanom po čelu, stao se grohotom smijati.
– Nešto je smiješno? – obratila mu se povrijeđenim tonom.
Stelina primjedba dodatno je provocirala navalu dječakovog smijeha.
– Ha, ha… – dječak je uperio kažiprst u Stelu tresući se od smijeha. – Ha, ha…a ja mislio da su maškare u veljači?
Mrak!
***
U novom pokušaju Stela je uspjela otvoriti oči. Težak teret konačno joj je pao s kapaka i oprezno je počela treptati.
Što će ugledati? Gdje će se zateći? U luksuznom apartmanu omiljenog joj hotela ili u raskošnoj, dobro poznatoj garderobi? Neugodno iznenađena, shvatila je da se nalazi u bezličnoj, oskudno namještenoj sobi. Što se događa? Zar je sama? Ima li koga?
Pokušala se pridići. Bezuspješno! Tijelo, teško poput olova i protiv njezine volje, ostalo je prikovano za ležaj. Mobitel! Nazvat će Horvata i sve će se u trenutku razjasniti. U potrazi za spasonosnom spravicom, nagonski se pomaknula. Presjekla ju je neugodna bol.
Okrenuvši glavu, spoznala je da joj je lijeva nadlanica uskom cjevčicom spojena s plastičnom vrećicom pričvršćenoj na vrh stalka odmah do postelje.
Do stalka kompjutorski sustav s treperećim ekranom i stol s uredno složenom medicinskom opremom. Zbog čega? Što joj se dogodilo? Otkada je ovdje? I zašto? Osjećajući kako je preplavljuje panika, unatoč probuđenoj boli, stala se nemirno trzati.
– Ima li koga?
– Probudili ste se? – Nježan, topao glas na uznemirenu djevojku djelovao je jednako umirujuće kao i dlan kojim joj je pogladila lice.
– Gdje sam? Što mi se dogodilo?
– Na JIL- u.
– Gdje je to? Na Marsu!
– Jedinica intenzivnog liječenja … –
– Što, što se događa … – Glas joj je postajao nerazgovijetan.
– U stanju ste u kojemu u ovom trenutku malo toga možete razumjeti. Kad se dovoljno oporavite, nadležni liječnik će vam sve objasniti. Dotada, da oporavak ne dođe u pitanje, pomognite i nama i sebi, spavajte i sanjajte isključivo lijepe stvari. – Ponovo ju je pomilovala po licu. – Ako se probudite ili vam nešto zatreba, tu sam. Dogovoreno?
Iscrpljenost izazvana strahom od nepoznatog, gurnula je Stelu u san bez snova.
***
Nekoliko dana kasnije, primarijus Viđak, predstojnik odjela interne medicine, u svojemu je uredu sa Stelom vodio ozbiljan razgovor.
– Dakle, da zaključimo! U želji za savršenstvom, precijenili ste vlastite mogućnosti i vaš se organizam pobunio. Nemojte se zavaravati. Koliko puta ja vama trebam ponoviti da je vaše stanje do dolaska ovamo bilo izuzetno zabrinjavajuće.
– Ma, to je bilo akutno – nehajno je odmahnula rukom.
– Gospođice Komar – voditelj internog odjela počeo je gubiti strpljenje – kao što ja respektiram vaš posao, očekujem da se i vi na isti način odnosite prema mojemu. Stoga mi prestanite proturječiti i uvažite činjenicu da sam priznati stručnjak za internu medicinu koji vam želi i mora pomoći. Pomirite se s istinom da ste se gotovo uništili i isključivo zahvaljujući predanosti mojoj struci spasili smo vas od totalnog kolapsa iscrpljenog organizma.
– Nabili ste mi to na nos već nekoliko puta i zahvalna sam vam na tome – Steline oči su plamtjele. – Ali, ja sebe poznajem najbolje i znam dokle mogu ići. No, dobro, slažem se – kratko je zastala oborivši pogled – ovaj sam put malo pretjerala…
– Da, malo!?
