Nije joj ispričala puno. Tek toliko da je srela poznanika iz djetinjstva koji boravi u apartmanu nedaleko od nje s kojim provodi većinu slobodnog vremena.

– Je li čemu?

– Pa, privlačan je, zabavan, šarmantan – nabrajala je.

– Drag ti je?

– Što vam pada na pamet? – blago je pocrvenjela.

– Oklen je? Koliko mu je godina?

– Već dugo živi u inozemstvu. Negdje oko trideset. Mlađi je od mene možda četiri ili pet godina. Ne znam točno – odgovorila je, postavljajući joj obrambeno pitanje: – Zar vam to ne ukazuje da jedno prema drugome gajimo isključivo prijateljske osjećaje?

Ruža se povjerljivo nagnula prema svojoj gošći.

– Viruj mi, imam koju godinu više od tebe i znam kako izgleda zaljubljena žena. Ne smiš se sramit toga. Lipi je to osjećaj. Najlipši!

– Ali ne, niste u pravu – smijuljila se Stela.

– Izgledaš mi iskreno zbunjena. Sigurno ni sama ne znaš šta ti se dogodilo. Je li moguće da nikad nisi bila zaljubljena? Kad shvatiš, i kad priznaš i sebi i njemu, bit ćeš najsritnija na svitu.

Unatoč Ružinim dobronamjernim savjetima, Stela je ustrajala na tvrdnji da su Ivor i ona samo dobri prijatelji. Možda malo simpatije i ništa više. Kako se nisu mogle usuglasiti, prešutno su zaključile da im je pametnije nastaviti raspravljati o manje osjetljivim temama. Međutim, dok su se opraštale, teta Ruža je uzela djevojčinu glavu među dlanove, sileći je da je pogleda u oči.

– Ne guši te lipe osjećaje u sebi. Kad ti ih je već Bog podarija, pusti da zagospodare s tobom.

Dok je pomno upravljala biciklom, Stela se mislima nadovezivala na riječi iskusne starice. Ma, koja ljubav? Točno je da joj je Ivor drag i da se u njegovom društvu osjeća blaženo, ali ljubav je ipak nešto drugo. Dobro, možda je u pitanju zanos, sreća što su joj dani ispunjeni i što nikada u životu sama nije provela toliko vremena s nekim muškarcem. Izuzev s Horvatom. S kojim nikad nije osjetila ni djelić onoga što svakog trenutka proživljava s najdražim gostom. Da, ali s Horvatom je vežu isključivo poslovni odnosi, a s Ivorom… Zakočila je bicikl i stala nasred ceste. S njim je sve drugačije. Drugačije, jer joj je izgledalo da zadnjih desetak dana živi posve različit život. Sve novo, nepoznato, puno izazova, istovremeno burno i smirujuće. To ne može biti ljubav! Ponovo je pokrenula bicikl. U pitanju je zanos, zaključila je. Ona koja nikad nije imala priliku upoznati ljubav.

Zaobišavši Donju Krušicu, Stela je opazila Ivora kako je čeka na stazi što je vodila na posjed. Kako je razdaljina među njima postajala kraća, to je djevojčino srce sve brže tuklo.

– Zar sam ti nedostajala? – upitala ga je kad mu se posve približila.

– Jesi – odgovorio je kratko pomažući joj sjašiti s bicikla. Osjetivši njegove ruke na kukovima, blago je zadrhtala. Radi se o zanosu, podsjetila se.

– Toliko sam ti nedostajala da nisi stigao ni večeru pripremiti – okrenula je na šalu. – A obećao si iznenađenje.

– Kako znaš da nisam? – gurao je bicikl ne skidajući pogled sa Stele.

– Jer ne osjećam nikakve fine mirise. Da se nisam prehladila? – smijala se.

– Večera ne mora nužno uključivati kuhanje.

– Tako je – lupila se po čelu. – U hladnjaku ima mesnih narezaka i sireva, donijela sam i svježeg povrća.

– Večeras sam te odlučio izvesti. Koliko ti treba da se spremiš? – upitao ju je tobože nezainteresirano zabavljen odlaganjem bicikla.

– Izvesti? Kamo? – ostala je u čudu.

– Prilikom svakodnevnih lutanja otokom, u Srednjem Selu naišao sam na neobično obiteljsko gospodarstvo. Autentičnost, ljubaznost domaćina, proizvodi koje su mi ponudili, hrana što su je pripravili, izgled kuće koju su obnovili, sve me oborilo s nogu. Odlazeći, zarekao sam se da ću se vratiti s osobom s kojom bih volio podijeliti to dragocjeno iskustvo. – Približio joj se. – Želim da ta osoba budeš ti, Stela.

– S obzirom da na Šolti jedino mene poznaješ, logično da si izabrao mene.

– Opet cinizam, Komarice! – Položio joj je ruke na ramena i razgovijetno ponovio: – Želim da ta osoba budeš upravo ti!

– Samo sam htjela ispasti duhovita – nevoljko je skinula tople dlanove s golih ramena. – Hvala ti! Zapravo sam ponosna što si izabrao mene. – Kratko je zadržala dlanove u njegovima pokušavajući se snaći u zamci koju je sama namjestila. – Idem se spremiti.

Večer na obiteljskom gospodarstvu i ugodno provedeni sati u druženju s vlasnicima, uz degustaciju ponuđenih delicija, raspršili su Steline dvojbe o zanosu i ljubavi. Pokazalo se da je Ivor podjednako vješt kozer, šarmantan i zabavan.

