– Mama, molim te nemoj! – zavapila je.

– Moram saznati gdje smo pogriješili.

– S vama sam doživjela prekrasnih devetnaest godina i da se rodim još stotinu puta, sve bi ih, do jedne ponovila. Ti i tata ste savršeni roditelji i pogreška je isključivo moja. Umjesto drugima, odsad ću se baviti sobom. Diploma profesora psihologije nema rok trajanja…

– Znaš li uopće gdje je?

– Među ostalim dragocjenostima.

Tri dana nakon povratka kući, Stela je zaključila kako je došao trenutak da nazove Horvata. Jer, temeljni zadatak koji si je postavila bio je da sebi postane najvažnija.

– Dakle, dragi moj Horvatu, do daljnjega zaboravi da postojim! Čujemo se i vidimo za dva, tri mjeseca – Stela je dugi razgovor privodila kraju. – S pripremama zimske kolekcije nastavit ćeš kako smo planirali i uz odlične suradnike i nećeš ni primijetiti da me nema – zaključila je veselo.

– Bacaš me u vatru, sadistice – tepao joj je – ali neka ti bude. Moram prihvatiti istinu da ti je oporavak nužan i želim da bude što brži.

Na kraju svijeta

– Prošlo je pet dana otkako si se vratila kući, i pričaš mi o svemu, osim što namjeravaš kad ja odem. Kao da si zaboravila da prvog srpnja trebam biti u Pragu – Marijana Komar načela je temu koju su dotad prešutno izbjegavale.

– Juha je savršena – Stela je oblizivala žlicu nastojeći dobiti na vremenu.

– Pitala sam te nešto. Nadam se da si se šalila kad si nekidan spomenula Tenerife.

– Nisam. Velika mi je želja otputovati na otok na kojemu je uvijek proljeće, ali, kad sam bolje razmislila, shvatila sam da mi moje trenutačno stanje ne bi dopustilo tako dalek put.

– Pametna odluka. Ljetovanje na Tenerifima zacijelo ti ne bi pružilo mir koji je liječnik preporučio.

– Zato sam zasad takvu ideju odbacila. Što ne znači da jednom neću tamo otputovati. Svjesna sam da odmor moram provesti u malom mirnom mjestu. Kretati se, jesti, spavati, izležavati se, družiti se sama sa sobom kako bih se ponovo upoznala.

– Za to uistinu ne moraš potegnuti do Tenerifa!

– Razmišljala sam o najmu kuće negdje u Istri ili u Alpama.

– Zašto ne na Šolti?

– Šolti? Što ću raditi na pustom otoku?

– Prvo, Šolta nije pusti otok – i drugo, tamo uz nikakav trošak možeš primjenjivati sve što si nabrojila.

– U ovoj priči trošak je najmanje bitan – promrmljala je.

– Mnogo se toga promijenilo otkako si posljednji put bila u Donjem Selu. Više od dvadeset pet godina, čini mi se. Uostalom, sve ono što si kao dijete smatrala nedostatkom, danas kao zreloj ženi može ti izgledati kao prednost.

– Slažem se, ali kako misliš da se oporavim ako svakog dana moram pola sata pješačiti do one uvale. Ni imena joj se više ne sjećam – negodovala je.

– Donja Krušica, najljepša uvala na otoku, u kojoj smo, podsjećam te, sagradili kuću koja je svega dvadesetak metara udaljena od mora.

– Pa, da – prisjećala se – posve sam zaboravila.

– Naravno, kad ti je tijekom zajedničkih susreta bilo važnije upoznati nas s novostima iz modnog svijeta, od sitnice poput gradnje obiteljske kuće za odmor – rugala joj se majka.

– Da, sjećam se. Pričali ste mi da bi bila šteta ne iskoristiti parcelu koju si dobila u nasljedstvo nakon djedove smrti pa ste odlučili izgraditi kuću kako biste u njoj provodili ljetne mjesece kad se za koju godinu vratite u Zagreb – izgovorila je u jednom dahu.

– Kuća je uistinu prekrasna. Kad tata nešto odluči napraviti, to mora ispasti najbolje.

– Da, pričao mi je jednom kako traga za arhitektom koji će njegove zamisli znati provesti u djelo. U zaslijepljenosti vlastitim poslovima odnosila sam se prema vama kao prema trećim osobama.

– Pretjeruješ! Nije uvijek bilo tako …

– Ne brani me! Dopusti mi da završim! Samo nebo zna da vas volim najviše na svijetu, ali sam računala, vi ste uvijek tu negdje, blizu, bit će vremena za druženje samo da završim ovo, pa još samo ovo … i tako nikad kraja. Zaplela sam se u vlastitu mrežu nerazumijevanja i bezobzirnosti.

Ganuta kćerinim samooptuživanjem, Marijana ju je nježno zagrlila.

– Oprosti, premda si odrasla, ponekad te doživljavam kao moju malu djevojčicu.

– Mogu imati i sto godina, ali uvijek ću biti vaša djevojčica, a vi moj oslonac. Vjerujem i ja vaš!

– Da svako zlo nosi i neko dobro, potvrdilo se posljednjih dana. Kada bismo inače imale vremena otvoreno razgovarati da se nisi razboljela?

– U pravi si! Dajem ti riječ, ništa se neće promijeniti ni kad opet počnem raditi – svečano je prisegnula Stela.

– Da bi se vratila poslu, moraš se najprije oporaviti.