– Ok, pretjerala sam, ali sad se osjećam dobro i spremna sam za nove životne pobjede.
– Osjećaj da ste bolje, prividan je i trenutačan. Shvatite da će trebati proći vremena do potpunog oporavka.
– Koliko? Tjedan? Dva? Mjesec možda? Toliko se mogu žrtvovati!
– Kako se usuđujete oporavak, za koji će vam trebati najmanje tri mjeseca, uspoređivati sa žrtvovanjem?
– Tri mjeseca? – prenerazila se. – Nemoguće! Ako smo u lipnju, već za nekoliko tjedana trebam započeti s pripremama za novu reviju, potom slijedi božićna…
– Gospođice Komar, odrasla ste, punoljetna osoba i kao takva odgovarate za svoje postupke. Stoga vas upozoravam ako ostanete nerazumni, više vas nitko neće uspjeti izvući. Međutim, kako vas smatram pametnom mladom ženom, izgleda mi nevjerojatnim da biste za uspjeh posla, u zalog stavili život.
Poslije iscrpljujućeg razgovora i međusobnih uvjeravanja, Stela se konačno uspjela suočiti s ozbiljnošću svoje zdravstvene situacije.
– Tako je bilo loše? – zgrčila se u naslonjaču.
– Raduje me što sam vam konačno uspio dokazati ono što se trudim gotovo sat vremena. Zdravlje je naša najveća dragocjenost i trebamo ga čuvati i sačuvati. Samim tim i sebe. Svi smo mi zamjenjivi, a svijet se okretao prije nas, a bogami nastavit će se i poslije nas. Bacite sve u drugi plan i sebi postanete najvažnija. I to će, draga moja Stela, biti vaš najveći uspjeh. Vaša najuspješnija životna revija.
Nakon podulje žučne prepirke u prostoriji je zavladala tišina.
– Uvjerili ste me, hvala vam. Rekli ste tri mjeseca?
Ledena strast
Rachel Devlin uđe u klizalište i zagleda se u prekrasan prizor pred sobom. Iako su na ledu bila većinom malena djeca, klizala su tako vješto da se Rachel uistinu iznenadila. Dakako, samo nakratko, jer se vrlo brzo prisjetila da se nalazi u Klizačkoj akademiji Colina Knighta, u kojoj su se obučavale buduće olimpijske nade i profesionalci, a u koju se mogao upisati samo klizač dokazane vještine i nadarenosti. Na ledu je bilo nekoliko učitelja, ali Rachelinu je pažnju privukao visok, svjetlokosi mladić širokih ramena i uskih bokova, građe koja je odavala dugogodišnjeg klizača. S izuzetnim strpljenjem pomagao je djevojčici. Opasavši je, vodio ju je ledom izvodeći zamršene figure, a kad ih je djevojčica pokušala i sama ponoviti, okliznula se i pala. Mladić se u trenutku našao pokraj nje i podigavši je, nešto joj je objašnjavao. Rachel nije čula što joj je rekao, ali bilo je očito da je tješi i hrabri. Vrlo brzo, suze straha nadvladao je nesiguran osmijeh. Približivši se ogradi, Rachel je razabrala riječi djevojčice:
– Molim te, pokaži mi još jedanput pa ću sama!
