Ledena strast
Rachel Devlin uđe u klizalište i zagleda se u prekrasan prizor pred sobom. Iako su na ledu bila većinom malena djeca, klizala su tako vješto da se Rachel uistinu iznenadila. Dakako, samo nakratko, jer se vrlo brzo prisjetila da se nalazi u Klizačkoj akademiji Colina Knighta, u kojoj su se obučavale buduće olimpijske nade i profesionalci, a u koju se mogao upisati samo klizač dokazane vještine i nadarenosti. Na ledu je bilo nekoliko učitelja, ali Rachelinu je pažnju privukao visok, svjetlokosi mladić širokih ramena i uskih bokova, građe koja je odavala dugogodišnjeg klizača. S izuzetnim strpljenjem pomagao je djevojčici. Opasavši je, vodio ju je ledom izvodeći zamršene figure, a kad ih je djevojčica pokušala i sama ponoviti, okliznula se i pala. Mladić se u trenutku našao pokraj nje i podigavši je, nešto joj je objašnjavao. Rachel nije čula što joj je rekao, ali bilo je očito da je tješi i hrabri. Vrlo brzo, suze straha nadvladao je nesiguran osmijeh. Približivši se ogradi, Rachel je razabrala riječi djevojčice:
– Molim te, pokaži mi još jedanput pa ću sama!
Mladić je kimnuo i udaljivši se malo od nje, s lakoćom zavrtio gipko tijelo odrazivši se stražnjim unutarnjim rubom klizaljki, a dočekavši se na isti, vanjski dio ruba. Ponovio je to zatim različitom brzinom. Rachel je dovoljno poznavala umjetničko klizanje da shvati kako je pred njom, iako je izveo samo jedan od osnovnih skokova, vješt učitelj klizanja. Bilo je nečeg izuzetnog u njegovim kretnjama, čak i onda kad je samo klizio ledom. Posjedovao je neki fluid, neki sjaj koji ga je okruživao od zlatne kose do ruba njegovih klizaljki. Elastično odijelo isticalo mu je snažne noge, a svaki pokret naglašavao širinu pleća. Rachel je bila kao hipnotizirana te da je i htjela, ne bi mogla skrenuti pogled s njega. Vlastito ju je ponašanje zapanjilo. Još je nikada nitko nije tako snažno privukao. Zacijelo je kriv taj neobičan spoj otmjenosti i sirove seksualnosti što je protiv svoje volje počela drhtati kada je mladić, ponovno se obrativši djevojčici, razbio čaroliju. Rachel se u sebi korila zbog svoje gluposti. Pa odrasla je medu klizačima i s klizanjem! Ta očaranost bila je za nju novo iskustvo i pomalo ju je uplašila
– Steffie, ti si na redu!
Zvuk njegova glasa prekinuo joj je misao.
– Ne mogu, to mi je preteško – rekla je plačno djevojčica.
Učiteljevo strpljenje očito nije bilo bezgranično.
– Stephanie, ako ne pokušaš, roditelji mogu doći po tebe i odvesti te. Ne želiš nas valjda napustiti?
– Ne, ali…
– Nema “ali”! – uzvratio je oštro. – Hajde, pokušaj! Polako, kao što sam ti pokazao! Kreni desnom i dočekaj se na lijevu. Ti to možeš!
– Past ću…
– Pa što, ustat ćeš i opet iz početka. Tko kliže, taj i pada!
Zabacivši tamnu kosu sa čela, djevojčica se udalji od ograde. Neko se vrijeme koncentrirala, a zatim skoči. Nije to učinila baš savršeno, ali nije ni pala. I ne pogledavši učitelja, skočila je još jednom, ovaj put s više uspjeha. Oči su joj zasjale od zadovoljstva.
– Sjajno, dijete! Mnogo bolje! Znao sam da ćeš uspjeti. Više sam ti vjerovao, nego ti sama, je li?
Osmijeh na Steffinom licu bio je poput sunčane zrake. Dobar učitelj, pomisli Rachel. Možda najprije malo preoštar, ali ipak pohvali dijete kada treba. Vlastito umijeće nalaže mu viši kriterij.
– Nikada te neću dostići – reče Steffie čeznutljivo.
– Dakako da hoćeš, budalice! Treba ti samo vremena i vježbe pa ćeš biti još bolja.
– Ponekad mrzim vježbu.
On se široko nasmije, malo prigne i glasno šapne.
– I ja, Steffie, i ja!
– Možeš li mi sada pomoći? – javio se dječak s drugog kraja klizališta.
– Evo me odmah! – dovikne mu učitelj i okrenuvši se prema Steffie, reče: – Nastavi dok se vratim!
– Hvala, Coline!
