Dva svijeta
Dva svijeta
– Jesam li lijepa? – Upitala se Rebeka dok je pomalo nespretno naginjala svoju glavu nad poveliku lokvu. To pitanje upućeno samoj sebi sada je bilo nešto poput obične šale, podsjetnika na neko davnije vrijeme u kojem je kao malena djevojčica uporno naginjala svoju glavu nad lokvu koja joj je zatim pružala odraz neba i nje same, i u kojoj je nepogrešivo mogla zaključiti kako bi mogla biti i ljepša.
Sada kada je to vrijeme bilo već davna prošlost, i kada niti je više bila slatka djevojčica niti nesigurna dvadesetogodišnja djevojka, postala je poprilično samouvjerena kako prema svom izgledu, tako i prema svojim sposobnostima.
Nisi loša, pomislila je dok je čučala nad lokvom i pogledavala svoj odraz u njoj ispremiješan s plavetnilom neba i sitnih punoglavaca što su išli lijevo-desno. Njezina svijetlosmeđa duga kosa s nekolko nijansi plavoga, lice blijedo poput snijega i oči boje vedroga neba činile su sasvim zanimljiv prizor, nešto poput neobične, moderne i nadasve ležerne princeze iz bajke koja među svojim žapcima traži onoga pravog – samo svog princa.
U stvarnosti Rebeka je bila biolog čiji je trenutačni posao podrazumijevao promatranje vodozemaca iz lokve koju je itekako dobro poznavala iz svog djetinjstva.
– Nisi… Nisi lijepa… – začula je odjednom riječi za svojim leđima.
Iznenadila im se.
Naglo se okrenula želeći vjerovati kako se s njom šale njezini studenti, ali kada je potvrdila svoje slutnje kako nije riječ o studentima, već o jednom tek malko poznatom joj liku, ostala je zatečena… ali i – uvrijeđena.
Zurio je u nju svojim prodornim plavim očima jasno joj dajući do znanja kako više od bilo čega želi vidjeti njezinu nadolazeću reakciju. Hoće li joj biti neugodno, hoće li pocrvenjeti, zbunjeno mu štogod odgovoriti…
Rebeka nije mislila pasti na njegovu igru. Tek je hladno slegnula ramenima i oholo okrenula glavu dopustivši iznenađenom strancu da u miru nastavi svoj put. Željela mu je odmah pokazati kako netko poput njega nju ne treba ni pogledavati, a još i manje promišljati kako je osvojiti.
Nije joj padalo na pamet reći kako se samo šalila, kako njoj kao doktoru znanosti uistinu nije važno kako izgleda, kako ona cijeni svoju pamet, a ne svoju ljepotu, kako se ne igra sa žabama i punoglavcima, već ih lovi radi važnog projekta. U prvom redu jer nije smatrala da dotični zaslužuje bilo kakva njezina opravdanja.
Znala je kako je ispala beskrajno umišljena i kako je možda bila i prva koja je odbila mogućnost da razgovara s njim, ali nije je bilo briga.
Još je samo jednom, ni sama ne shvaćajući zašto, okrenula glavu u njegovom smjeru i zaključila kako ipak odlazi. Bio joj je već okrenut leđima i samo je zamijetila kako kima glavom lijevo-desno kao da se čudi, a u isto vrijeme i smije sceni koju je upravo doživio.
Bio je podosta visok i nadasve atletski građen taj gospodin koji se usudio remetiti njezin mir, pa iako ga nikada nije smatrala nešto posebno privlačnim, nije mogla, a još jednom ne baciti pogled na zgodnog znanca u crnoj odjeći koji je polako, ali sigurno nestajao iz njezinog vidokruga.
Odmah ga je prepoznala. Bio je to Vinsent Kačić, jedina osoba u povijesti koja je potekla iz njihovog malenog mjesta, a koja je postala poznata u domaćim i europskim okvirima i to ni više ni manje no po nogometnom umijeću. Rebeka nije svjesno držala kako netko takav teško da može zaokupiti njezinu pažnju, a opet svojim mu je ponašanjem zacijelo poprilično jasno dala do znanja kako se ne misli ni na koji način družiti s nekime poput njega.
Vinsenta nije odveć dobro poznavala iz osnovne škole. Pamtila je tek godinu dana starijeg visokog dječaka kako s neobično ozbiljnim izrazom lica hoda školskim hodnicima. Jednom se čak bila i zapitala zašto je tako ozbiljan.
Znala je da mu je njezina majka predavala biologiju i kemiju te da je kasnije redovito izrezivala sve isječke iz novina s njegovim likom. Rebeki ta zaluđenost njegovim likom i djelom nikada nije bila jasna, nije razumjela zašto njezine prijateljice uporno žele razgovarati o njemu, govoriti koliko je zgodan, kako su ga vidjele neki dan, kako je upravo posjetio baku, majku, oca, prošao pokraj njih, rekao im bok, nasmiješio se i slično.