Mladić je kimnuo i udaljivši se malo od nje, s lakoćom zavrtio gipko tijelo odrazivši se stražnjim unutarnjim rubom klizaljki, a dočekavši se na isti, vanjski dio ruba. Ponovio je to zatim različitom brzinom. Rachel je dovoljno poznavala umjetničko klizanje da shvati kako je pred njom, iako je izveo samo jedan od osnovnih skokova, vješt učitelj klizanja. Bilo je nečeg izuzetnog u njegovim kretnjama, čak i onda kad je samo klizio ledom. Posjedovao je neki fluid, neki sjaj koji ga je okruživao od zlatne kose do ruba njegovih klizaljki. Elastično odijelo isticalo mu je snažne noge, a svaki pokret naglašavao širinu pleća. Rachel je bila kao hipnotizirana te da je i htjela, ne bi mogla skrenuti pogled s njega. Vlastito ju je ponašanje zapanjilo. Još je nikada nitko nije tako snažno privukao. Zacijelo je kriv taj neobičan spoj otmjenosti i sirove seksualnosti što je protiv svoje volje počela drhtati kada je mladić, ponovno se obrativši djevojčici, razbio čaroliju. Rachel se u sebi korila zbog svoje gluposti. Pa odrasla je medu klizačima i s klizanjem! Ta očaranost bila je za nju novo iskustvo i pomalo ju je uplašila
– Steffie, ti si na redu!
Zvuk njegova glasa prekinuo joj je misao.
– Ne mogu, to mi je preteško – rekla je plačno djevojčica.
Učiteljevo strpljenje očito nije bilo bezgranično.
– Stephanie, ako ne pokušaš, roditelji mogu doći po tebe i odvesti te. Ne želiš nas valjda napustiti?
– Ne, ali…
– Nema “ali”! – uzvratio je oštro. – Hajde, pokušaj! Polako, kao što sam ti pokazao! Kreni desnom i dočekaj se na lijevu. Ti to možeš!
– Past ću…
– Pa što, ustat ćeš i opet iz početka. Tko kliže, taj i pada!
Zabacivši tamnu kosu sa čela, djevojčica se udalji od ograde. Neko se vrijeme koncentrirala, a zatim skoči. Nije to učinila baš savršeno, ali nije ni pala. I ne pogledavši učitelja, skočila je još jednom, ovaj put s više uspjeha. Oči su joj zasjale od zadovoljstva.
– Sjajno, dijete! Mnogo bolje! Znao sam da ćeš uspjeti. Više sam ti vjerovao, nego ti sama, je li?
Osmijeh na Steffinom licu bio je poput sunčane zrake. Dobar učitelj, pomisli Rachel. Možda najprije malo preoštar, ali ipak pohvali dijete kada treba. Vlastito umijeće nalaže mu viši kriterij.
– Nikada te neću dostići – reče Steffie čeznutljivo.
– Dakako da hoćeš, budalice! Treba ti samo vremena i vježbe pa ćeš biti još bolja.
– Ponekad mrzim vježbu.
On se široko nasmije, malo prigne i glasno šapne.
– I ja, Steffie, i ja!
– Možeš li mi sada pomoći? – javio se dječak s drugog kraja klizališta.
– Evo me odmah! – dovikne mu učitelj i okrenuvši se prema Steffie, reče: – Nastavi dok se vratim!
– Hvala, Coline!
Colin! Začuvši to ime, Rachel se gotovo skamenila. To je dakle Colin Knight. A još mu se maloprije divila. Njemu koji je zaveo Anne, a zatim je silno povrijedio da je pokušala samoubojstvo, napustila akademiju, obitelj i sve nade u klizačicu karijeru!? Morala sam to odmah znati, pomislila je Raditi s gorčinom. Tko bi se drugi mogao tako kretati ledom? Zavela ju je njegova vitkost pa je pomislila da Colin Knight ne može biti toliko mlad. S obzirom da je dobitnik nekoliko olimpijskih medalja, te već prilično dugo profesionalac i učitelj, pretpostavljala je da je blizu četrdesete. Susretu s Colinom Knigtom Rachel se nadala od kad je prvi put odlučila poći u Vermont. Mjeseci iščekivanja nisu joj pomogli da obuzda strah koji ju je počeo gušiti kad je zamijetila da se uputio ravno k njoj. Ne, još nije bila spremna za susret s njim! Za suočenje! Pa ipak, vidi je i sada ga više ne može izbjeći, a da ne ispadne smiješna.
