djevojčice polako prenose Carrie prema klupi pokraj ograde. Progovorio je tek kad su se našle tik uz njega.

– Vi, djevojčice, pođite u ured do Harriet i recite joj što se dogodilo. Ona će već znati što treba učiniti. Recite joj da smo Rachel i ja otišli s Carrie!

Iako svjesna da im Colin sada pokušava pomoći, Rachel je i dalje osjećala nezadovoljstvo. Skinuvši klizaljke dok je govorio, obratila se djevojčicama:

– Hvala vam na pomoći! Uistinu ste bile sjajne! Dogodi li se ikad više takvo što, voljela bih da mi se nađete pri ruci.

Rachel je govorila mirnim glasom, iako je bila potpuno slomljena. Colin je odnio Carrie do poluteretnog automobila koji je za potrebe akademije uvijek bio parkiran ispred ulaza u dvoranu. Rachel je otvorila vrata, a Colin pažljivo položio Carrie na stražnje sjedalo. Ušavši s druge strane, Rachel ju je zagrlila. U nevelikoj bolnici Spencer Hilla, s tridesetak kreveta, liječnik se pojavio nakon, kako im se činilo, čitave vječnosti nervoznog iščekivanja. Pogledavši otečeno koljeno, zabrinuto je zavrtio glavom. Rendgenski snimci bili su gotovo za tili čas.

– Djevojčica treba posebnu njegu koju joj mi ovdje ne možemo osigurati – izjavio je liječnik poslije dužeg proučavanja snimke. – Gotovo sam siguran da će biti potreban operativni zahvat. Mislim da nije ništa napuklo, iako bi oteklina mogla takvo što i sakriti. No ligamenti su zacijelo oštećeni.

– Moramo, dakle, s njom u Saint Albans – upita Colin.

Liječnik se zamisli.

Pogledavši ga uplašeno, Carrie se stisne uz Rachel.

– Što će biti s mojim klizanjem? – upita plačno.

Liječnik je ozbiljno pogleda.

– Nećemo sada o tome, mlada damo! – reče nježno. – Prerano je još za prognoziranje. Možda je riječ o povredi s trajnim posljedicama, a možda ni sa kakvim. Odakle si?

– Iz Pittsburgha – odgovori Carrie.

– To nije daleko, a za slučaj potrebe tu je i New York na pola puta. Predlažem da se javite Carrinim roditeljima da vidite što bi oni učinili. Osigurat ćemo prijevoz do svake bolnice za koju se odluče.

– Ne moramo, dakle, u najbližu bolnicu? – upita Rachel.

– Carrie ste pružili najstručniju prvu pomoć i kad joj sada još imobiliziramo nogu potrebnim priborom, bit će pripravna za putovanje automobilom Hitne pomoći. Sada možete u moj ured obaviti potrebne telefonske razgovore.

– Ja ću ostati pokraj Carrie – javi se Rachel.

Colin se vratio za nekoliko trenutaka.

– Srce, razgovarao sam s tvojim ocem – reče on djevojčici primivši je za ruku.

– Zabrinuo se, ali uspio sam ga uvjeriti da nisi ni u kakvoj opasnosti. Roditelji žele da te pošaljemo u Pittsburgh. Doktor Donaldson upravo razgovara s tamošnjim ortopedima. Još malo pa ćeš se vidjeti s roditeljima! Pazi samo da se ne razmaziš od silne pažnje pa da onda imamo teškoća s tobom kad se vratiš.

– Mislite da ću se vratiti? – promuca Carrie kroz suze.

– Dakako! – odgovori vedro Colin. – Akademija ne smije izgubiti tako vraški brz vihor poput tebe.

– Carrie, ja ću te pratiti – ponudi se Rachel.

– Ne treba! – odmahne djevojčica hrabro. – Bit će mi dobro i ovako, a tebi bi povratak iz Pittsburgha bio uistinu naporan.

Još nekoliko riječi liječniku i vozaču, i Carrie je očito potpuno odagnala svaki strah od predstojećeg puta. Izlazeći s bolničkog parkirališta, vozač je uključio svjetlosni signal i sirenu, baš onako kako je to Carrie i priželjkivala. Unatoč bolovima i strahu od mogućih posljedica po njeno koljeno, Carrie ih je pozdravila s vedrim smiješkom na licu. Nekoliko minuta Rachel i Colin nijemo su stajali na istome mjestu. Rachel progovori prva:

– Osjećam se kriva zbog svega ovoga. Dopustila sam joj da nastavi jer sam znala da joj je neobično važno da ti se pohvali. Nisam to smjela, jer već je bila preumorna.

– Čini mi se da si baš ti zahtijevala da nastavi – hladno će Colin. – Zato i nisi mogla razumno suditi!

Ljutnja u njegovim očima istodobno zaprepasti i uplaši Rachel.

– Što kaniš time reći!? – upita umorno.

Iako su je šok i krivnja potpuno svladali, ipak nije mogla razumjeti bijes u Colinovim očima.