I kao takav svidio bi se svakome.

Njegovo ponašanje spram nje kao i njezino prema njemu, te je večeri vrcalo iskrama prijateljstva i uvažavanja, pa je buba koju joj je teta Ruža stavila u uho, otpuzala na neko drugo, plodnije tlo.

Međutim, na povratku…

Stelu je čudilo zašto je Ivor na polasku u Srednje Selo odlučio uzeti bicikl.

– Do sela nam treba dvadesetak minuta pješačenja. Dok je još dan, dakle i vidljivost dobra, nije problem. Ali, kako ćemo se vraćati kasno, po mrklom mraku, dobro će nam doći, vjeruj mi – objašnjavao joj je.

I doista. Kad su izašli iz sela, podigavši iznenađenu Stelu u zrak, posjeo ju je na okvir bicikla.

– Prevelik je mrak, zato je bolje da stignemo što prije. – Sjeo je iza nje. – Nadam se da ti je udobno.

– Molim te, vozi polako!

Stela se grčevito držala za rogove bicikla, uznemirena toplim dahom za vratom dok je Ivor oprezno vozio usredotočen na stazu, omamljen mirisom djevojčine kose. Postupno se opuštajući, izgledalo joj je da se voze sporije nego što bi trebali, ali nije joj smetalo. Naprotiv! Noćna vožnja biciklom ponovo joj je vratila tete Ružinu bubu u uho. Ovo se ne događa prijateljima, razmišljala je obavijena Ivorovim sigurnim rukama. Zar prijateljem može držati muškarca od čijeg je najnevinijeg dodira počela gubiti glavu? Zbog čijeg daha želi da se vožnja nikad ne završi? Čiji je zagrljaj ohrabruje pred sablasnom tišinom noći parane kricima prestrašenih ptica.

– Preživjeli smo! – Ivor je ustvrdio olakšano kad su stigli nadomak kuće, ničim ne odajući moguće istovjetne osjećaje.

– Hvala ti na prekrasnoj večeri! – Stela se spustila s bicikla i ne gledajući ga, krenula prema kući.

– Kamo ćeš? – povikao je za njom.

– Umorna sam i pospana. Vidimo se ujutro – Zar mu priznati da se u njoj probudio kovitlac emocija zbog kojih postaje nesigurna i plaha? Razočarana, željela je što prije pobjeći od Ivora, kako bi bez njegovog utjecaja vratila razum, proanalizirala stanje u kojemu se našla i pronašla najbolje rješenje.

Ušavši u sobu bacila se na krevet još podjednako sretna i preplašena probuđenim osjećajima. To nije ljubav, to ne smije biti ljubav. Ivor je tu, u prolazu, za koji će se dan rastati kao dobri prijatelji i kraj. Popustiti osjećajima, zaplesti se u ljubavnu mrežu koja ne nudi izlaz, najgore je što joj se može desiti. Zato, pametno curo, sakrij emocije pod jastuk i stavi na lice masku prijateljstva. Gospodin Debeljaković nije ti dao ni najmanji znak i zamisli kako bi reagirao da postupiš drugačije.

Stelu je iz konfuznih misli prenulo kucanje na vratima. Znak? Usplahireno se pridigla:

– Što hoćeš?

– Imam pitanje!

– Dolazim! – odgovorila je glasno, ljuta na sebe što se opet prevarila. Vjerojatno mu nešto treba, sok ili pivo, ali ne želi uzeti bez njezinog dopuštenja.

Prije nego mu je otvorila vrata, iskusnom kretnjom prošla je kroz kosu i dlanovima protrljala lice. Profesionalnost iznad svega!

– Noć je sparna i čudim ti se da možeš boraviti u zatvorenom prostoru. Kako ću noćiti u vreći na trijemu, došao sam te pitati hoćeš li mi se pridružiti.

– Zar nije malo pretijesna za dvoje? – upitala ga je ugodno iznenađena neočekivanim prijedlogom. Razum se još jednom stao povlačiti pred osjećajima.

– Tko?

– Vreća!

– Ma, ne! – odmahnuo je rukom nasmijano. – Ležaljka za tebe, vreća za mene, trijem zajednički! Osim ako ne želiš provjeriti širinu vreće.

– Za početak biram ležaljku. Idem po posteljinu dok se ne predomislim.

***

Noć provedena pod zvjezdanim svodom definitivno je smela Stelu. Nikada nije spavala na otvorenom i k tome s muškarcem koji ju je bez svoga znanja sustavno osvajao.

Latentno uzbuđenje izazvano Ivorovom blizinom, nije joj dopuštalo da zaspi, neumorno je potičući na razgovor. Činilo se da ni on nema ništa protiv jer su dugo rastezali teme o svačemu i ničemu.

Kako je vrijeme odmicalo, razgovor je postajao sve tiši, pretvarajući se u šaputanje da bi u konačnici zastao na nekom od sazviježđa iznad zaspalog para.

Stela se budila u nekoliko navrata, svaki put bunovno gledajući prema vreći za spavanje da se uvjeri kako je Ivor tu, stvaran i nepomičan u svom sretnom snu. Umirena viđenim, umotala bi se u lagani pokrivač i ponovo utonula u san. Kad je ponovo otvorila oči, prvo što je ugledala, bili su obrisi Mosora na istoku iznad kojih je sve jače ružičasto svjetlo nagovještavalo skori izlazak sunca. Oduševljena viđenim, okrenula se prema Ivoru s namjerom da ga probudi i zatekla ga kako širom otvorenih očiju gleda u nju.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14