Pokuša ga objektivno promotriti prije negoli joj priđe. Lice mu je bilo rumeno od napora, kosa gusta i plava, a oči zelene poput mora. Istodobno se doimao nježno i snažno. Čvrsta brada s dubokom jamicom davala je njegovu licu poprilično tvrdoglav izraz, jednu sasvim mušku oštrinu. Da, bio je privlačan! Rachel to nije mogla zanijekati. Televizijske snimke i fotografije ti novinama nisu mu baš bile vjerne. Nikakvo čudo da se u nj zaljubila mlada i naivna djevojka poput Anne.
“Bijeli vitez”, tako su ga zvali javni mediji. Ime mu je odgovaralo. Dakako, sudi li se samo po vanjskom izgledu!
– Mogu li vam pomoći?
Rachel je toliko zanijelo vlastito razmišljanje da se uplašila zvuka njegova glasa. Nijemo ga je promatrala.
– Vi ste majka našeg učenika? – upitao je on.
Bio joj je posve blizu pa u kutovima njegovih očiju ugleda bore. Dovoljno duboke da odaju pravu dob, ipak su samo pridonosile njegovoj neodoljivosti. Posljednja je pomisao ozbiljno razljuti. Mora se ipak pribrati i odoljeti želji da ga grubo napadne i optuži! Mora biti mudra i zadobiti njegovo povjerenje.
– Oprostite – reče Rachel i nasmiješi se. – Načas sam se zamislila. Ja sam Rachel Devlin, vaša nova zaposlenica.
– A, tako… – uzvrati on prijateljski se smiješeći. – Moj učitelj brzinskog klizanja. Očekivao sam vas, ali nisam vas tako zamišljao.
– Kako to mislite? – upita ona zagledavši mu se prvi put ravno u oči. Zelene poput mora i duboke poput oceana, s pogledom koji je teško proniknuti.
On nemarno slegne ramenima
– Riječ je o jednoj igri! Nastojim zamisliti ljude koje upoznam telefonom ili pismima. Vi ne izgledate onako kako sam vas zamislio.
Rachel se nije morala brinuti hoće li on uočiti sličnost između nje i njene polusestre Anne Carlisle. Rachel je visoka i smeđokosa, a Anne je sitna izazovna plavuša izrazito plavih očiju. Prezimena su im se razlikovala i ako je Ann slučajno spomenula Colinu svoju sestru, najvjerojatnije je upotrijebila nadimak “Shelley”.
– A tako! Pretpostavljam da vas ne bih smjela pitati kako ste me to zamislili?
Smijeh mu se prosuo zrakom poput ledenih kristalića.
– Priznat ću ti, Rachel! Zamislio sam te pomalo stereotipno, da si krupna i koščata, tipična brzinska klizačica.
– A ja, nisam “krupna i koščata”? -progunđa ona osjećajući svaki centimetar svoje visine, iako je Colin bio jedan od rijetkih ljudi koji ju je poprilično nadvisivao.
– Dakako da nisi. Vidio sam te, zapravo, prije nekoliko godina na trci u New Yorku i djelomice sam te i zbog toga zaposlio. Ostavila si, naime, tada na mene dubok dojam. Dakako, kao klizačica. Tada nisam uočio koliko si ženstvena. Tu imaju prednost oni koji te bolje poznaju. A sada, jesi ti spremna za obilazak?
– On, ne! – reče ona brzo, možda prebrzo za uobičajeno, uljudno odbijanje. – Htjela sam reći, u poslu ste, a i čula sam da vas je jedan dječak zamolio za pomoć. Obilazak može pričekati.
– Mogu sebi naći zamjenu – ponudi on pogledavši je kao da joj nudi neku igru. Neku neobičnu igru čija pravila ona ne zna.
– Hvala, gospodine Knight, ali to uistinu nije potrebno! Umorna sam, osim toga od putovanja.
