Međutim, već na početku, konkretno na brucošijadi, kao što već znaš, ponuda da se okušam u manekenstvu, predstavljala je novi izazov. Studij i modu, dva posve oprečna posla, obavljala sam podjednako uspješno. Ništa mi nije bilo teško. Sati u Sveučilišnoj knjižnici, višesatna zamorna predavanja, beskrajne probe na pisti, revije, ispiti, praksa… Sve sam uz samoprijegor i odricanje besprijekorno i na vrijeme odrađivala. Kad sam završila studij kao najbolja u klasi, diplomu sam spremila u najdonju ladicu i potpuno se posvetila modi. Bila sam opijena modnim pistama, putovanjima, revijama, defiliranju u modelima poznatih kreatora, brendiranoj odjeći…

– Nije te teško zamisliti. Dovoljno se prisjetiti djetinjstva i preoblačenja u majčinu odjeću – opet ju je prekinuo.

– Ne spominji – priprijetila mu je prstom. – Roditelji su me pokušali odvratiti od života koji po njihovom sudu nije donosio ništa osim kratkotrajne slave, ali su ubrzo digli ruke. Do svoje tridesete ostala sam na vrhu modnog svijeta kad sam se odlučila povući. Savršena kakva već jesam, zaključila sam da su prve bore početak kraja manekenske karijere i modnu sam pistu prepustila mlađima. Međutim, u modi sam ostala. Horvata, čovjeka koji me otkrio i mog dugogodišnjeg menadžera, uspjela sam nagovoriti da osnujemo modnu agenciju i tako se uhvatila u koštac s novim izazovom. Po svemu sudeći nisam pogriješila jer smo ubrzo postali jedna od najuspješnijih agencija. U mnogome zahvaljujući meni. Zapravo mojoj upornosti, radoholičarstvu, kreiranju poslovnih planova i ideja što su se trebali realizirati prije nego su nastali. Ponesena uspjesima i slavom, uskoro su svi i sve postali preči od mene same. Živeći isključivo za agenciju, posve sam zapustila sebe. U svakom pogledu. Roditelje sam viđala sve rjeđe. Susreti su nam se sveli na dva godišnje, izgubila sam i ono malo prijatelja, za ljubavnike sam imala sve manje vremena, a na sebe zaboravila.

Pozorno slušajući Stelinu ispovijest, kad bi osjetio kako gubi snagu, Ivor bi je poljupcem ili nježnim zagrljajem potaknuo da nastavi.

Prije godinu dana, negdje potkraj ljeta, počela sam opažati stanovite promjene. Glavobolje, poremećaji u probavi, naglo lupanje srca, malaksalost… Nisam se uzbuđivala previše. Sve sam pripisivala stresu i zahtjevnom poslu, uzaludno se zaklinjući da ću odmah nakon završetka naredne revije otići k liječniku ili barem uzeti kratak odmor. Revije su se bez stanke nizale jedna za drugom, a menije bivalo sve gore. Ne obazirući se na panične znakove što mi ih je slao organizam, prihvatila sam se posla oko priprema za najnoviju reviju. Bila mi je iznimno važna jer je o njezinom uspjehu Ovisio izlazak na svjetsko tržište.

Kako se revija približavala, počela sam se osjećati sve gore, ali nisam posustajala. Grozničavo, s osjećajem kao da lebdim, kao da nisam ja, dočekala sam njezino otvaranje i stoički, sa smiješkom i usputnim primjedbama pratila višesatni program. Uspjeh je bio nevjerojatan. Čestitke, poljupci, suze, pregršt cvijeća, svi su mi htjeli stisnuti ruku, ponosni Horvat se nije odvajao od mene. I tada, među manekenkama, poslovnim partnerima i nekolicinom novinara, uoči odlaska na proslavu, pred očima mi je naglo zatitralo na tisuće zvjezdica, kratko mi se zaigrale oko glave da bi se zajedno sa mnom sunovratile u mračan ponor.

