Kao ime autora bilo je navedeno samo Profesor Salamandra, ali Rebeki to ime nije dokazivalo ništa. Ruke su joj bile ledene i gotovo da se tresla dok je pogledavala ime izdavača. Shvativši kako je knjiga domaća, kako je riječ o originalnom hrvatskom izdanju, srce joj je stalo kucati na isti način kao što joj je kucalo u svakoj prigodi u kojoj bi joj lik Vinsenta Kačića bio pred očima.

U dahu je pročitala slikovnicu i ostala zapanjena. Skromnost na stranu i njezinu maštu na stranu, ali Rebeka je odjednom osjetila kako je glavni lik slikovnice nitko drugi do li ona sama. Neobične fizičke reakcije u potpunosti su tada preuzele njezino tijelo, nije bila sigurna je li joj hladno ili toplo, je li sretna ili ljuta, treba li biti uvrijeđena ili oduševljena. Znala je samo da ne može disati, da joj srce treperi i da više od bilo čega na ovome svijetu želi da je taj njezin čudan osjećaj istinit.

Djevojčica u slikovnici zvala se Hyla i otkrila je potpuno novog i svijetu još nepoznatog daždevnjaka. Hyla je imala posebne moći. Noću se mogla pretvoriti u žabu gatalinku, ne dužu od tri centimetara, a tu je svoju moć otkrila kad se jednom prilikom nagnula nad lokvu da provjeri je li lijepa i kad je u čudu vidjela kako odraz u lokvi nije njezin, već onaj žabe gatalinke.

Rebeka je jedva dolazila do daha. Srce joj je snažno treperilo, ali jasno je mogla pročitati kako nije riječ o ljutnji ili bijesu, sasvim suprotno, njezino je srce bilo nadasve uzbuđeno novom spoznajom. Nitko na ovom svijetu ne bi joj dao za pravo i potvrdio njezine slutnje, ali unatoč tome, ona je pouzdano znala daje tako.

Kratka pomisao da joj se vjerojatni autor priče samo želio osvetiti što je bila tako bezobrazna prema njemu i što je s jasnim prijezirom, možda i omalovažavanjem odbila sva njegova nastojanja, tek joj je na trenutak prošla mislima, ali nije istinski povjerovala u nju. Nije to mogla, nije to ni željela.

Pročitala je sve na što je naišla o knjizi i u povelikom iznenađenju otkrila kako ima nekoliko pohvala na roditeljskim forumima, nešto dobrih stručnih recenzija te jedan članak koji se ticao činjenice da nitko ne zna tko je autor i tko se to zapravo krije iza pseudonima Profesor Salamandra.

Pročitala je i anonimni intervju s autorom koji se nalazio na web stranici izdavača u kojem je autor kratko govorio o svojoj priči priznavši pritom kako se pri odabiru pseudonima inspirirao pseudonimom Doktor Seuss po kojem je američki dječji književnik Theodor Seuss Geisel bio poznat diljem svijeta. O tome što gaje točno inspiriralo da napiše priču o čudnovatoj djevojčici znanstvenici, nije bilo ni riječi.

I bolje, pomislila je.

Mimo je tada otišla do svoje torbice i izvadila kemijsku na Salamandru X. S jasnim osmijehom na licu spremila je u ladicu osjećajući da bi bolje bilo ne pisati njome neko vrijeme.

Ponovni susret

Jednoga je ljetnog popodneva bez previše razmišljanja uzela slikovnicu u ruke i krenula u šetnju. Nije trebalo dugo i došla je do prve lokve koju je u životu vidjela. Nije vidjela nijednu gatalinku, no unatoč tome znala je kako se skrivaju u blizini. Pogled je zatim bacila na kuću nekih tridesetak metara lijevo od lokve i kad je vidjela otvoren prozor i zavjese što lelujaju na vjetru, znala je kojim putem treba krenuti.

Došavši do metalnih vrata dvorišta pogledala je zvonce i odlučila kako ona neće pozvoniti. Prije godinu dana nije mogla ni zamisliti tek tako remetiti mir Vin-sentu Kačiću, ali otkrivši kako je on i više no remetio njezin mir u posljednjih godinu dana, samo je odlučila krenuti naprijed.

U trenu se našla u stražnjem dvorištu i zamijetila kako u povelikom bazenu žustro pliva poznati joj lik. Nije željela nasilno prekinuti njegov ritam i objaviti mu svoju nazočnost. Samo je u miru stajala pokraj njegovog bazena i promatrala kretnje njegovoga gotovo potpuno golog tijela.

U jednom se trenu približio rubu bazena, jasno davši Rebeki do znanja kako planira izići. Ona je tada došla do ruba i stala točno na mjesto gdje je ležao njegov ručnik prema kojem je posegnuo.

Prišla mu je tiho, gotovo nečujno.

Nije je zamijetio sve dok nije ugledao žensku ruku u svom vidokrugu što pokraj njegovog ručnika stavlja poznatu mu slikovnicu.

