Dva svijeta
Bilo joj je i više no jasno kako Vinsent sada samo nastoji održati njihov razgovor živim. Nije on više imao namjeru pisati, niti mu je Rebeka bila potrebna kao muza.
– Ne. Angažirana me jedna županijska organizacija. Zapravo moram napisati elaborat o toj temi. Klasika, malo o vretenci-ma općenito, o postojećem stanju i važnosti njihove zaštite, zatim o rezultatima istraživanja, moram, naravno, dati i procjenu i razloge ugroženosti svojti i staništa, kao i prijedlog zaštitnih mjera i aktivnosti. I to je uglavnom to.
– Ali ići ćeš i na teren?
– Naravno. Nekako moram prikupiti informacije – rekla je, a zatim naprosto ne mogavši odoljeti, nastavila:
– Materijale ću prikupljati entomološkim lovnim mrežama i mrežama strugalicama polukružnog oblika. Korist ću dalekozor da ih bolje vidim, naravno i fotografirat ću ih. Prilikom statističke obrade podataka koristit ću MDS metodu tj. izradu Cluster analize računanjem Bray-Curtisovog indeksa. Grafički prikaz će se, pak, obraditi metodom najmanjih kvadrata pomoću Mathematica programa. Prikupljene materijale ću preparirati i determinirati pomoću binokularne lupe pod različitim povećanjima, prema važećoj literaturi i ključevima.
Sada se Vinsent nasmijao. Bilo mu je jasno kako Rebeka savršeno dobro zna kako jedva da je shvatio nekoliko riječi iz njezinog prethodnog izlaganja.
– Znači, uz ostalo, gledat ćeš ih dalekozorom i fotografirati – zaključio je.
– Uz ostalo, da.
– Možda bih ti u tome mogao pomoći.
Bacila je pogled na njega ne mogavši suspregnuti jasan osmijeh potpune sreće.
– Pa, zapravo, sutra planiram malo otići do onog močvarnog područja pokraj Luga da vidim što se tamo događa. Ako imaš vremena i želje, možeš sa mnom.
– Drage volje.
Nasmijala se. Bilo joj je drago što je prihvatio njezin prijedlog.
Ali Rebeka nije bila jedna od onih koje znaju čitati ljude bez prevelikih poteškoća. Sasvim suprotno. Njoj su ljudi i njihovi osjećaji počesto bili prava pravcata enigma.
Željela se uvjeriti kako se i ona u posljednju godinu dana krila u njegovom srcu kao što se i on krio u njezinom, ali unatoč priči koju je inspirirala, nije se umjela uvjeriti u to. Ona se njemu svidjela, tek tako i na prvu, i zacijelo mu pruža određeni užitak osvajati je, ta za ni jednu drugu nije morao napisati književno djelo, bila je uvjerena u to, ali unatoč tome, nije joj se činilo da Vinsent i osjeća nešto snažno prema njoj kao što se često njoj samoj činilo da ona osjeća prema njemu.
– Jedno ne uspijevam shvatiti koliko se god trudila…
Podigao je svoj pogled u trenutku ne shvaćajući što mu želi reći.
– Kako si mi dostavio slikovnicu? Samo se našla na mom stolu…
Nasmijao se na to.
– Tajna… – prvo je rekao, a zatim ipak odlučio priznati joj:
– Jedan moj prijatelj ima susjeda koji studira na tvom fakultetu.
– A tako – nasmijala se.
– Ne brini se. Taj dečko ne zna o čemu je riječ. Samo ti je trebao dati slikovnicu.
Kimnula je glavom.
– Hoćeš li mi napisati posvetu na slikovnicu?
Iznenadio se molbi.
– Nikada još nisam napisao niti jednu posvetu.
– Onda lijepo napiši datum i označi je kao prvu posvetu u životu. Možda mi u budućnosti to bude nešto vrijedilo.
Nasmijao se. Stao je pogledavati oko stola kad je shvatio da nema kemijsku olovku. Rebeka je na to u trenu posegnula u svoju torbu i pružila mu olovku s poznatim likom.
– Salamandra X. – samo je rekao i stao zapisivati u Rebekinu slikovnicu.
Kada je završio, prvo joj je pružio slikovnicu, a zatim i kemijsku.
Rebeka je slikovnicu otvorila i pogledala što piše.
Uz datum i napomenu posveta broj jedan stajalo je”. “Rebeki, mojoj dragoj muzi, čije me oduševljenje lokvama i odrazima u njima, vretencima, daždevnjacima i gatalinkama inspiriralo na ovu priču. Hvala ti. Tvoj Vinsent Kačić alias Profesor Salamandra.”
Podigla je svoj pogled i nasmijala mu se. Bilo je i više no očigledno kako joj se posveta sviđa.