– Mislim da si htjela dokazati kako si izvrstan učitelj pa si natjerala Carrie na tu bezumnu brzinu. Svemu je kriv tvoj ponos, Rachel!

– Ali, Coline, ja…

– Budi poštena – prekine je Colin grubo. – Postupila si krajnje djetinjasto i neprofesionalno. Sad ulazi u automobil, polazimo!

– Ni za što na svijetu! – poviče Rachel kroza suze.

Shvaćala je njegov bijes, ali nije više mogla slušati te optužbe. Okrenuvši se, bezglavo je potrčala ulicom. Učini joj se da je Colin zove, da joj se ispričava, ali ništa više nije bilo važno. Colin je ipak imao pravo – svemu je ona kriva! Rachel nije znala kamo trči, ali osjećala je da drukčije ne može. Trčala je naslijepo, očajnički, sve više svjesna činjenice da nikada neće uteći vlastitoj savjesti. U želji da impresionira Colina ohrabrila je već umorno dijete da kliže iznad svojih mogućnosti. Rachel je bila sigurna da Carrie neće više nikada biti ona nekadašnja. Klizat će. dakako, a možda i bolje od većine, ali više nikada onako dobro kao prije toga pada. Unutrašnje povrede koljena prokletstvo su za sportaše! A Carrie još nije imala ni priliku da osjeti okus pobjede, da nađe svoje mjesto pod suncem, da doživi onaj sjajni trenutak pobjede zbog kojeg se tako silno odricala i vrijedno vježbala. Nije imala, a niti neće! I to sve zbog Rachel Devlin koja je željela izazvati divljenje tog prokletog Colina Knighta! To što joj je rekao bilo je istina, ali, zaboga, nije li mogao biti malo obzirniji? Zar nije vidio da je i bez toga dovoljno nesretna? Nemilosrdnog li čovjeka! Trčala je sve dalje i dalje. Nije joj smetala hladnoća. Željela je pobjeći od krivice i Colinovih riječi koje su joj još odzvanjale u ušima. Trčala je i trčala nadajući se da će sve što se dogodilo ostati negdje daleko iza nje. Kad je iscrpljenost pomalo počela zamjenjivati svaki drugi osjećaj u njoj, Rachel odjednom shvati da se nalazi u nepoznatom kraju. I mrak se već bio spustio, a njena topla kućica bila je daleko, daleko… Rachel se osvrne ne bi li ugledala svjetlo, kuću, benzinsku stanicu… Bilo kakvo mjesto s kojeg bi mogla telefonirati i pozvati Meg da dođe po nju. Uzalud, okruživao ju je samo mrak i tišina! Rachel nije bila plašljiva, ali ovaj ju je put obuzeo istinski strah. Bila je sama uz to i žena u mračnom, nepoznatom predjelu. Bilo je to istodobno glupo i smiješno. Osjećaju krivice i brige nije, dakako, uspjela umaći, a napravila je samo još jedan problem. Rachelina razumna priroda napokon je uspjela svladati oprečne osjećaje što su je razdirali i ona se odluči za povratak kući. S malo sreće uskoro bi se mogla dokopati glavnog puta. Žureći odabranim smjerom, Rachel odjednom začuje korake iza sebe. Srce joj najprije zastane, a zatim počne ubrzano tući. Rachel ubrza, ali i njezin progonitelj to učini. Već izbezumljena od straha, umiri je zvuk poznatoga glasa.

– Rachel, pričekaj!

Bio je to Colin. Srce koje je još malo prije izbezumljeno tuklo odjednom se umiri. U nekoj drugoj prilici Colinu Knightu ne bi se bila obradovala, ali ovaj put bio je više nego dobrodošao.

– Ludo jedna, budalo…

– Najljepše riječi koje sam u posljednje vrijeme čula – promrmlja Rachel.

– Čini mi se kao da trčim već satima. Da nije ovih prokletih cipela, već bih te bio dostigao.

– Nisi morao – protisne Rachel uvrijeđeno.

Trebala joj je utjeha a ne predavanje.

– Dakako da nisam, ali sam budala – protisne Colin i dalje dišući s naporom. – Najprije sam te slijedio automobilom, ali ti si se tada odlučila za kros pa sam ga parkirao i nastavio pješice.

Osvrnuvši se, Colin je nastavio i prije nego što je Rachel stigla išta prozboriti:

– Mislim da smo bliže tvojoj kući nego automobilu pa predlažem da ga ostavimo i produžimo istim smjerom.

Sretna što je pokraj nje Rachel je nijemo slijedila Colina. Sada je bilo lako hodati. Strah je nestao, a umor je potisnuo neugodne misli. Činilo joj se da bi tako hodala do beskonačnosti. Otrijeznile su je ponovno kapi kiše koja je polako, ali sve jače počela natapati njihovu odjeću. Rachel je čula kako Colin potiho psuje. Malo prije, s pravom ju je nazvao ludom jer to je uistinu bila!

– Oprosti, Coline – promrmlja i sama zatečena mekoćom u svojem glasu – glupo sam se ponijela.

