Ti si ona prava
– Razmisli malo sama – reče Ben smješkajući se. – Sad imamo posla i bolje da ga se prihvatimo.
– Ne želim da ideš sa mnom k mojoj majci – reče odlučno Sara.
– Dobro, pričekat ću u nekoj čekaonici dok naiđe gospodin Ford.
– Ne smiješ ga uzrujavati – reče Sara dok su se približavali ulaznim vratima. – Već sam ti rekla da je on divan čovjek i …
– Postavit ću mu samo nekoliko pitanja. Ne znam zašto bi se on morao uzbuđivati, ako je tako krasan i pošten kao što ti tvrdiš. A ako ustvrdim da baš i nije takav …
– Ti o ljudima uvijek misliš sve najgore – progunđa Sara.
– Ako sam se ovaj put prevario, tada smo u bezizlaznoj situaciji -odgovori Ben. – Ne znam kako ćemo onda, riješiti ovu zavrzlamu i tvoju dilemu o Michaelovom moralnom liku.
Na recepciji ih je dočekala mlada žena u bijeloj uniformi medicinske sestre.
– Gospođice Bowman – uzviknula je vedro se nasmiješivši. – Rečeno mi je da ćete doći poslijepodne. Vaša majka se neobično raduje vašem dolasku.
– Kako je ona? – upita brižno Sara.
– Sada već mnogo bolje. Dobro spava i ima bolji tek. Gospodin Ford će vam kasnije reći više. Vi ste se, koliko znam, dogovorili da se vidite u četiri sata.
– Tako je. – Sara upozna sestru i Bena i zatim priupita. – Smije li gospodin Buckland negdje malo pričekati dok ja posjetim svoju majku? Gospodina Forda ćemo posjetiti zajedno.
– Svakako – odgovori sestra. Povela ih je dugim hodnikom, prema prostranoj sobi s pogledom na lijepo uređen travnjak. Čekaonica je bila pretrpana mekanim kaučima i foteljama, cvijećem, prekrasno izrađenim stolovima i vazama. Ben se usred svega toga doimao poput nosoroga u cvjetnjaku.
On je, bez sumnje, bio svjestan toga jer je brzo sjeo u jednu od fotelja i, namignuvši, rekao Sari: – Ne zaboravi, u četiri sata budi ovdje i spasi me.
– Možda biste radije malo prošetali uokolo – predloži sestra. – Cvijeće je u cvatu …
Ben je tako spremno ustao da su se Sara i sestra iznenadile. Pri tom je, dakako, udario u stol i umalo prevrnuo jednu vrijednu vazu s cvijećem.
– Oprostite – rekao je sestri. – U zatvorenom prostoru ja sam uvijek nespretan. Čini mi se da ovdje ima pokućstva da se namjesti cijela kuća.
Sestra se nasmije.
– Vi ste Australijanac, zar ne?
– Pogodili ste – potvrdi veselo Ben. – Ako je vrt tako lijep, zašto vi ne biste pošli sa mnom u šetnju?
– Na dužnosti sam – odgovori ozbiljno sestra.
U glasu joj se osjećalo žaljenje.
– Tada drugom prilikom?
– Možda – promrmlja sestra i porumeni u licu prisjetivši se očito da je tom razgovoru prisutna i Sara. – Gospođice Bowman, odvest ću vas majci – reče još uvijek zbunjenim glasom i pođe prema vratima.
Prije nego što je pošla za njom, Sarine oči susretoše Benove.
– Ti si nepopravljiv – šapne. – Grubijan a ako treba i zavodnik.
– Zato i jesam tako privlačan – nasmije se Ben.
***
Sara sjedne na majčin krevet nastojeći se ponašati što normalnije. Pažljivo je slušala sama sebe bojeći se da joj ne izleti koja primjedba o Michaelu. Poslije pola sata razgovora o “sigurnim” temama Sara se ponovno počne zanimati za majčino zdravlje.
– Mnogo mi je bolje, već sam ti to rekla – uzvrati gospođa Bovvman.
– Kako si ti, Sara? Izgledaš mi nekako umorno.
– Sama sam za to kriva. U posljednje vrijeme kasno liježem – slaga Sara. – Kad sam posljednji put bila kod tebe, rekla si mi da bih se trebala više zabavljati. I eto, ja sam te poslušala a rezultati su vidljivi.
