Je li se on to hvali s njom? Žena je kao lutka iz robne kuće. – Stepfordska supruga, ha,ha – rekla je Savannah. – E, e, baš to! – rekla je Ashley i zagrcnula se vinom koje je pila uz ručak. – Pa on je sada gradonačelnik, a poslije možda i nešto više od toga, senator ili tko zna što. Valjda mu treba jedna takva da mu bude modni dodatak na tom putu. Tako je to zamislila njegova obitelj još davnih dana. Zato ja nisam bila opcija, mene je trebalo eliminirati na vrijeme – rekla je uz osmijeh i šaleći se, ali znala je da je to još uvijek boli, baš kao i tada. Dok su se njih dvije tako smijale, Savannah bi povremeno bacila pogled prema Everettovom stolu. I svaki, baš svaki put susrela bi njegov pogled kako je promatra ispod oka.

-IV-

Jednoga dana dok je bila u gradu, pomislila je kako bi mogla otići do svog starog kvarta da vidi kako sada izgleda i tko živi u njenoj staroj kući. Njeni roditelji koji su je usvojili još kao bebu, odselili su iz grada malo nakon nje. Sada je znala da je Everettova obitelj imala svoje prste u tome, da su ih tlačili sve dok nisu otišli. Nisu željeli da se Savannah ovdje vraća za blagdane i ponudili su im cijenu za kuću kakva se ne odbija. Odselili su se u Bay St Louis i tamo živjeli od turizma. Kupili su mali pansion, prelijep, sav u bijelom drvetu i Savannah je povremeno odlazila tamo. Majka joj je tek prije pet godina rekla za to iako je već i sama pretpostavljala da se tako nešto dogodilo. Savannah nikada nije tražila svoje biološke roditelje jer naprosto nije osjećala potrebu za tim. Smatrala je da ako su je ostavili, morali su imati dobar razlog za to. Davisovi su bili tako dobri prema njoj i njih je smatrala jedinim roditeljima i nije im željela nanositi bol. Kada je bila u odraslim godinama, pitala se naravno tko su ti ljudi koji su je stvorili i donijeli na svijet, kako izgledaju i slično. Kada je već bila slavna, željela je inicirati potragu za njima, ali je odustala. Nisu ni oni tražili nju, zar ne? Sada dok se vozila u svom Honda automobilu, zadnjem kriku japanske industrije u kojem je klima radila besprijekorno, a unutrašnjost mirisala na finu kožu i novo, pitala se kakav bi joj bio život da je nisu ostavili i da je Davisovi nisu odmah posvojili. Imala je prekrasno djetinjstvo uz Daisy i Todda Davisa. Pružili su joj sve što su mogli, obilje ljubavi, pažnje i slobode da bude ono što je. Kada je zaželjela gitaru, odmah su joj kupili. Čak su je upisali i u muzičku školu iako je to bilo iznad njihovih mogućnosti. Živjeli su skromno u drvenoj kućici od stotinjak kvadrata, imali su obične poslove od devet do pet. Majka kao tajnica, otac kao računovođa. Nisu bili bogati, ali imali su sve što im je trebalo. Savannah je uvijek bila uredna, pazili su na nju više nego da su je sami donijeli na svijet. Voljela ih je i bila im zahvalna za sve što su joj pružili. Kada je počela sanjati o pjevačkoj karijeri, nisu je baš podržavali jer su smatrali da je to neizvjestan posao i da se treba školovati za neko konkretno zanimanje. Završila je srednju školu, ali nije upisala fakultet jer se onoga ljeta desilo toliko toga što ju je omelo na tom putu i odvelo je iz roditeljskog doma. Sada dok je njezin pametni auto sam parkirao u ulici Kestena ispred njene stare kuće, primijetila je da ulicom prolaze uglavnom afroamerikanci. Prije, bilo ih je tek nekolicina u ovom kvartu, a sada se struktura stanovništva očito promijenila. Kuća u kojoj je nekad živjela bila je ista kao nekada, samo starija, boja se gulila sa zidova. Dvorište koje je njena majka pomno uređivala, sada je stajalo zapušteno, a travnjak koji je njezin otac svaku večer zalijevao kako bi bio zelen, stajao je suh i sparušen. Sada joj se kuća činila malena poput kućice za lutke. Ali bila je sretna ovdje. Tu su se djeca igrala na ulici školice i skrivača navečer, a majke su straga u dvorištu imale male vrtove pune ukusnog povrća koje su same uzgajale. Ponekad bi satima sjedile na trijemu i Ijuštile, grah, grašak, kukuruz, spremale zimnicu, likere, sokove i džemove. Susjedi su se međusobno družili i djeca su nesmetano trčkarala kuda god su htjela. Sada se sve promijenilo. Zamislila si je svoje dijete u onoj velikoj kući gdje sad živi. Koliko bi mu život bio drugačiji. Stajala je tako ispred kuće i gledala tako u nju, a onda je osjetila blag dodir na ramenu: – Koga tražite gospođice? – pitala ju je visoka crnkinja stara oko šezdeset godina. Imala je okruglo, srdačno lice boje tamne čokolade i krupne crne oči koje su je netremice promatrale. Na sebi je imala laganu crno-bijelu haljinu, a na glavi šešir.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22