– Dobro, dobro… – promrmljao je Colin. – Da sam držao zatvorena usta kad je trebalo, sve bi bilo dobro. Moram se, dakle, i ja tebi ispričati. Ova nam kiša baš ne pomaže, je li?

Kiša se uistinu već slijevala po njima. Činilo se kao da je nebo odlučilo na njih istresti sav svoj vodeni bijes. Rachel je bila mokra do kože, a od trčanja bdjele su je sve kosti. Ni Colin, veliki bijeli vitez, nije začudo izgledao bolje. Kiša je prestala tek kad su ušli u naselje i kad im je to već bilo sasvim svejedno.

– Idi kući i odmah si pripremi vruću kupku. Kad se dobro ugriješ, pristavi kavu. Dolazim čim se osušim i preodjenem!

– Ne brini se za mene, Coline, i ostani kod kuće! Bit će sve kako valja. Štoviše, mislim da bih radije bila malo sama.

– Sada ne smiješ ostati sama! – progunđa Colin. – Moramo porazgovarati! Zurim da se džemper ne smrzne na meni.

Izgovorivši posljednju rečenicu, Colin joj je kao i obično namignuo.

– Kupit ću ti novo odijelo i cipele – promuca Rachel pokajnički, šmrcnuvši poput djeteta koje je sagriješilo. – Zacijelo su potpuno uništeni.

– Poslije ćemo o tome! – uzvrati Colin strogo. – Sada najprije učini što sam ti rekao.

Rachel bi mu bila najradije odgovorila istim tonom, ali nekako se suzdržala čvrsto stisnuvši donju usnicu da joj štogod ne pobjegne. U samo nekoliko posljednjih sati napravila je nekoliko grešaka i nije smjela sebi dopustiti da učini novu. Poslušno je slijedila Colinove upute, iako bi mu najradije vratila milo za drago. Najprije je pristavila kavu, a zatim kadu do vrha napunila gotovo vrelom vodom. Toplina joj je toliko godila da bi u njoj najradije i ostala. Obrisavši se mekim ručnikom kad se voda već počela hladiti, ogrnula se zelenim ogrtačem od frotira. Nije stigla ni do kuhinje kad se začulo kucanja na vratima. Što sada? Rachel mu najradije ne bi otvorila, ali znala je da to ne smije učiniti. Zato pođe prema vratima i otvorivši ih, uputi Colinu osmijeh dobrodošlice.

– Prokušani lijek za prehladu i slične bolesti – izjavi Colin pruživši joj bočicu s tamnom tekućinom.

– Hvala! Sjedni, ja ću odmah. Moram se još počešljati i odjenuti.

– Jesi li skuhala kavu?

– U kuhinji je!

– Izvrsno! Nego… slušaj. Rachel, ja neću dugo i nema potrebe da se preodijevaš. Uostalom, dobro si pokrivena!

U izblijedjelim trapericama i starom džemperu Colin se uistinu nije doimao poput zavodnika i Rachel odluči da će ga poslušati. Počešljala je vlažnu, kovrčavu kosu i vratila se u sobu da mu se pridruži uz kavu koja se već pušila na stolu. Colin je sjedio na jednom kraju izblijedenog kauča pa Rachel sjedne na drugi. Popivši gutljaj kave, namršti se.

– Zašto me nisi upozorio? Kakav je to napitak?

– Dodao sam malo onog lijeka.

– Malo!?

Otpivši još malo kave, Rachel se namršti još više i odloži šalicu.

– Ispij to sve! – zapovjedi joj ozbiljnim glasom Colin. – Zahvaljujući tome, izbjeći ćemo prehladu.

Rachel nevoljko otpije još nekoliko gutljaja. Okus tako pripremljene kave nije joj se sviđao, ali osjećala je kako se njenim udovima razlijeva neka nenadana toplina pa odjednom ispije sve. Unatoč njenom protivljenju. Colin joj je dolio još.

– Hoćemo li sada o onoj našoj temi? – upita Colin tiho ali odlučno.

– O čemu? – upita Rachel osjetivši kako joj već naviru suze.

– O onome što sam ti rekao i zbog čega si pobjegla.

– Nema potrebe! – reče Rachel s gorčinom u glasu. – Već si mi se ispričao, a ja sam svjesna istine.

Colin je odlučno odmahnuo glavom.

– Rachel, ono sam ti rekao u bijesu! Oboje znamo da nisi kriva što se Carrie povrijedila.

– Znaš li što sam priželjkivala trčeći po kiši? – upita Rachel nakon što je stanovito vrijeme zamišljeno zurila u kavu.

– Da prestane kišiti – nasmiješi se Colin.

– Ne – odmahne Rachel – priželjkivala sam da mogu plakati poput kiše dok me ne uguše vlastite suze.

– Plači onda, Rachel, samo plači!

Rachel odmahne glavom, kao da mu se željela potužiti da ne može zaplakati, ali baš u tom trenutku suze su navrle svom silinom. Colin joj se približi i zagrli je.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17