Colin! Začuvši to ime, Rachel se gotovo skamenila. To je dakle Colin Knight. A još mu se maloprije divila. Njemu koji je zaveo Anne, a zatim je silno povrijedio da je pokušala samoubojstvo, napustila akademiju, obitelj i sve nade u klizačicu karijeru!? Morala sam to odmah znati, pomislila je Raditi s gorčinom. Tko bi se drugi mogao tako kretati ledom? Zavela ju je njegova vitkost pa je pomislila da Colin Knight ne može biti toliko mlad. S obzirom da je dobitnik nekoliko olimpijskih medalja, te već prilično dugo profesionalac i učitelj, pretpostavljala je da je blizu četrdesete. Susretu s Colinom Knigtom Rachel se nadala od kad je prvi put odlučila poći u Vermont. Mjeseci iščekivanja nisu joj pomogli da obuzda strah koji ju je počeo gušiti kad je zamijetila da se uputio ravno k njoj. Ne, još nije bila spremna za susret s njim! Za suočenje! Pa ipak, vidi je i sada ga više ne može izbjeći, a da ne ispadne smiješna.
Pokuša ga objektivno promotriti prije negoli joj priđe. Lice mu je bilo rumeno od napora, kosa gusta i plava, a oči zelene poput mora. Istodobno se doimao nježno i snažno. Čvrsta brada s dubokom jamicom davala je njegovu licu poprilično tvrdoglav izraz, jednu sasvim mušku oštrinu. Da, bio je privlačan! Rachel to nije mogla zanijekati. Televizijske snimke i fotografije ti novinama nisu mu baš bile vjerne. Nikakvo čudo da se u nj zaljubila mlada i naivna djevojka poput Anne.
“Bijeli vitez”, tako su ga zvali javni mediji. Ime mu je odgovaralo. Dakako, sudi li se samo po vanjskom izgledu!
– Mogu li vam pomoći?
Rachel je toliko zanijelo vlastito razmišljanje da se uplašila zvuka njegova glasa. Nijemo ga je promatrala.
– Vi ste majka našeg učenika? – upitao je on.
Bio joj je posve blizu pa u kutovima njegovih očiju ugleda bore. Dovoljno duboke da odaju pravu dob, ipak su samo pridonosile njegovoj neodoljivosti. Posljednja je pomisao ozbiljno razljuti. Mora se ipak pribrati i odoljeti želji da ga grubo napadne i optuži! Mora biti mudra i zadobiti njegovo povjerenje.
– Oprostite – reče Rachel i nasmiješi se. – Načas sam se zamislila. Ja sam Rachel Devlin, vaša nova zaposlenica.
– A, tako… – uzvrati on prijateljski se smiješeći. – Moj učitelj brzinskog klizanja. Očekivao sam vas, ali nisam vas tako zamišljao.
– Kako to mislite? – upita ona zagledavši mu se prvi put ravno u oči. Zelene poput mora i duboke poput oceana, s pogledom koji je teško proniknuti.
On nemarno slegne ramenima
– Riječ je o jednoj igri! Nastojim zamisliti ljude koje upoznam telefonom ili pismima. Vi ne izgledate onako kako sam vas zamislio.
Rachel se nije morala brinuti hoće li on uočiti sličnost između nje i njene polusestre Anne Carlisle. Rachel je visoka i smeđokosa, a Anne je sitna izazovna plavuša izrazito plavih očiju. Prezimena su im se razlikovala i ako je Ann slučajno spomenula Colinu svoju sestru, najvjerojatnije je upotrijebila nadimak “Shelley”.
– A tako! Pretpostavljam da vas ne bih smjela pitati kako ste me to zamislili?
Smijeh mu se prosuo zrakom poput ledenih kristalića.
– Priznat ću ti, Rachel! Zamislio sam te pomalo stereotipno, da si krupna i koščata, tipična brzinska klizačica.
– A ja, nisam “krupna i koščata”? -progunđa ona osjećajući svaki centimetar svoje visine, iako je Colin bio jedan od rijetkih ljudi koji ju je poprilično nadvisivao.
– Dakako da nisi. Vidio sam te, zapravo, prije nekoliko godina na trci u New Yorku i djelomice sam te i zbog toga zaposlio. Ostavila si, naime, tada na mene dubok dojam. Dakako, kao klizačica. Tada nisam uočio koliko si ženstvena. Tu imaju prednost oni koji te bolje poznaju. A sada, jesi ti spremna za obilazak?
– On, ne! – reče ona brzo, možda prebrzo za uobičajeno, uljudno odbijanje. – Htjela sam reći, u poslu ste, a i čula sam da vas je jedan dječak zamolio za pomoć. Obilazak može pričekati.
– Mogu sebi naći zamjenu – ponudi on pogledavši je kao da joj nudi neku igru. Neku neobičnu igru čija pravila ona ne zna.
– Hvala, gospodine Knight, ali to uistinu nije potrebno! Umorna sam, osim toga od putovanja.