– Tako i treba. – Gospođa Bowman si namjesti jastuk. -Oduvijek si bila kod kuće a Anthea se zabavljala. Volim što ti je život sad uzbudljiviji.
Sara proguta slinu.
– U posljednje vrijeme mi doista nije bilo dosadno i stoga sam odlučila da se moram napokon dobro ispavati. Majko, nemoj se brinuti o meni toliko. Pripazi na sebe, a ja ću lako.
Sarina majka se nasmiješi.
– Gospodin Ford mi je rekao da bih, da nije bilo ovog pogoršanja, već davno bila kod kuće. Ovako, morat ću pričekati još mjesec dana.
– Bila si teško bolesna i ne smiješ nikamo žuriti. Otkud odjednom ta odluka da odeš odavde. Nisi li tu sretna?
– Ovdje je lijepo, ali ne želim ostatak svog života provesti poput invalida. Bila sam preslaba kad je tvoj otac umro. Prepustila sam se tugovanju i nisam željela ozdravljenje. Sad se osjećam sasvim drukčije. Trošim ovdje novac na oporavljanje umjesto da se napokon priberem i počnem brinuti o sebi. Gospodin Standish mi je rekao da još ima dovoljno novca od prodaje kuće ali ja se osjećam tako nekorisnom. Sara ti, se valjda sjećaš mog advokata, gospodina Standisha?
– Da – odgovori Sara. – Još uvijek ti piše?
– Ne piše … – Sarina majka doimala se nekako zbunjeno. – Zapravo, on me posjećuje.
– Često? – upita Sara.
Gospođa Bowman se još više zbuni.
– Navrati usput. Znaš on je pravi kavalir. Stara škola …
Na trenutak Sara nije ništa odgovorila. Pokušala se prisjetiti onoga što je znala o Standishu. Znala ga je kao dosadna i zlovljna čovjeka, vječito užurbana bez ikakva razloga. Ipak, kad sad bolje razmisli, nije li takvom ponašanju uzrok briga za njezinu majku. Otud, dakle, vjetar puše.
– Sviđa li ti se? – upita brižljivo Sara.
Rumenilo oblije Sarinu majku.
– Ja volim sve svoje prijatelje – odgovori ona neodređeno.
Sara više nije htjela pripitkivati, ali je osjećala da se njenoj majci događa nešto lijepo i da će joj veza s nekim izvan obitelji pomoći da prebrodi mnoge nevolje koje život u njezinim godinama donosi, napose udovici. Gospođa Bowman iskoristi Sarinu šutnju za mijenjanje teme. Dok je ona tako čavrljala vezući goblen, Sara je i dalje mislila o Standishu. Znala je da se možda hvata za slamku ali se istovremeno tješila da je njezina majka ženstvena i ovisna osoba koja je bez muškarca u svom životu praktično izgubljena. Možda se doista poslije oporavka uda. Na tu pomisao Sara se nasmiješi.
– Što se smješkaš? – upita njena majka.
– Drago mi je što si tako sretna. Bojala sam se da će te bolest izmučiti i da ćeš biti nezadovoljna i potištena.
– S depresijom je gotovo – uzvrati čvrstim glasom gospoda Bovvman.
– Ja sam na putu k ozdravljenju, vjeruj mi. Prošli sam tjedan puno planirala pa sam zato i morala opet u krevet. Silno sam se, naime, uzbudila i eto … Neću više biti tako nerazumna.
– Tako treba – potvrdi Sara i poljubi majku. Zatim ustane i reče. – Sad moram do gospodina Forda na kraći razgovor o tebi. Posjetit ću te opet čim budem mogla.
– Zbogom Sara i hvala ti na jaglacima – reče Sarina majka mahnuvši rukom prema stoliću na kojem je stajala vaza s cvijećem.
– Oh, da – reče Sara osjećajući se pomalo krivom. – Zdravo majko, telefoniraj mi ako ti nešto zatreba.
– A što bih ovdje trebala? Svi me paze i njeguju. Sada idi i reci mi nešto. Ako ti obećam da se neću brinuti o tebi, hoćeš li ti meni obećati da nećeš brinuti o meni?
– Dogovoreno – reče razdragano Sara.