Ti si ona prava
straha je drhtala poput lista na vjetru. On je privi još čvršće i Sara je znala da će se njegove ruke oviti zauvijek oko njezina vrata. Prolazile su duge sekunde i Sara odjednom s iznenađenjem zaključi da joj ne prijeti nikakva opasnost i da je on tješi.
– Ne razumijem – javi se Sara drhtavim glasom. – Ne razumijem ništa, ni vas ni sebe, ni sve što mi se događa.
– I ja sam prilično zatečen -uzvrati on podigavši je iznenada na ruke.
Sara se nije protivila. Instiktivno je osjećala da je ono najgore prošlo i da treba biti mirna.
Bila je u pravu. Odnio ju je natrag u njenu stolicu kod stola, spustio je u nju i gurnuo pred nju šalicu s čajem. Ogrnuo joj je šal oko ramena i rekao:
– Sada odoh po ono piće. Sara, molim te ne pokušavaj ništa. Već je vrijeme da se ja i ti prestanemo boriti i da započnemo ozbiljan razgovor. Jedno od nas očito krivo misli o onom drugom. Čini mi se da sam ja pogriješio i da ti se moram ispričati.
Sara ga je gledala bez riječi. On slegne ramenima, nasmiješi se i ode u kuhinju. Vratio se s bocom viskija i dvije čaše.
– Hoćeš malo sa mnom? – upitao je.
Odmahnula je glavom.
– Nikad to ne pijem.
Upitno je podigao obrve jer boca je bila napola prazna.
– Čuvala sam je za Michaela – reče Sara drhtavim glavom.
– Ah, da Michael. – utočio si je čašu viskija i nastavio grubim glasom. – Pokojni neprežaljeni Michael Janson. On me je sasvim sigurno ucjenjivao, ako već ti nisi ta.
– To nije istina – uzvikne Sara. Ogorčenje je vratilo boju njenu licu i snagu glasu. – Ne govorite tako o Michaelu. Ja sam … ja sam ga voljela.
– To mi je poznato. Promatrao sam vas danima. Vidio sam vas zajedno kad je on dolazio u studio. Vrlo zgodno.
Sara porumeni.
– Govorite kao da je to nešto prljavo. Nemojte, jer nije bilo. Iznenađeno je podigao obrve.
– Sad ćeš još reći da nisi bila njegova ljubavnica.
– Nisam, ali, sada mi je žao radi toga.
– Vrlo dirljivo, osobito kad se ima na umu da je on tvoj šogor. Važno je da ostane u obitelji, zar ne? Ne znam kako da malo nevinašce koje glumiš uklopim u cijelu tu prljavu priču.
Sara se trgne.
– To što vi mislite nije uopće važno. Važno je da se istjera pravda za Michaela …
Prekinuo ju je.
– Pravda za tog lopova? Ti se, bez sumnje, šališ. Janson je dobio ono što je zaslužio. On je bio najobičniji ucjenjivač.
Nije istina. Ludost je tako misliti o Michaelu. Jeste li … jeste li ga zato ubili? – Čim je izgovorila tu rečenicu, Sarinom glavom proleti još jedna misao. Nastojeći da ostane što mirnija, ona šapne. – Što ćete sa mnom? Htjedoh reći, ja znam da ste ga ubili pa …
– Ti si malo udarena. Nisam ja ubio Jansona.
– Vidjela sam vas kad ste odlazili. Ne vas nego vaš automobil. Kad sam stigla, Michael je bio mrtav.
– Na žalost, bio je mrtav još kad sam ja stigao – reče on, polako si ulijevajući viski. – ja bih prvi zahvalno potapšao onoga koji je to učinio. Mislio sam da si ti u sve umiješana, ali sad više nisam siguran. Ti očito ili ništa ne znaš o toj strani njegova života, ili si izvrsna glumica. U početku sam mislio da si dobra glumica, ali sam zatim zaključio da nitko ne može tako dobro glumiti. Dakle, ako nisi Jansonov suučesnik, tko si?
Sara odmahne glavom kao da se želi da se pribrati.
– Ništa od svega što ste vi izgovorili od kad ste ušli u ovu kuću nema nikakva smisla. Ni jedna jedina riječ.
