Promijenilo se itekako. Jer dok ju je ugledao kako ulazi u more, namjerno ili slučajno, usta su mu ostala otvorena.

– Kostim ti je savršen – uspio ih je zatvoriti. – Toliko savršen da u njemu izgledaš vraški zgodno.

– Manekenke su neprestano izložene javnosti. Stoga sam dugo i ustrajno radila na sebi dok nisam dobila figuru koja zadovoljava nametnute kriterije – objašnjavala mu je ne bez ponosa.

– Kad se sjetim na što si sličila, zamišljam koliko ti je vremena tre… – Nije uspio završiti misao jer ga je Stelina ruka nemilosrdno gurnula pod površinu.

– Da nisam imala određene fizičke predispozicije, uza sav trud nikad ne bih imala ovakvo tijelo – dočekala ga je kad je izronio.

– Ostala si uvijek istaaa! – zapjevao je i za svaki slučaj brzo zaronio kako ga ne bi ponovo ščepala.

– Hvala ti na druženju – rekla mu je ispraćajući ga. Kratko se premišljala pa nastavila – hvala ti na prekrasnom danu!

– Čemu zahvaljivanje? – upitao je namještajući na ramena naprtnjaču. – Oboje smo podjednako zaslužni za ugodno provedeno vrijeme.

– Kako god! Samo znam da ću ga se dugo sjećati.

– Bit ćeš tu i sljedeće ljeto? – pružio joj je ruku.

– Sumnjam! Priznaj da su Tenerifi primamljiviji. – Uzvratila mu je stisak.

– Kako za koga – lakonski je odgovorio ispuštajući joj dlan.

Na stazi iza posjeda nikako da se oproste. Ivoru se nije odlazilo, a Stela je tražila način da ga što duže zadrži.

Odlučio se prvi.

– Vrijeme je da krenem. Do Rogača mi treba najmanje sat vremena.

– Naravno, čak bi trebao požuriti ako misliš stići na trajekt.

Gledala ga je kako žustrim korakom odmiče stazom. Kao ukipljena s rukama prekriženim na grudima odlučila je ostati sve dok joj nestane iz vidokruga. Zanimalo ju je hoće li se okrenuti. Naravno! Prije nego je zamakao za grmove makije, okrenuo se i kratko joj mahnuo. Dakle, imala je sreću, sjetno se osmjehnula prisjetivši se jutrošnjeg razgovora.

Svako predvečerje Stela bi se smjestila u ležaljku na trijemu i u moru promatrala odraz boja na horizontu. Spokojno bi zurila u ljubičaste nijanse ispunjena božanskim mirom kojemu se prepuštala sve dok morska površina ne bi prešla u sivu boju nagovještavajući noć.

Poslije Ivorovog odlaska, zavaljena u ležaljci, suživljena s umiranjem dana, čekala je da njome ovlada toliko potreban mir. No umjesto njega, njom su zagospodarile uspomene na vrijeme provedeno s Ivorom, a da nije mogla dokučiti razlog.

Da su željeli nastaviti prijateljstvo, ostavili bi jedno drugome neki trag. Broj mobitela, mail, zaklinjanje da se moraju opet sresti, obećanje da će se svakako vidjeti, bilo što, što bi nagovijestilo nastavak latentne veze. Međutim, Ivor joj nije zatražio broj mobitela, a njoj nije ni na pamet palo upitati ga za njegov. Dakle, njihov je susret poslužio isključivo da nakon više od dva desetljeća zakopaju ratne sjekire i rastanu se s vjerom da će jedno drugo zadržati u lijepoj uspomeni.

Nije Ivor razlog njezinoj potištenosti. Istina da je njegovom zaslugom provela savršen dan, što ne znači da ga na isti način ne bi mogla doživjeti i s nekim drugim. Tako je, tješila se. Njoj je potrebno druženje, ljudi, osjećaj da se oko nje odvija život, ono o čemu danima promišlja. Zato treba već od sutra poraditi na tome. Evo, za početak može svako jutro na kavu kamo je bio odveo Ivor. A tetu Ružu posjećivati makar dva puta tjedno. Ili ne, još bolje da je nagovori da se za neko vrijeme preseli kod nje. Teta Ruža je zanimljiva i draga osoba koja će joj zacijelo osvježiti boravak. I roditeljima bi se mogla javljati svaku večer. Zaista joj nedostaju. Čak bi jedan vikend mogla ugostiti Horvata i direktno doznati što se kuha u agenciji. Poradit će na plivanju i pješačenju, kuhat će još raznolikije da bi kraj kolovoza dočekala potpuno oporavljena. Jedino takva može se vratiti u Zagreb i uključiti se u posao.

Opsjednuta planovima kako provesti ostatka odmora, Stela se prestrašeno trgnula kad je iza leđa začula šum. Glupost, opustila se u naslonjaču. To se opet šulja ona uporna crna mačka koju ona još upornije pokušava istjerati. A da joj da malo mlijeka? Možda se i sprijatelje. Svako društvo je dobrodošlo, nasmijala se.

Kad je ponovo izašla na trijem, noseći u rukama zdjelicu s mlijekom, dočekao ju je puno veći mačak; U liku Ivora Grgina.

– Vratio si se – promucala je drhtavim glasom, čvrsto držeći zdjelicu da se mlijeko ne bi prolilo. – Zar si nešto zaboravio?

– Jesam – kratko je odgovorio, odlažući naprtnjaču. – Zaboravio sam te pitati koliko naplaćuješ boravak u ovoj tvojoj kući. Puni pansion, polupansion, nebitno. Možda doručak bez noćenja … – okolišao je.

