Kraljevstvo za ljubav
Kraljevstvo za ljubav
Silazak s trona
– Kraljica! Majke mi, nitko ti ne bi dao manje od sedamnaest.
– Misliš?
– Znam – samouvjereno je potvrdila Ida.
Dvije najbolje prijateljice u iščekivanju odlaska na more ljetne su dane kratile u stanu Komarovih.
– Ne izgleda loše – Stela je natezala rub haljine kako bi sakrila tanke gležnjeve – makar nikad neću biti lijepa poput mame.
Vrhunac obožavanja svoje majke, Stela je doživjela uoči njezine proslave dvadesetogodišnjice mature. Kad ju je ugledala u prekrasnoj haljini boje vina, zaključila je kako ima najljepšu mamu na svijetu.
– Trebala si je vidjeti! Za ne prepoznati!
– Ne sumnjam. Ali da se ne nadaš postati lijepom poput nje, nikad se ne bi usudila odjenuti tu haljinu – mudrovala je Ida.
– Govoriš gluposti. Tako je lijepa da sam je morala probati.
– Draga moja, priznaj da želiš vidjeti kako ćeš izgledati kad budeš malo starija.
– Misliš kao moja mama?
– Ma ne, njoj je skoro četrdeset i prestara je da bi se uspoređivala s njom.
Makar nije sumnjala u iskrenost prijateljičinih riječi, Stela nije dijelila jednako oduševljenje svojim izgledom. Bila je puno kritičnija:
– Haljina na meni izgleda predugo i preširoko. Nedostaju mi sise i stražnjica da je popune. Cipele su veće za tri broja i nikad neću naučiti hodati u njima.
– Čekaj, ne miči se – zapovjedila je Ida prebirući po ormaru. Uski crni pojas pomogao je da se haljina prilagodi Stelinoj figuri stvarajući privid razvijenijeg i punijeg tijela.
– Ha, što sad kažeš?
– Mama bi me ubila da me vidi.
Visoko podignuta kosa, prištići prekriveni puderom, srcolike usne istaknute grimiznim ružem, haljina do polovice listova, stegnuta u struku i lakirane cipele u kojima se nevješto kretala, učinili su da do kraja kapitulira.
– Uistinu ne izgledam loše. Gotovo poput sedamnaestogodišnjakinje.
– A što sam ti rekla. Upravo takvom te zamišljam za četiri godine.
– S crvenim ružem i visokim potpeticama?
– U pitanju su nijanse – Ida je odmahnula rukom.
Zagrljene, dvije su prijateljice promatrale svoje odraze u zrcalu, razmišljajući hoće li za nekoliko godina ovakvim izgledom uspjeti privući pozornost suprotnog spola. S dlanom na ustima, prigušujući kikot, pogled sa zrcala svrnule su jedna na drugu.
– Baš smo lude! – uspjela je procijediti Ida.
– Kao kupus! Vrijeme je za čašu Cedevite i porciju tračanja. Što misliš?
– Nećeš se prije presvući?
– Dopusti da još malo uživam u svom glamuroznom izdanju.
Zabavljene pričama, dvije trinaestogodišnjakinje ubrzo su zaboravile na svijet oko sebe. Kad su začule zvono na vratima, iznenađeno su se trgnule.
– Ajme, koliko je sati? – Ida je pogledala Stelu.
– Tko bi to mogao biti? – uzvratila je prestrašeno Stela.
– Hoćeš li otvoriti?
– Zar ovakva? – Stela je tjeskobnim pokretom ovila ruke oko ramena. – Hajde, pliz, proviri kroz špijunku!
Ida se mačjim korakom došuljala do ulaznih vrata. Odmaknuvši se od špijunke, razvučena osmijeha okrenula se prema kuhinji:
– To je samo moj mali brat! – uzviknula je otvarajući vrata.
Stela je krajičkom oka vidjela kako malo debeljuškasto stvorenje ulazi u stan.
– Mama je rekla da smjesta dođeš kući.
– Zar je već dva? – zbunjeno se zapitala Ida.
– Bilo je točno dva kad me mama poslala po tebe. Upozoravam te da šizi što si opet zaboravila na ručak. – Ulaskom u kuhinju, naglo zastane.
– Dobar dan, gospodine Debeljaković! Kako ste? – Još uživljena u ulogu fatalne žene, Stela mu se obratila podrugljivim tonom pružajući mu dlan u očekivanju rukoljuba.
– Zar ne izgleda poput kraljice? – Ida je pobožno gledala u Stelu.
Bucmasti osmogodišnjak pogledom je odmjeravao spodobu u crvenoj haljini. Nalikovala mu je na Idinu prijateljicu Stelu, ali ova je bila puno starija i nekako, smiješna. Onda je skužio. Lupivši se dlanom po čelu, stao se grohotom smijati.
– Nešto je smiješno? – obratila mu se povrijeđenim tonom.
Stelina primjedba dodatno je provocirala navalu dječakovog smijeha.
– Ha, ha… – dječak je uperio kažiprst u Stelu tresući se od smijeha. – Ha, ha…a ja mislio da su maškare u veljači?
Mrak!
***
U novom pokušaju Stela je uspjela otvoriti oči. Težak teret konačno joj je pao s kapaka i oprezno je počela treptati.