Bajka i stvarnost
Sljedeće jutro Rebeka nije bila nešto posebno uzbuđena zbog činjenice da će čitav dan provesti s Vinsentom. Pomisao na njega ispunjavala ju je mirom i sigurnošću pa iako bi joj tu i tamo srce zatreperilo dok je spremala potrebne si stvari u naprtnjaču, nije se zavaravala i bila uvjerena kako će joj ovaj dan biti jedan od pamtljivijih u životu.
Nakon što ga je pokupila automobilom pred njegovom kućom, uslijedilo je dvadesetak minuta vožnje do cilja.
– Oduvijek si volio pisati ili je to neka ljubav koja se kasnije razvila? – Upitala ga je iznenada kao da se nado vezuje na neke svoje misli, a ne na bilo kakav njihov razgovor.
Vinsent ju je pogledao u čudu. Rebeka mu je postavila sasvim obično pitanje bez trunke skrivenih namjera i prepucavanja, te u prvi mah nije znao kako se postaviti, ali u konačnici joj je ipak odgovorio:
– Definitivno kasnije. Kad sam išao u školu, bez problema sam rješavao sve svoje obveze, čak i one povezane sa sastavcima i lektirom, ali nikada mi ni na kraj pameti nije palo da samoinicijativno štogod napišem. Nisam bio tip koji sjedio u kući. Ja sam u dvorištu, na ulici ili igralištu uvijek natjerivao loptu, to je bila moja strast. Puno kasnije, kad sam se sa svega sedamnaest preselio u Veliku Britaniju, postao sam osamljen i odjednom su mi knjige postale odlično društvo. Mislim da sam dobro desetljeće svaki, ali baš svaki dan čitao, a onda mi je iz nekog sasvim nepoznatog razloga došlo da bih možda mogao nešto i napisati. I mene je zapravo to zateklo…
Zatim je stao, kao da nije siguran treba li nastaviti, ali nakon što je pogledao lijepu Rebeku koja je vozila automobil, odlučio je priznati joj:
– Mislim da osjećam kako je moje djetinjstvo veoma grubo prekinuto. Već s četrnaest se nekako počelo slutiti da meni naguravanje lopte ide sasvim solidno, a sa šesnaest sam već pokupio sve svoje kovčege i sam samcat živio u Zagrebu. Mislim da to nikome nije lako, a nekome u to vrijeme pomalo introvertiranom poput mene, bilo je još i teže. Puno se očekivalo od mene, a ja sam bio osoba koje je itekako bilo spremna na red, žrtvovanje i sve što je uz to išlo. Dječji roman koji sam ti spominjao… on ipak postoji, ali neću ga nikada objaviti. Baš nikada! Glavni se lik zove Andronik. Andronik je na neki način dječak koji sam ja trebao i želio postati, ali nisam jer sam, eto, imao druge obveze.
Rebeka je uputila nježan pogled Vinsentu, ali on u isto vrijeme kao daje namjerno izbjegavao njezin. Znala je kako je prvi put od njihovih nekoliko neobičnih susreta, uistinu nešto i doznala o Vinsentu, ono nešto važno, duboko i skriveno većini i shvaćala je zašto je sada ne želi niti može pogledati u oči.
Vinsentove riječi iskreno su je dimule i shvatila je kako je imala potpuno pravo kad je još davno gotovo nesvjesno zaključila kako on nije kao i svi drugi, kako u njemu postoji čitav jedan svijet i više no vrijedan upoznavanja.
– Ali sigurno ne žališ. Postigao si mnogo u životu.
– Jesam, naravno. I bilo je odlično dok sam još bio nov u tome. Ne bih nizašto to mijenjao. Ali u jednom trenu kad sam dosta dugo bio ozlijeđen, našao sam se u potpunoj praznini. Tada sam se počeo pitati što bi bilo sa mnom da kojim slučajem nisam postao nogometaš. Koju bih školu, koji fakultet završio, koje bih hobije imao, kojim bi smjerom općenito moj život išao? Nažalost, nisam mogao naći odgovor. Moj uobičajen život kao da je prestao sa šesnaest, a u to vrijeme uopće nisam znao što želim od života.
Više od petnaest godina kasnije ja kao da sam se ponovno vratio točno na tu točku i nisam znao kako naprijed. Nisam znao imam li ja uopće koju drugu strast osim nogometa. Znao sam oduvijek da ne želim biti trener. Znao sam da ne želim biti ni nekakav poduzetnik, građevinar ili što već ne. Jednostavno nije to za mene.
– Pa si počeo pisati.
– Valjda… – rekao je, a zatim je nakon nekog vremena potpuno drugačijim i nesigurnijim tonom glasa upitao:
– A ti? Pretpostavljam da si ti već s pet godina znala što ćeš biti u životu?