Pažljivo ju je promatrao nekoliko trenutaka a zatim reče:
– Pretpostavimo, dakle, da si nevina, kao i ja. I to ne stoga što ja to tako želim zaključiti nego zato što nema drugog izbora. Ako si Jansonov suučesnik, ja ću to već na vrijeme otkriti i barem neću brinuti o tvom odlasku na policiju. To bi tada bila posljednja stvar koju bi ti željela učiniti.
– Molim vas, idite – molila je. -Idite. Nije se obazirao na njene molbe već je nastavljao:
– S druge strane, ako si doista nevina, možda bi doista mogla otići na policiju. Čini mi se da ću ti morati ispričati cijelu priču.
– Nemojte se truditi. Ionako vam ne bih povjerovala ni riječ.
– Ne bih rekao, i stoga ću ti je ipak ispričati. Ako si poštena kao što si dosad glumila, poštovat ćeš moju želju a barem dio toga ne ispričaš policiji. Ja jednostavno s njima ne smijem doći ni u kakvu vezu.
– To vam vjerujem – odgovori ogorčenim glasom Sara. Nasmiješio se.
– Sara, drago mi je što ti se povratilo dobro raspoloženje, ali pregovaranje nas neće nikamo odvesti. Pokušajmo razumno razgovarati. Ime mi je Ben Buckland i …
– Nadam se da ne očekujete od mene da me to dojmi. Nikada nisam čula za vas.
Ironično se nasmijao.
– Možda nisi, ali kladim se da me nikada nećeš zaboraviti. Spomenuti ću ti tada jedno drugo ime. Je li ti poznato ime Delia Buckland.
Sara se uspravi.
– Da, ona je bila poznati fotomodel. Mislim da se povukla iz toga posla prije nekoliko godina. Još prije nego što sam se počela baviti fotografijom čula sam da je Michael … s teškom mukom je izgovorila to ime često spominje. Rekao je da je tako darovita da bi čak i u haljini od slame izvrsno izgledala.
– Sara zastane. – U kakvoj je ona vezi s ovim?
– Delia je moja mlađa sestra – reče on. Prije dvije godine prestala je raditi i udala se za odvjetnika, jednog od najmlađih članova Parlamenta. U tome i jest problem. – Kakav problem? – upita zbunjeno Sara. – Ne razumijem.
– Razumijet ćeš – prekine je Ben. – Kad je Delia imala četrnaest godina, umrli su nam roditelji. Ja sam tada bio osamnaestogodišnjak, samoživ i neodgovoran, kao što mogu biti samo osamnaestogodišnjaci. Ostavio sam Deliu u internatu i otputovao da po svijetu tražim svoju sreću.
– Gdje se to događalo? – upita Sara postajući protivno svojoj volji, sve znatiželjnija. – Govorite poput Australijanca.
– Ja jesam Australijanac. Ostavio sam Deliu u Sydneyu i uputio se u Macao. Ocijenio sam da je to sasvim zgodno mjesto da čovjek zaradi nešto novca. – Napravio je grimasu. – Neću vas zamarati s detaljima, ali sada sam vlasnik avionske kompanije u Macau. Moglo bi se reći da sam uspio u svojoj namjeri da nešto postignem u životu, ali, na žalost, pokazalo se da je to bilo na Delijinu štetu. – Zastao je, napunio si čašu i nastavio. – Bio sam premlad i suviše tvrdoglav da bih bio dobar brat. Mislio sam da je ona najbolja učenica u školi, a ona je bila nemirna i ambiciozna poput mene. U šesnaestoj godini pobjegla je u Englesku da bi pronašla svoju sreću. Bucklandovi su oduvijek bili svojeglavi – objasnio je. – Deliji je, na sreću, sve odmah pošlo za rukom. Oduševila je Michaela Jansona tako da je ubrzo postala vrhunski fotomodel. Slično je bilo i s drugim fotografima.
– Sad razumijete ono što sam vam pričala o Michaelu – uzvikne Sara.
– Pomogao joj je. Svima je pomogao, On …
– … je bio Djed Mraz zar ne? -dopuni je Ben. – I Delia je u to vjerovala. Bilo kako bilo, usred najvećeg uspjeha ona je pogriješila. Zaljubila se u oženjena čovjeka i ostala u drugom stanju. Delia nije htjela ni čuti za pobačaj. I tako, u sedamnaestoj godini očekivala je dijete koje njegov otac nije priznavao i koji nju više nije želio.
– Oh, žao mi je – prošapće Sara.