– Budna si? – Ne očekujući njezin nagli okret, nije imao vremena skrenuti pogled ili zatvoriti oči.
– Dobro ti jutro – nasmiješila mu se, radosna što ga je uhvatila nespremnog.
– I tebi. Upravo sam te htio zazvati kad si okrenula glavu. – Prozirnom laži nastojao je opravdati uhvaćen pogled.
– I ja tebe – prihvatila je igru – da zajedno dočekamo izlazak sunca.
Na svojim ležajevima bez riječi su promatrali narančastu kuglu kako se pomalja iznad planinskih vrhova. Istovremeno buđenje u osvit predstavljalo je znak, uzbudila se Stela. Znak kojemu se ustrajno nadala, kao uvod u dan koji bi u njihov odnos trebao donijeti promjene. Jer, Ivoru je stalo, uistinu mu je stalo.
Međutim, na djevojčino veliko razočaranje, dan se ni po čemu nije razlikovao od prethodnih. Naprotiv. Stela je imala dojam da se Ivor počeo povlačiti. Kao da je prenaglio u postupcima pa želi odnose vratiti na staro. Zbog čega? Što je to krenulo naopako? Poslije savršenog jutra, uskoro je postajao sve potišteniji. Opravdavao se vrućinom, glasanjem cvrčaka koje mu je počelo ići na živce, loše spravljenom kavom, morem koje nije donosilo osvježenje.
Sluteći da su njegovi odgovori izlika nečem daleko ozbiljnijem, Stela se povukla. Posrijedi su mogla biti dva uzroka, razmišljala je. Prvi, na koji je često promišljala da se u iskazivanju simpatije prenaglio pa joj ne želi davati lažnu nadu, ili drugi, daleko manje vjerojatan, da se prepao vlastitih osjećaja.
– Mislim da ću sutra otići – izvijestio ju je povratkom u kuću.
– Zar? – prekrasno ljetno predvečerje izgubilo je čar.
– Ostao sam dulje nego sam planirao – pogled mu je odlutao prema Splitu. – Kad ti stižu gosti što si mi ih spominjala?
– Moguće već za vikend – odgovorila je ishitreno, s mukom prikrivajući razočaranje. – Čekaju da ih nazovem.
– Dakle, zabava se nastavlja – hitnuo je kamenčić u more.
– To mi je u krvi – licem joj se razlio iskrivljen smiješak.
– Nisam ni sumnjao. Mogao bih krenuti u zoru, prvim trajektom.
– Nećeš pričekati doručak?
Oboje su se nasmijali prisjetivši se njezinog nedavnog nagovaranja.
– Ovaj put, ne, hvala. Vrućina postaje nepodnošljiva, a bojim se da će sutra biti još gora. Osim ako ova sparina nije predznak skore promjene vremena. Uglavnom, odlučio sam krenuti ujutro.
Za posljednjom zajedničkom večerom, Stela i Ivor su se svojski trudili oraspoložiti jedno drugo. Unatoč sparnoj večeri u kojoj su čak i zrikavci gubili volju, nostalgično su se prisjećali doživljaja proteklih dana, uvjeravali jedno drugo kako će im ostati u vječnoj uspomeni i kako je lijepo što su se sreli i sklopili primirje. Ivor je upravo htio nazdraviti za ružičastu budućnost kad mu se učinilo da je začuo potmuli zvuk.
– Nadam se da ću na kopno stići prije nevremena – razmišljao je glasno.
– Kakvo nevrijeme? – nasmijala se. Na nebu nije bilo ni oblačka, a u zraku ni daška vjetra koji bi nagovještavali promjenu vremena.
– Zar nisi čula grmljavinu?
– Ajme meni! – otelo joj se.
– Kako dolazi sa zapada, sigurno nas neće mimoići. Tome u prilog ide i ovaj otežali zrak zbog kojeg ni zvijezde ne trepere. – Podigao je pogled prema još vedrom nebu. – Unaprijed ti savjetujem da prije nevere dobro provjeriš sve prozore i ni pod kojim uvjetima ne izlaziš iz kuće. Nevrijeme na otoku nikad nije bezazleno. Moguće su i pijavice…
– U redu, razumjela sam – grubo ga je prekinula ne želeći mu otkriti da nikad nije svladala strah od grmljavine.
– Valjda se ne bojiš? Nisi dijete.
– Ne! Strepim od pomisli što će se dogoditi ako te oluja zatekne na putu.
– Strepiš zbog mene? Vrlo uviđavno. – U Ivorovom glasu osjetila se blaga poruga. U tom trenutku nebo nad Čiovom je proparala munja nakon čega se začula grmljavina.
– Što sam ti rekao! – uskliknuo je slavodobitno. – Uskoro će stići do Šolte, poškropiti nas i nastaviti dalje. Mogao bih se zakleti da će jutro osvanuti vedro i svježe. Kao savršeno za put.
Sa srcem koje je ubrzano tuklo iz više razloga, Stela je ustala od stola.
– Dakle, vrijeme je da pospremim stol i krenem na spavanje.
– Na spavanje? Nije ni deset – začudio se. – Nećeš sa mnom sačekati dolazak oluje?
– Ne pada mi napamet! – procijedila je, usplahireno skupljajući pribor.
– Ipak se bojiš? – opet poruga u glasu.
– Ne! – ponovila je i nastavila prilično uvjerljivo:
– Idem ranije leći kako bih ujutro ustala i ispratila te.
– Ispada da ti je stalo do mene?
– Ništa više nego prema bilo kojem drugom gostu. Vidimo se u pet.