– Bože, koliko sam bila glupa i sebična! – prekoravala se. – Ne znati vam uzvratiti ljubav koju mi tako nesebično pružate…

– Ponavljaš se – gospođa Komar je energično stala pospremati stol. – U redu, priznala si ono što smo mi odavna znali i praštali. U toj si mjeri bila preokupirana poslom da ništa nisi vidjela osim njega. Srećom, onaj gore – podigla je pogled prema stropu – na vrijeme te upozorio i pružio ti novu priliku. A na nama, običnim smrtnicima, je da ti pomognemo daje iskoristiš … Evo, sad se ja ponavljam – energičnim pokretom podbočila se o kukove – što misliš da u nedjelju otputujemo na Šoltu?

Steli je majka otkrila da joj je Šolta pala na pamet još u bolnici. A kad je čula mišljenje liječnika i kakvu vrst oporavka njezina kći treba, posavjetovala se sa suprugom i Šolta se definitivno iznjedrila kao jedino rješenje.

– Ništa mi niste govorili…

– Čekala sam trenutak kad će ti zdrav razum nadvladati tvrdoglavu upornost da sve moraš sama. Tatu će obradovati tvoj pristanak.

– Zar sam pristala? – Steline su se oči smijale.

– Već si tamo – odgovorila joj je smijući se.

Tih nekoliko dana do odlaska na Šoltu, majka i kći su provodile družeći se i prisjećajući se vremena dok su živjeli zajedno.

– Za Šoltu će nam trebati tvoj auto. Dopustit ćeš mi da ga ja vozim jer će proći vremena dok budeš mogla ponovo sjesti za upravljač. Dan prije polaska snabdjet ćemo se svime što je potrebno za preživljavanje na pustom otoku sljedećih nekoliko mjeseci – nasmijala se.

– Nekoliko mjeseci? – zgranula se Stela. – Ja ne namjeravam ostati dulje od tri, četiri tjedna.

– Prvi ćemo tjedan provesti zajedno. Dovoljno da te upoznam s okruženjem, da prihvatiš život na otoku i obnoviš poznanstvo s tetom Ružom.

– Tetom Ružom? Otkud ti glupa zamisao da me ostaviš na nemilost staroj, ružnoj usidjelici?

Stelino zgražanje na spomen rođakinje, nagnao je majku u smijeh.

– Ako ti je ikad itko želio dobro, bila je ona. Teta Ruža! Dobri duh Donjega Sela ako ne i čitavog otoka. Znam da si je kao mala djevojčica doživljavala kao bauka koji jedini nije nasjedao tvojim pretvaranjima. Žena preplavljena emocijama koja nikad nije uspjela zasnovati vlastitu obitelj, jednostavno te obožavala. I zato bi, između ostaloga, tvoj boravak na Šolti bio idealan da je upoznaš i prihvatiš kao dragocjenog člana obitelji.

– Predlažem kompromis – oglasila se Stela nakon kratke šutnje.

– Kakav?

– Počastimo je večerom, obnovimo uspomene i ostavimo joj sve što smo kupili za dulji boravak na otoku kojim dotična gospodari i vratimo se kući.

Pogledale su se, da bi obje prasnule u smijeh. Tako su se dobro poznavale.

– Naravno da me intrigira susret sa ženom koja mi je u kosti utjerala više straha nego svi drugi zajedno. Ali smeta me tvoje sugeriranje kako na Šolti trebam provesti nekoliko mjeseci.

– U najboljem slučaju! – Stelina primjedba ponovo je izmamila osmijeh na majčinom licu. – Po tko zna koji put te podsjećam da ti je liječnik preporučio tromjesečni oporavak u mirnom okruženju. Tamo imaš sve. More, sunce, raskošnu kuću, svjež zrak i nadasve mir koji ti je najpotrebniji.

– Slažem se. Dopustit ćeš mi da sama odlučim koliko dugo ću se oporavljati. Želim sama donijeti odluku kad osjetim da je dosta, da sam dobro i da definitivno znam što hoću. – Poletjela je prema njoj. – Možeš li me razumjeti?

Majka ju je prihvatila u zagrljaj.

– Kao i uvijek!

***

Kava na sunčanoj splitskoj rivi, miris mora i obrisi Šolte ushitili su Stelu. Blaga euforija probuđena ljetnim sekvencama uzavrelog turističkog grada, posve je potisnula djevojčinu tjeskobu koja se javila uoči putovanja.

Naslonjena na brodsku ogradu ispraćala je Split spremna za novi početak. Godinama potisnute emocije nesputano su se oslobađale gurajući Stelu u majčin zagrljaj.

– Volim te – šapnula je sažimajući u spontanoj izjavi dugo zatomljivanu potrebu za bliskošću i ljubavi.

Marijana ju je bez riječi privila k sebi. Tako su se dobro razumjele.

Pristajanje u Rogaču, vožnja strmom cestom do Grohota, nastavak prema Srednjem Selu i konačno Crkva sv. Martina. Pred njom su se zaustavile jer je bilo nemoguće vozilom se probiti do tete Ružine kuće.

– Kao da smo se vratile četvrt stoljeća unatrag – komentirala je Stela izlazeći iz automobila. – Sve mi je ostalo u sjećanju. Čak se ni cvrči nisu osuvremenili. I dalje udaraju u iste instrumente – našalila se, udišući miris trave.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14