Ljubavni roman

Ljubavni romani za one koji vole čudesne doživljaje ljubavi

Moji roditelji meni nisu rekli da će me se odreći i uskratiti mi dom. Naprotiv, rekli su da će mi pomoći u svakom smislu i financijski i emocionalno i kako god. Tko je onda u svemu tome bio sirotinja? -Žao mi je Love, nisam to mogao tada. – Znam, nisam ni ja. Zato se majka priroda pobrinula za sve -rekla je gorko. – Što želiš reći, da nisi otišla u onu kliniku kako mi je majka rekla. – Tvoja majka došla je jednoga dana k meni mašući mi pred nosom sa omotnicom u kojoj je bilo dvadeset tisuća dolara, vrijeđajući me. Rekla je – Pogledaj se, što si ti zamišljaš da će Everett prokockati svoju budućnost zbog nekoga kao što si ti? Ostavi ga na miru i riješi se toga djeteta pod hitno! Bacila sam joj novac u lice i nisam joj rekla da nema više potrebe za tim. Otišla je i uvjerila tebe da sam uzela novac i odmaglila iz grada. A zapravo su tebe poslali u taj kamp poput malenog poslušnog dječaka. Nikada nisi pitao gdje sam, kako sam, samo si stavio točku na mene i gotovo. -Savannah, oprosti, bilo je to tako teško vrijeme za mene, bio sam zbunjen, nisam mogao protiv svih. -Zar misliš da bih te ja sprječavala da odeš na faks, da ostvariš sve ono što želiš.

I ja sam imala svoje ambicije i snove. Znala sam da smo premladi za sve. Ali željela sam da barem jedno drugom poželimo sreću i pozdravimo se kao ljudi. – A što je s tobom, da li si ti bila sretna sa tom svojom karijerom? – pitao je on. Da li ti je zamijenila ono što smo mogli imati. – Mogli smo imati upravo to što smo imali, tada – rekla je. – Otišla sam i na sreću ostvarila ono što sam željela. I ne pravi se da ti je stalo, jer nije. Zato idi, molim te. Dobio si što si htio, ja također. Ne želim te više, nikada – rekla je i otišla od njega. Vikao je za njom – Love, molim te, stani, nemoj otići – ali nije ga slušala.

VI

Jedno vrijeme Everett je poštovao njenu želju i odjednom nigdje ga više nije viđala. Život joj se vratio u normalu, pravila se da se onaj dan na bazenu u njenoj kući nije ni dogodio. Smatrala je to oproštajem od njega i nije osjećala kajanje. Trebalo joj je to da završi tu priču s njim. Tako je ona sebi to objasnila i nije željela razmišljati o njegovoj zaručnici i kako se to odrazilo na njih i njihovu vezu. Zašto bi ona brinula o tome? Ali jednoga dana dok je u gradu u jednoj malenoj pekarni kupovala neka peciva, naletjela je na nju. Odlučila ju je ignorirati i pravila se da je ne vidi, ali ova je pojurila za njom na ulicu, uhvatila je za ruku i rekla – Hej, vi! ostavite Everetta na miru. Briga me što ste hodali s njim još u srednjoj školi. On nije za vas, zar ne razumijete. Treba mu žena kao što sam ja, zbog karijere. Kako će napredovati uz vas? Prije joj se činilo da je Annaleigh hladna i umišljena, a sada joj se činila pomalo glupa. – Nemam pojma o čemu govorite, nisam vidjela Everetta tjednima. Svoje odnose rješavajte s njim, a ne sa mnom. A ono što smo mi imali nekada, tiče se jedino i samo nas – rekla joj je Savannah i otrgnula ruku te otišla. Ashley se još nije vratila i u kući joj je društvo pravila Delilah koja joj je kuhala sve što je zaželjela i stalno se žalila da ima premalo posla kod nje te da je preplaćena. Ta žena se nije znala odmarati i stalno je po kući brisala nevidljivu prašinu i prala svaki tanjurić koji bi Savannah ostavila u kuhinji. – Delilah, za to postoji perilica, daj obuci badić pa se idi malo okupati u bazenu – rekla bi joj Savannah, a ova bi samo frknula prezrivo i nastavila po svom. Nebrojeno puta ju je zvala da sjedne s njom i ruča ili večera, ali ova nije htjela ni čuti za to. – Posluga ne jede s poslodavcima – rekla bi. Ponekad bi s njom sjela vani pored bazena, hladeći se lepezom i popivši ledeni čaj, a onda bi joj pričala o svom djetinjstvu, roditeljima, djeci, unucima. Savannah ju je voljela slušati i uživala je u njenim pričama. Imala je ugodan, mekan, melodiozan glas koji bi na nju djelovao tako umirujuće. Često je slušala kako Savannah pjeva i sklada nove pjesme pa bi joj se pridružila i pucketala prstima dajući joj ritam. – To curo, malo žešće, dobro je – bodrila bi je Delilah. Otkuda tebi tako sićušnoj takav glas? – pitala bi je. To se ponekad pitala i Savannah, a jednoga dana odgovor je stigao ravno na njena vrata. Bila je subota i Delilah je opet bila slobodna pa je Savannah bila sama. Čula je zvono na ulaznim vratima i nadala se da nije opet Everett ili ne daj Bože njegova zaručnica. Otvorila je, a pred vratima je stajala žena, nije mogla procijeniti koliko stara, otprilike u kasnim četrdesetima ili je bila mladolika pa je bila nešto starija. Bila je visoka kao i ona, imala je crnu kosu sličnu njenoj, lice također i Savannah je pogodila spoznaja kao grom iz vedrog neba. I prije nego što je progovorila znala je da je to njena biološka majka. – Dobar dan, oprosti što sam ovako banula, bez najave. Ja sam Vivien Dale, tvoja majka – rekla je hrapavim glasom, tako sličnim njenom. – Shvatila sam, pogledaj se samo, pa pogledaj mene – rekla je Savannah, – Uđi – pozvala ju je unutra. Vivien je plaho zakoračila u unutrašnjost kuće, gledajući oko sebe.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22