Ti si ona prava
Nije ni slutila da je očekuje pravi košmar. Užas je još bio daleko od nje. Žurila mu je veselo, pjevajući jer svoju sreću nije mogla bezglasno zadržati u srcu. Znala je samo to da je očekuje Michael …
U njenom malenom automobilu, toga prekrasnog dana pamučnih oblačića i sunčeva blještavila, nije bilo mjesta strahu. Nije bilo mjesta ničem osim sreći i očekivanju. Ljubav prema Michaelu promijenila je ozbiljnu zelenooku Saru Bowman, baš kao što je proljeće promijenilo krajolik.
Te godine ono je iznenada svrglo zimu s njena postolja, kao da jednim jedinim brzim bljeskom želi sasvim pobijediti hladnoću. Zeleni pupoljci množili su se oko ptičjih gnijezda na ogoljelom drveću i živici, a i ruže su već rano i hrabro procvjetale, kao da izazivaju zlatne sunovrate i tamnocrvene tulipane. Bilo je to, doista nezaboravno proljeće i Sarino tek probuđeno srce nadmetalo se u radosti s prirodom što se budila. Tog jutra Sara se brzo i spretno izmigoljila iz londonskog predgrađa i uputila se, sporednom cestom što je vijugala između razbacanih kuća i urednih polja, prema Michaelovoj kući na selu. Otvorivši prozor, oduševljeno je udisala svježi zrak. Vozeći sasvim polako na rubu ceste, ugleda kosa kako vrijedno ubacuje hranu u kljun svog mladunčeta.
Sara se nasmiješi. Oči joj zasjaše od razdraganosti. Ljepota njena lica kao da je očekivala neku unutrašnju svjetlost pa da postane gotovo savršena. Na srcolikom licu s malenim prćastim nosom, krupnim očima i nježnim ustima nema traga lukavstvu ili izazovu. Sjajna kosa valovito se spušta do ramena, kovrčajući se nešto više oko ušiju i na čelu.
Sari nije nikako uspijevalo da se riješi izgleda naivne učenice, iako se svim silama trudila da se doima ozbiljno i iskusno poput foto-modela kojima se toliko divila. Jedna od njih bila je i njena polusestra Anthea, vrhunski fotomodel i izuzetno lijepa žena. Bilo kako bilo, Sara Bowman je ostajala što je i bila – osamnaestogodišnjakinja koja začuđenih očiju promatra svijet oko sebe, svijet o kojem vrlo malo zna. Koja je tek počela učiti …
Sara porumeni prisjetivši se kako joj je Michael rukama obuhvatio lice i rekao da ga ona podsjeća na mače što uvrijeđeno nabire nosić.
– Volim mačiće – uzvratila je Sara ne smislivši ništa pametnije.
– I ja. Dragi su i neiskusni poput tebe.
Sara je porumenila kad je čula riječ “dragi”, ali se namrštila na ostale riječi.
– Ja nisam neiskusna.
– Dobro … dobro … iskusna si – odgovorio je Michael smijući se. Tada još, Sara se nije osjećala polaskanom zbog Micaelovih riječi jer je još uvijek željela biti poput Anthee. Tek kad je shvatila da su baš njen čedan izgled i naivnost privukli Michaela, prestala je željeti bilo kakvu promjenu na sebi i u sebi, bojeći se da bi to promijenilo Michaelove osjećaje prema njoj.
Sari odjednom postane nepodnošljivo vruće i ona se namršti. Željela je lijepo i pribrano izgledati kad je Michael ugleda, a ta vrućina još baš ne ide u prilog. Istina, ona nikada nije mislila da je lijepa ali je svim srcem željela da to bude, sada za Michaela. Osim toga, Michael ju je uspio uvjeriti da je lijepa, a on je kao vrhunski fotograf susretao lijepe djevojke i njegovo mišljenje zacijelo nešto znači.