U čudu ju je pogledao.

– Profesore Salamandra, čast mije upoznati vas. Ja sam Hyla X.

Vinsent je zbunjeno pogledao došljaki-nju. U prvi mah nije prepoznao Rebeku jer joj je frizura bila nešto drugačija, kosa duža, a imala je i crne sunčane naočale na očima. Odjevena u bijelu haljinu s crvenim cvjetićima i s velikim šeširom, pomislio je na tren kako se njegova mašta poigrala s njime i kako lik žene pred njim ne može biti stvaran.

– Pišete li, možda, o nekim mojim novim pustolovinama? Ili ste ostali bez inspiracije jer se već podosta dugo nismo sreli? – Upitala je, a zatim demonstrativno i nadasve samouvjereno sjela na prazan drveni stolac nasuprot njemu.

Vinsent je tek tada shvatio kako se njegova mašta ne igra s njime, kako nije dobio sunčanicu od plivanja u bazenu pod ne odveć bujnom bademovom krošnjom.

Izašao je tada, omotao se ručnikom spreman da se suoči s Rebekom.

Ali nije znao što joj reći.

Ona je samo mimo sjedila i promatrala ga, bar je pretpostavio da ga promatra jer s obzirom na njezine cme sunčane naočale, nije to mogao i pouzdano znati. Činilo mu se da s obzirom na njezino držanje, očekuje ispriku.

– Kad si došla? – Bilo je prvo što ju je upitao.

– Jučer – mirno je odgovorila.

Na trenutak se okrenuo od nje ne bi navukao majicu i hlače na sebe što je veoma spretno uskoro i učinio.

– Ljutiš li se?

Rebeka je pomalo uživala u njegovoj nelagodi i jasnom meškoljenju.

– Trebam li se ljutiti?

Očekivala je kako će Vinsent i nadalje glumiti nekog neodoljivog i neosvojivog sebe, ali umjesto toga kao daje odustao od svake pomisli na glumu i ponašao se iskreno, najiskrenije što je mogao. To ju je veoma zateklo, učinilo joj se da bi ovaj njihov neobičan odnos u trenu mogao završiti u raljama prijateljstva, a teško daje Vinsentu Kačiću željela biti prijateljica. Samo prijateljica.

– Ne znam – slegao je ramenima. – Vjerojatno bi trebala, Rebeka…

Rebeka se nije mogla načuditi Vinsento-vom tonu. Njihov odnos odjednom je prestao biti odnos prepun napetosti.

– Šteta – jasno zavodnički je izrekla. -Gotovo da sam se nadala kako me želiš kazniti što sam bila tako opaka prema tebi pa si me eto pretvorio u maleni, bezopasan lik iz dječje priče.

Podigao je svoj pogled davši joj jasno do znanja kako razumije što čini. Unatoč tome, nije nastavljao njezinu igricu.

– Kako si zapravo shvatila?

Gotovo uvrijeđena njegovim jasnim odbijanjem pružene mu prilike, Rebeka nije imala drugog izlaza do li promijeniti ton glasa i pokopati svoja očigledna nastojanja.

– Po crtežu Salamandre X u djevojčiči-noj ruci – uzdahnula je iskreno. – U prvi sam mah, doduše, pomislila kako je francuski profesor u međuvremenu izdao i knjigu za djecu, ali onda sam je pročitala. Nakon toga ni na trenutak više nisam sporila kako sam ja poslužila kao inspiracija za dotičnu djevojčicu. Činjenica da si iskazao neki afinitet u kontekstu stvaralaštva za djecu, svakako mije olakšala spoznaju.

Blago joj se nasmiješio i konačno joj uputio pogled koji je čitavo vrijeme željela uloviti. Vinsent ju je pogledao jasno joj dajući do znanja kako mu se sviđa ono što vidi… i više no sviđa, ali i kako je dovoljno samouvjeren da misli kako je potrebno samo malo truda s njegove strane da je i osvoji.

U trenu je Rebeka osjetila jasnu strast i još jednom pomislila kako se dotični u prvom redu zavarava i kako teško da je tek tako može osvojiti. Ipak, svidjela joj se njegova sigurnost i jasne naznake kako ipak nije odustao od svega.

Kimnula je glavom i zatim maknula crne naočale s lica te je Vinsent ugledao njezine plave oči boje neba.

– S obzirom na činjenicu da baš nitko osim pretpostavljam tvog izdavača ne zna o kojem je autoru riječ, mislim da se ni ja ne bih trebala uzrujavati da će netko doznati o kojem je liku iz stvarnosti uistinu riječ – konstatirala je.

On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao ni na trenutak ne maknuvši pogled s njezinih očiju. Rebeku to nije plašilo, pa nije ni u jednom trenu spustila svoj pogled.

– Čega se bojiš, Vinsente?

On pitanje nije shvatio. Iznenadio mu se, malčice, otvorio usta i uputio pogled pun nerazumijevanja.

– Zašto ne pišeš pod svojim imenom?

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15