Probudila sam se u bolnici.

Na spomen bolnice Stelin je glas zadrhtao. Ivor ju je privio uza se.

– Nemoj! – blago ga je odgurnula. – Najbolje tek slijedi. Na jedinici intenzivnog liječenja ležala sam tri dana. Toliko im je, naime, trebalo da me vrate u kakvo-takvo normalno stanje. Ništa u meni nije štimalo. Povišen tlak, upaljena štitnjača, srčana aritmija, poremećaj cirkulacije, oslabljen rad bubrega, mršavost na granici anoreksije… Ukratko, iscrpljenost organizma uzrokovana neurednim životom, rezultirala je njegovim potpunim kolapsom.

U počeku svoje stanje nisam držala tako ozbiljnim. Kad sam se počela oporavljati i mozak mi opet proradio sto na sat, počela sam smišljati planove vezane za sljedeću reviju. Međutim, kad mi je liječnik beskrajnom upornošću i strpljenjem u konačnici uspio objasniti da bi sljedeći put moglo završiti fatalno, ako nastavim živjeti istim tempom, shvatila sam da mi je zdravlje ozbiljno narušeno. Našla se tu i neizostavna roditeljska podrška, koji su doputovali iz Praga, s kojima sam se ponovo zbližila i bez čije se skrbi jamačno ne bih tako brzo oporavila. Čak sam poslušala majku i umjesto prvotne zamisli da odmor provedem na Tenerifima, odlučila sam se za Šoltu. I nisam požalila.

Kad je ušutjela, potreseni Ivor ju je još jače prigrlio k sebi.

– Lagala sam te, od početka sam te lagala. Željela sam te dojmiti svojim uspjesima, karijerom, bogatstvom, slavom, zanemarujući istinske vrijednosti. Zabljesnuti te posjedom s velebnom kućom, zapravo vlasništvom roditelja koji su mi ga nesebično stavili na raspolaganje.

Ivorova pozornost i razumijevanje pokazano tijekom slušanja ganuli su Stelu. No, ovaj put nije suzbijala suze. Plakala je tiho, s glavom sakrivenom u mladićevim grudima, oslobođena strahova i neizvjesnosti, do boli preplavljena osjećajem ljubavi.

– Sto lica Stele Komar! – spokojni Ivor prekinuo je tišinu. – Večeras mi je otkrila sto i prvo. – Podižući joj bradu jagodicama prstiju, primorao je da ga pogleda. – U kojemu je sažeto svih onih sto. Stoga mi je najdraže. Podjednako blaga i prkosna, tolerantna i tvrdoglava, samozatajna i ponosna, nježna i strastvena, umiljata i divlja, smiona i ranjiva. Da ne duljim, zanimljiva, intrigantna, pametna i lijepa žena kakvu godinama bezuspješno tražim. Zato pod punom odgovornošću izjavljujem da sam u tebi pronašao ženu svog života.

– Kako možeš biti tako siguran? – Pogled joj se izgubio u njegovom.

– Jer imam dovoljno godina, iskustva i pameti da je prepoznam. Volio bih da ostanemo zajedno, Komarice!

Umjesto odgovora ili bilo kakvog komentara, odlučila je još nešto otkriti.

– U bolnici sam počela promišljati kako iz korijena trebam promijeniti život ako želim sačuvati sebe. Dva tjedna provedena s majkom samo su me učvrstili u namjeri. Naši česti razgovori, uspomene iz vremena dok smo još bili prava obitelj, njezina bezrezervna podrška, beskrajno strpljenje i bezuvjetna ljubav vratili su me u neka lijepa, iščezla vremena. Shvativši to kao znak sudbine koja mi je pružila novu priliku, bila sam spremna zaboraviti proteklih petnaestak godina i započeti s ispunjavanjem praznih životnih stranica. Boravak na Šolti nakon majčinog odlaska iskoristila sam za pomno analiziranje vlastite ličnosti, pri čemu su mi se nametnula dva moguća scenarija za priču kako dalje.

