Ljubavni roman

Ljubavni romani za one koji vole čudesne doživljaje ljubavi

II

Useljenje je prošlo jednostavno i relativno bezbolno. Savannah je naviknula seliti se iz jednoga doma u drugi pa je raspakirala samo svoje osobne stvari, a sve ostalo bilo je tu i čekalo je onako kako je i zaželjela i platila. Još uvijek se ponekad čudila koliko ti novac može sve olakšati i učiniti život ugodnijim. Nije bila opsjednuta novcem, ali pošto je krenula od nule znala ga je i te kako cijeniti. Kuća je bila predivna, na obali jezera Caroline, u bogatom kvartu. Imala je četiri spavaće sobe i četiri kupaonice. Glavna spavaća soba je bila velika kao apartman podijeljena na zone pa je imala poseban dio za sjedenje, spavaći dio, ogromnu kupaonicu uređenu kao spa i svoju privatnu terasu koja je gledala na jezero. Kuhinja je bila sa granitnim plohama, profesionalnim aparatima najmodernijima trenutačno. Otvarala se na terasu na kojoj se moglo jesti, roštiljati ili izležavati na ležaljkama. Sve spavaće sobe imale su izlaz na terasu i privatne kupaonice i sve su imale pogled na divno drveće u dvorištu i na jezero. Cijela kuća imala je ugrađen zvučni sustav i unutra i na terasama za prekrasan zvuk muzike što je Savannah bilo jako važno i inzistirala je na tome. Kuća je imala još jedan manji stan malo odvojen od glavnoga dijela koji je bio prekrasno uređen kao i sama kuća. Bazen je bio ogroman i imao je svoj poseban dio za presvlačenje, terasu, šank. Bilo je to sve tako lijepo i tako pretjerano. Više od onoga što je trebala, ali novac joj nije značio ništa. Zaradila ga je dovoljno za pedeset ovakvih kuća i sada je željela jednu takvu u svom rodnom gradu. – Onda, želiš li biti sa mnom ovdje ili biraš posebni stan? – pitala je Ashley kada su sve razgledale stalno vičući – Vauuu, gle ovo, gle ono, prekrasno, savršeno. – Hoćeš li se ljutiti ako izaberem poseban stan? – pitala je Ashley. – Zašto bih se ljutila, zato te i pitam, biraj što želiš. – Onda biram stan, tko zna možda upoznam nekog zgodnog južnjaka pa da ti ne smetam – rekla je Ashley i namignula joj. Ili ti – dodala je smijući se. – Samo naprijed, ja se kanim odmarati kraj bazena, ispijati koktele i pomalo skladati za sljedeći album. – Znaš da ja mogu ostati samo mjesec dana, poslije moram otići do roditelja u Boston – rekla je Ashley. -Dobro, ostani koliko želiš – Ashley je otišla u svoj dio kuće i rekla kako se ide malo odmoriti, a Savannah se presvukla u odrezane traper hlačice koje su joj otkrivale cijele noge i staru majicu skinuvši i grudnjak kako bi joj bilo što udobnije. Iz zdjele u kuhinji uzela je ogromnu breskvu kakve su samo ovdje rasle i sjela vani na kamene stepenice kako bi je pojela. Sok joj je curio kroz prste i sada je požalila što je nije izrezala ili bar ponijela salvetu. Tada je primijetila da se na prilazu zaustavlja auto, crna limuzina koja je izgledala vrlo službeno. Dok se pitala tko ju je to odlučio posjetiti čim je zakoračila u svoj novi dom iz auta je iskoračio ni manje ni više nego Everett Cooper. 0 Bože blagi na nebesima kakva je on pojava bio. Uopće se nije čudila da je pobijedio na izborima za gradonačelnika iako je još bio relativno mlad. Da je glasala samo ženska populacija, drugi protivnici ne bi imali nikakve šanse. Bio je visok preko metar i devedeset, snažan, u besprijekornom ljetnom odijelu, plava kosa bila mu je začešljana od lica, a nekad dječačko lice sada je bilo kao isklesano. Čvrsta, uglata čeljust, pravilan nos, plave oči ispod jakih obrva. Besprijekorno obrijan, sa kravatom oko vrata, preplanuo u kontrastu sa bijelom košuljom. Zračio je samopouzdanjem i moći, a kada je progovorio učinilo joj se da je propala u neki međusvemir odmah se prisjetivši te boje glasa i što joj je činio kada su bili mladi. – Dobar dan Love – rekao je. – Nitko me ne zove tako, sada me svi zovu Savannah. -Za mene ćeš uvijek biti Love – rekao je dvosmisleno. – Da, sigurno -odgovorila je sarkastično: – Što te dovelo u moj novi dom i otkuda si znao da sam tu. – Ovo je mali grad, a ja sam gradonačelnik. Zar misliš da bi mi ovako nešto moglo promaknuti. Mi ovdje pratimo tko kupuje nekretnine u našem susjedstvu. -Onda zapravo mogu biti sretna što ste mi dozvolili da se doselim u ovako elitan kvart? – pitala je gorko. – Drago nam je da si tu, ponosni smo na tvoj uspjeh. – Tko to vi? -Građani Madisona, naravno. -Oprosti, već sam se pobojala da govoriš u svoje ime – rekla je, a cijelo vrijeme se osjećala kao da je napustila tijelo i da ovaj razgovor prati od negdje sa strane.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22