A opet, sada kad joj je podrugljivo dobacio “nisi lijepa”, nije mogla, a ne prisjetiti se svega što je ikada o njemu čula i iznad svega osjetiti nekakvu nelagodnu hladnoću koja joj je snažno prostrujala kroz tijelo. I zato što joj je rekao da nije lijepa, i zato što je možda pomislio kako je baš tašta… i glupa zapravo. Ako je Rebeka bilo što o sebi znala, onda je pouzdano znala da je gotovo svi koje sretne smatraju poprilično atraktivnom, ali nakon ovog neobičnog susreta kao da je stala na tren i osjetila se neobično malenom i neuglednom.
U ljutnji je tada ulovila, a zatim i pustila žabu krastaču te još jednom bacila pogled na svoj odraz u lokvi.
Poprskana od žabe, razlivene šminke i od vjetra raščupane kose, sada se mogla u potpunosti složiti s gospodinom Račićem.
– Nisi, nisi lijepa Rebeka!
Ubrzo je nastavila svoj put spretno se verući povećim kamenjarom prema sjeveru. Unatoč popriličnoj opremi na leđima u trenu se našla na prostranoj livadi te je samouvjereno krenula prema sljedećoj lokvi na svojoj ruti.
Došavši do lokve spustila je svoju opremu, čučnula i ponovno se zagledala u površinu vode. Ovaj joj put ni na kraj pameti nije palo proučavati svoj odraz već je promatrala kretanje vretenaca nad lokvom.
– Još nisi lijepa… – začula je tada nanovo poznati si glas za svojim leđima.
Srce u trenu gotovo da joj je prestalo kucati. Zakolutala je očima potpuno sigurna o kome se radi te se u ljutnji, ali i strahu od nadolazećeg, okrenula.
Tek je tada spazila Vinsenta Račića kako sjedi ispod staroga hrasta i odmara se u njegovoj sjeni.
– Dobar dan – samouvjereno je pozdravila. – Zapravo promatram vretenca – svisoka je pojasnila.
On joj je dobacio neki neobičan izraz lica koji kao da je govorio kako joj ne vjeruje previše i samo mimo upitao:
– Zašto? Ta oni kao da se stalno vrte u krug.
– Da, ali mene zanima koje su vrste ovi vretenci.
– Vrste?
Kimnula je glavom.
– Zasad smo ih otkrili trideset na ovom podmčju, ali nikad se ne zna, ovo bi mogla biti trideset i prva vrsta.
Vinsent je tada malo bolje pogledao nepoznatu mu došljakinju i zaključio kako ova nije jedna u nizu onih neobičnih turistica avanturistica što lutaju krajem, ova je očigledno radila… Premda mu je odmah bilo i više no jasno kako uobičajena nije svakako.
Nekoliko trenutaka ju je samo promatrao, a zatim kao da je odlučio da je vrijedna njegove pažnje, prišao joj je bliže i čučnuo do nje.
Dok joj je prilazio, Rebeka je osjetila neobičan nalet topline koja joj je u trenu prostrujila tijelom. Njegov pogled izazivao joj je jasnu nelagodu. Ni njegova blizina nije joj se previše svidjela. Oči su joj počele bježati po njegovim mkama išaranima mnogobrojnim tetovažama, ali trudila se da on to ne zamijeti i da ni slučajno ne pomisli kako je možda impresionirana onim što vidi.
U tom je trenu bila uvjerena kako se on njoj misli pomalo upucavati te je naumila činiti sve da odbije njegova nastojanja. Jest, bila je lijepa i znala je to, ali bila je i doktor znanosti i nešto joj se činilo da joj nogometaš ne može biti par. Ipak, osjećala je kako joj srce udara u grudima i kako diše sve brže i brže.
– Kad sam bio mali, sjećam se da sam ih znao viđati i u jednoj uvali gdje smo se ljeti kupali. Tamo je bilo vrulja, valjda su zato boravili na tom području.
Rebeka se u trenu iznenadila njegovom glasu. Bio je miran, gotovo pa drag i simpatičan. Pogledala ga je na tren ravno u oči, a zatim u nelagodi skrenula svoj pogled.
– I ja sam ih kao dijete znala viđati u Vali. Druga djeca su ih zvali…
– Helikopteri – nadodao je.
Kimnula je glavom, ali u glasu je jasno odala nepovjerenje prema svom sugovorniku. – Točno – gotovo strogo je izgovorila.
– Kao dijete ste ljetovali ovdje?
– Ne. Ja sam odavde. Ja sam Rebeka Dunižarić.
Ime kao da mu ništa nije značilo.