Uistinu je nepopravljiv, zaključila je Stela uzrujano zalupivši vratima. Nimalo se nije promijenio. Tvrdoglav, ciničan, podrugljiv. Bijesnim pokretima pozatvarala je prozorske vratnice. Nezahvalnik! Isprekidanog daha bacila se na krevet. Dva tjedna je uživao blagodat njezine kuće, iskoristio njezinu gostoljubivost, poigrao se s njezinim osjećajima i kad se svega toga zasitio, odlučio je otići. Zar podlac zaslužuje da zbog njega ustane u cik zore kako bi mu mahnula na odlasku pretvarajući se da je sve u redu? Možda očekuje da se ona zahvali njemu umjesto on njoj.
Stelino ogorčenje raslo je proporcionalno s olujom. Grmljavina je bivala sve jača, a bljeskovi munja nalazili su put kroz zatvorene vratnice, sablasno osvjetljavajući spavaću sobu. Zbog proključalog bijesa, s glavom pod jastukom nije se obazirala na znakove skore kataklizme. Sumanute misli joj je prekinuo žestoki nalet vjetra u nezatvoren prozor. Nemoguće da je nekog ostavila otvorenog. Unatoč blagoj rastrojenosti, bila je uvjerena da ih je sve pozatvarala. Novi nalet vjetra i novi udarac vratnice o zid. Je li to zvuk dolazio iz susjedne sobe? Zar Ivor nije zatvorio prozore? Pa i zašto bi, nisu njegovi, zaključila je ljutito. U dva koraka se našla pred njegovim vratima i snažno pokucala. Umjesto odgovora, ponovo udarac vratnice. Bez razmišljanja uletjela je u sobu i krenula prema prozoru. Zatvarajući ga, u bljesku munje na trijemu je primijetila Ivora. Unatoč svemu, zaista je ostao budalasti dječak, pomislila je zgroženo, spuštajući se u prizemlje.
Kad je otvorila ulazna vrata, od naleta vjetra umalo je izgubila ravnotežu.
– Ulazi u kuću! – povikala je u mrak.
– Ivore, smjesta ulazi u kuću! – proderala se.
– Neću!
Bljesak munje osvijetlio ga je kako gleda u podivljalo more.
Umirući od straha, izašla je na trijem upaliti žarulju pa se brzo vratila u sigurnost kuće.
– Zaboga, ponašaš se poput djeteta! Ulazi, kad sam rekla!
Naglo se okrenuo prema njoj.
– Zar velika Stela Komar pokazuje zabrinutost? – upitao ju je onim poznatim, podrugljivim tonom od kojega joj se dizala kosa na glavi.
– Da! – U redu, ako hoće rat, imat će ga. – Zabrinuta sam jer ne znam kako ću isljednicima i novinarima objasniti što je mladić, nestao u olujnoj noći, radio na mom imanju. Ili, u najblažem slučaju, kako ti izliječiti ► upalu pluća ◄! Ne očekuješ, valjda, da ću s tobom na leđima do najbližeg liječnika?
– Mogao sam si misliti! Uvijek ti i samo ti! Svi ostali za tebe smo bezvrijedni smrtnici koji ne zaslužuju pozornost – vikao je kako bi nadjačao huk oluje. – Zato te lijepo molim, povuci se u svoj raskošan dom, prije toga za sobom pažljivo zatvori vrata, popni se u sobu, stavi glavu pod jastuk i sanjaj slatke snove. Samo mene pusti na miru! Jasno? – Bijesno joj je prilazio.
– Goni se dovraga! – umaknuvši u kuću zalupila je vratima.
– I da znaš da hoću! – Ivorov razjareni glas nadjačao je oluju.
Sigurna u okrilju kuće, naslonjena na vrata, Stela je pokušavala doći k sebi. Uzalud. Srce joj je pomahnitalo i nedostajalo joj je zraka. Prestravila se. Što ako je uhvati napadaj panike? Prije dva mjeseca to je bio okidač zbog kojeg je završila na Hitnoj. Samo to ne! Nesigurnog hoda krenula je uzeti čašu vode. Dugi gutljaj i ruka na grudima ne bi li se smirila. Što ja to radim, upitala se, odlažući čašu. Ponašam se poput tvrdoglavog djeteta koje ne zna što zapravo hoće, umjesto da se kao zrela osoba suočim s nesporazumom koji sam izazvala i izborim se za ono što želim i trebam.
Odlučna u namjeri, Stela je izletjela u olujnu noć.
– Ivoreeee! – pogledom je zabludjela u mrak.
Nije bilo odgovora. Kako je svjetlo s trijema donekle osvjetljavalo puteljak uz obalu, naprežući vid uočila je siluetu koja se udaljavala. Ne mareći za kišu i vjetar, zaboravljajući na strah od grmljavine, potrčala je stazom.
Kad mu se približila, ponovo ga je zazvala.
– Što hoćeš? – upitao je ne okrećući se.
– Da mi oprostiš! – Stala je iza njega, s ludom željom da se privije uza njega.
– Zašto? Da bi mogla mirno zaspati? – Nije se okretao.
– Zato jer mi je stalo! – Prve suze zajedno s kapima kiše kvasile su joj lice.
– To je sve što imaš za reći? – Polako se okrenuo.
– Stalo mi je do tebe, Ivore Grginu, i ja ne znam, ne mogu zamisliti što ću kad odeš – priznala mu je uranjajući pogledom u njegov.
– Imaš li još nešto reći u svoju obranu? – Glas mu je zatreperio nježnošću.
– Imam! Volim te, pa makar mi se zajedno s vragom kojemu si krenuo, rugao do kraja života.