Sara prođe pokraj putokaza na kojem je pisalo Daunton’s Cross. Uskoro će vidjeti Michaela. Još koji kilometar. Sara pogleda u debelu plavu kuvertu na sjedalu pokraj sebe. U njoj su se nalazile fotografije što ih je razvila prethodne noći, poslije Michaelova poziva da dođe i da mu ih donese. Saru je vrlo iznenadio njegov poziv. Napokon, to su bile samo fotografije vijećnice u Maguiresu što ih je Michael snimio za jedan časopis i neće mu trebati barem još mjesec dana. Iznenađenje je, međutim, brzo ustupilo mjesto oduševljenju. Tko zna, možda je samo nedostajala Michaelu, kao uostalom i on njoj, i možda je izmislio te fotografije samo zato da bi se vidjeli. Ako je tako, tada je on slab poput mene, pomisli Sara. Uostalom može li zaljubljen čovjek uopće biti jak i razuman? Da je barem susrela Michaela prije Antee … Ne bi bilo tog laganja, skrivanja, čekanja … Skrivanje, laganje? Ne, nije tako. Ona i Michael ne rade ništa ružno, ništa čega bi se trebali stidjeti. Michael i Anthea oženili su se vrlo mladi, bez mnogo razmišljanja i upoznavanja. Najprije su bili sretni, a zatim … Sada već dugo žive zajedno samo zbog posla i, mnogo prije nego što je Sara počela živjeti s njima, živjeli su odvojeno pod istim krovom. Tek poslije zahtjeva za razvod dogodilo se to s Michaelom. Bolje rečeno, počelo se nešto događati. Tek tada je Sara u Michaelu ugledala muškarca. Kao da je prije toga potiskivala svaku misao o tome. Zacijelo namjerno svjesna da se s njom nešto neobično zbiva. Michael se prema Sari uvijek odnosio samo kao prema ženinoj sestri – djevojčici. Činilo se da je spominjanje razvoda odjednom otvorilo neke nevidljive ventile … Koliko će još morati čekati?
Sara se protegne. U automobilu je bilo doista vraški vruće. Cesta je bila sasvim ravna i Sara polako skine jaknu i prebaci je preko drugog sjedala. U svilenkastoj bluzi bilo je mnogo ugodnije.
Michael je već zacijelo nestrpljiv. Pomislivši na Michaela, Sara se redovito prisjećala i Anthee. Njihovi životi su još uvijek bili čvrsto povezani. Anthea je bila deset godina starija od Sare – rodila se u prvom braku Sarine majke s jednim umjetnikom koji je poginuo vozeći se gliserom. Anthea je tada bila još sasvim malena. Neobično je nalikovala na svojeg oca i potpuno se razlikovala od Sare. Smeđih očiju i zagasito crne kose, naprosto je očaravala muškarce. Michael, dakako, nije bilo izuzetak. Anthea je naslijedila očevu naglost i, kako je njihova majka tvrdila, njegovu sebičnost.
Sara, koja se rodila u drugom braku s građevinskim inspektorom, mnogo se razlikovala od svoje polusestre. Nalikovala je na majku i bila neobično osjećajna i povučena.
Anthea je napustila dom čim je završila školu. Udala se u sedamnaestoj godini za fotografa michaela Jansona, da bi već u osamnaestoj postala jedna od najpoznatijih foto-modela. Zahvaljujući ljepoti, a najviše upornosti, s dvadeset osam godina još je bila među najpoznatijima. Najviše joj je, dakako, pomogao Michael svojim izvanrednim fotografijama.
Zbog profesionalnog uspjeha, koji su zajedno doživjeli, Anthea i Michael su odlučili da se ne rastaju, iako njihov brak očito više nije imao nikakvih izgleda. Sada međutim, pričao je Michael Sari, Anthea je našla drugog čovjeka. Taj drugi, rekao je, dat će joj onu materijalnu sigurnost za kojom je ona cijelo vrijeme čeznula, a koju joj on nije mogao pružiti.
Taj drugi je zacijelo veoma bogat, pomisli Sara, jer za Michaela se baš nije moglo reći da je siromašan. Kad je Sara ušla u njihov život, Anthea i Michael su još živjeli pod istim krovom.