Što će ugledati? Gdje će se zateći? U luksuznom apartmanu omiljenog joj hotela ili u raskošnoj, dobro poznatoj garderobi? Neugodno iznenađena, shvatila je da se nalazi u bezličnoj, oskudno namještenoj sobi. Što se događa? Zar je sama? Ima li koga?
Pokušala se pridići. Bezuspješno! Tijelo, teško poput olova i protiv njezine volje, ostalo je prikovano za ležaj. Mobitel! Nazvat će Horvata i sve će se u trenutku razjasniti. U potrazi za spasonosnom spravicom, nagonski se pomaknula. Presjekla ju je neugodna bol.
Okrenuvši glavu, spoznala je da joj je lijeva nadlanica uskom cjevčicom spojena s plastičnom vrećicom pričvršćenoj na vrh stalka odmah do postelje.
Do stalka kompjutorski sustav s treperećim ekranom i stol s uredno složenom medicinskom opremom. Zbog čega? Što joj se dogodilo? Otkada je ovdje? I zašto? Osjećajući kako je preplavljuje panika, unatoč probuđenoj boli, stala se nemirno trzati.
– Ima li koga?
– Probudili ste se? – Nježan, topao glas na uznemirenu djevojku djelovao je jednako umirujuće kao i dlan kojim joj je pogladila lice.
– Gdje sam? Što mi se dogodilo?
– Na JIL- u.
– Gdje je to? Na Marsu!
– Jedinica intenzivnog liječenja … –
– Što, što se događa … – Glas joj je postajao nerazgovijetan.
– U stanju ste u kojemu u ovom trenutku malo toga možete razumjeti. Kad se dovoljno oporavite, nadležni liječnik će vam sve objasniti. Dotada, da oporavak ne dođe u pitanje, pomognite i nama i sebi, spavajte i sanjajte isključivo lijepe stvari. – Ponovo ju je pomilovala po licu. – Ako se probudite ili vam nešto zatreba, tu sam. Dogovoreno?
Iscrpljenost izazvana strahom od nepoznatog, gurnula je Stelu u san bez snova.
***
Nekoliko dana kasnije, primarijus Viđak, predstojnik odjela interne medicine, u svojemu je uredu sa Stelom vodio ozbiljan razgovor.
– Dakle, da zaključimo! U želji za savršenstvom, precijenili ste vlastite mogućnosti i vaš se organizam pobunio. Nemojte se zavaravati. Koliko puta ja vama trebam ponoviti da je vaše stanje do dolaska ovamo bilo izuzetno zabrinjavajuće.
– Ma, to je bilo akutno – nehajno je odmahnula rukom.
– Gospođice Komar – voditelj internog odjela počeo je gubiti strpljenje – kao što ja respektiram vaš posao, očekujem da se i vi na isti način odnosite prema mojemu. Stoga mi prestanite proturječiti i uvažite činjenicu da sam priznati stručnjak za internu medicinu koji vam želi i mora pomoći. Pomirite se s istinom da ste se gotovo uništili i isključivo zahvaljujući predanosti mojoj struci spasili smo vas od totalnog kolapsa iscrpljenog organizma.
– Nabili ste mi to na nos već nekoliko puta i zahvalna sam vam na tome – Steline oči su plamtjele. – Ali, ja sebe poznajem najbolje i znam dokle mogu ići. No, dobro, slažem se – kratko je zastala oborivši pogled – ovaj sam put malo pretjerala…
– Da, malo!?
– Ok, pretjerala sam, ali sad se osjećam dobro i spremna sam za nove životne pobjede.
– Osjećaj da ste bolje, prividan je i trenutačan. Shvatite da će trebati proći vremena do potpunog oporavka.
– Koliko? Tjedan? Dva? Mjesec možda? Toliko se mogu žrtvovati!
– Kako se usuđujete oporavak, za koji će vam trebati najmanje tri mjeseca, uspoređivati sa žrtvovanjem?
– Tri mjeseca? – prenerazila se. – Nemoguće! Ako smo u lipnju, već za nekoliko tjedana trebam započeti s pripremama za novu reviju, potom slijedi božićna…
– Gospođice Komar, odrasla ste, punoljetna osoba i kao takva odgovarate za svoje postupke. Stoga vas upozoravam ako ostanete nerazumni, više vas nitko neće uspjeti izvući. Međutim, kako vas smatram pametnom mladom ženom, izgleda mi nevjerojatnim da biste za uspjeh posla, u zalog stavili život.
Poslije iscrpljujućeg razgovora i međusobnih uvjeravanja, Stela se konačno uspjela suočiti s ozbiljnošću svoje zdravstvene situacije.
– Tako je bilo loše? – zgrčila se u naslonjaču.
– Raduje me što sam vam konačno uspio dokazati ono što se trudim gotovo sat vremena. Zdravlje je naša najveća dragocjenost i trebamo ga čuvati i sačuvati. Samim tim i sebe. Svi smo mi zamjenjivi, a svijet se okretao prije nas, a bogami nastavit će se i poslije nas. Bacite sve u drugi plan i sebi postanete najvažnija. I to će, draga moja Stela, biti vaš najveći uspjeh. Vaša najuspješnija životna revija.
Nakon podulje žučne prepirke u prostoriji je zavladala tišina.
– Uvjerili ste me, hvala vam. Rekli ste tri mjeseca?