Prvi, ostanak u svijetu mode. Makar sam u početku, istrošena i prepadnuta htjela zaboraviti na život pun odricanja zbog kojega sam gotovo uništila sebe, važući pozitivne i negativne aspekte, zaključila sam da mi je isti donio uspjeh, slavu i novac. Na kraju krajeva, voljela sam ga upravo takvog, dinamičnog, užurbanog, beskompromisnog, uništavajućeg. Dakle, zašto ne nastaviti s njim, ali u daleko manjem obimu uz veći oslonac na suradnike.

Drugi, zbog roditelja ali i straha od ponovljenog, bio bi izvlačenje diplome iz zaboravljene ladice i otvaranje savjetovališta za psihološku pomoć. Volim raditi s ljudima, pomagati im i vjerujem da ne bih pogriješila.

Međutim, sve ovo s tobom iznjedrilo je treći, nepredvidiv scenarij po kojemu bih trebala poslušati srce pa ma kako patetično zvučalo.

– Uopće ne zvuči patetično – prekinuo ju je poljupcem. – Naprotiv, djeluje izuzetno obećavajuće.

– Makar čitav život jeli čokoladu? – uzvratila mu je poljubac.

– Ha, ha, ti si izgleda doslovno shvatila kako u Švicarskoj jedem čokoladu. Istina, dobrim dijelom je jedem, ali isključivo u interesu posla. Pričao sam ti da je moj otac utemeljitelj tvornice čokolade koja sigurno osvaja put na svjetsko tržište. U njoj sam voditelj razvojnog tima koji radi na istraživanju novih okusa čokoladnih proizvoda. Visoko kvalitetni kakao kombiniramo s raznim začinima, sve dok ne dobijemo čokoladu neobičnog i neočekivanog okusa. Putovanja što sam ti ih spominjao, osim odmora služe mi da preko ljudi, podneblja, flore i faune određenog područja crpim ideje za kreiranje novih proizvoda. Ovdje, na Šolti, fascinirali su me mirisi Dalmacije. Specifičnost lavande, kadulja, koromač, vrijesak, djevičansko maslinovo ulje… Njihova oštrina i oporost protuteža su slatkasto gorkom okusu naših čokolada. Bit će to još jedno dobro uloženo putovanje. Ali, i dodao bih, sudbonosno putovanje jer sam sreo tebe, najdragocjeniji začin mome životu.

Šoltu su napustili u subotu, sredinom rujna. Uz pomoć tete Ruže koja im je osigurala prijevoz do trajektne luke i njezin blagoslov, otisnuli su se iz svoje oaze na kopno, u jedan drugi svijet. Večer su proveli na splitskoj rivi, prenoćili u ljupkom apartmanu u staroj gradskoj jezgri i rano ujutro rastali se u zračnoj luci.

Ivorov zrakoplov poletio je prvi. Stela ga je pratila s terase sve dok joj se nije izgubio iz vida. Tugu zbog rastanka ubrzo je zamijenila radosnim mislima, znajući da neće proći dugo do njihovog ponovnog susreta.

Čokolada

Povratkom u Zagreb Stela je svake večeri putem skypea bila u vezi s Ivorom izmjenjujući dnevne doživljaje i kujući ružičaste planove.

– Moja je obitelj oduševljena viješću – izvijestio je odmah nakon povratka u Neuchatel. – Makar još nisu došli k sebi od iznenađenja, jedva te čekaju vidjeti. Naročito Ida. Već te drži članom obitelji. Što je s tvojima? Jesi im rekla?

– Za vikend putujem u Prag. Kako oni ne mogu k meni, idem ja k njima. Ne mogu dočekati vidjeti im lica kad čuju vijest.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14