– Što zapravo hoćeš? – ovladavši sobom, potiskujući sreću što se vratio, odložila je zdjelicu i podbočila se rukama.

– Ostao bih izvjesno vrijeme ovdje, s tobom.

– Do prvog trajekta?

– Malo dulje.

– Soba do moje još je slobodna.

– Pod jednim uvjetom!

– Ti i tvoji uvjeti – zakolutala je očima.

– Ponekad bih rado prespavao na trijemu. Prošla noć u vreći, s pogledom na zvijezde, predstavljala mi je neprocjenjivo iskustvo.

Zanos ili ljubav

Dani što su slijedili, bili su preslik prvog dana što ga je par proveo zajedno. Ivorova neiscrpna mašta i energija omogućile su Steli doživljaje koje nije mogla ni zamisliti. Od onih zabavnih, gotovo dječjih kao natjecanje u morskim vještinama, upadanje u vinograde u potrazi za zrelim grozdovima, preko ribarenja, traganja za ljekovitim biljem, maštovitih obroka i pripovijedanja o egzotičnim putovanjima. Uz obveznu jutarnju kavu na kojoj bi planirali kako provesti dan. Poslije dugo vremena Stela nije osjetila količinu sreće kao tih dana. Na momente joj je izgledalo kao da će joj nakupljeni ushit izletjeti iz grudi, toliko ju je pritiskao ispunjavajući je radošću.

Zauzvrat, ona je Ivorovu neobuzdanu narav krijepila smirenošću, navikavala ga opušteno ležati na šljunku i promatrati more, ili spokojno čekati zalazak sunca sjedeći na trijemu, učila ga primjećivati sitnice i radovati se malim stvarima.

– Ti uistinu znaš prevariti čovjeka – primijetio je dok su se pentrali strmom obalom u potrazi za školjkama koje je namjeravao spremiti za večeru. – Kako vrijeme odmiče, to te sve više doživljavam kao samozatajnu mladu ženu umjesto suverene vladarice modnih pista.

Stela Ivoru nije otkrila koliko su događaji proteklih mjeseci utjecali na odluku da se počne mijenjati. Naprotiv, željela je u njegovim očima ostati uspješna, neovisna i samostalna žena koja ga je ugostila isključivo na njegov zahtjev. Ni u kojem slučaju nije mu namjeravala dati do znanja da u njegovom društvu uživa kao nikad u životu. Stoga mu je lakonski odgovorila:

– Stela sa stotinu lica!

– Dakle, uvjetuješ mi ostanak?

– Ja? Tebi? Ne razumijem!

– Otići ću kad mi otkriješ svoje pravo lice.

– Mislim da sam ugledala kapitalku! – uskliknula je gacajući po plićaku u potrazi za nevidljivom školjkom. Ni pod koju cijenu joj nije smio na licu ugledati izraz neočekivane sreće.

Uz Ivora je vrijeme stalo, a ostatak svijeta prestao postojati. Sve dok slučajno nije naišla na mobitel i vidjela nekoliko majčinih poziva. Nazvala ju je i umirila viješću da je pronašla društvo s kojim se odlično provodi. Dakako, o Ivoru ni riječi iako nije mogla objasniti zašto. Razgovor s majkom podsjetio ju je da kod tete Ruže nije bila danima. Neizostavno mora do nje.

Iste večeri Stela je Ivoru ispričala priču o majčinoj rođakinji koja se pokazala dragocjenom logistikom u vrijeme gradnje kuće.

– Od dolaska na Šoltu redovito je posjećujem. Zadnji put kad mi se dogodio onaj nesretan pad. Trebala bih je obići. Jamačno se zabrinula.

– Pretpostavljam da je u pitanju umirovljena dama koja se umorna od javnosti povukla u dragovoljnu izolaciju? – upitao je znatiželjno.

– Što ti pada na pamet! – nasmijala se Stela. – Teta Ruža je stara djevojka koja se nije maknula iz Donjeg Sela. Ali, pristupačna, draga i izuzetno mudra.

– Svakog dana sve me više iznenađuješ. Zar je moguće da slavna osoba poput tebe gubi vrijeme s otočnom usidjelicom? – izazivao ju je.

– Ne govori tako! – opomenula ga je. – Dok je nisam upoznala, i ja sam tetu Ružu slično okarakterizirala. Međutim, tijekom zajedničkih druženja kao osoba me izuzetno dojmila. Zahvaljujući njoj, dosta sam toga spoznala ali i naučila da i od najpametnijih uvijek postoje pametniji – zaključila je s nježnošću, kratko se prepuštajući mislima. – Pričajući ti o njoj, baš sam je se zaželjela vidjeti. Hoće li ti smetati ako se sutra popodne zaletim do nje?

– Samo daj. Ja ću se dotle potruditi oko večere iznenađenja. Može?

– Ivore Grginu, činiš sve ne bi li sa mnom ostao zauvijek! – najradije bi ga bila poljubila.

– S tobom ostati zauvijek? Teško! Ali što se posjeda tiče, svakako! – uspio joj je odgovoriti prije nego je prema njegovoj glavi poletio projektil u vidu šarenog jastuka.

Ugledavši na vratima dragu gošću, teta Ruža joj je požurila u susret.

– Kako nisi dolazila, ja se pripala da si se razbolila ili otputovala.

– Kao što vidite, zdrava sam i tu sam! – Stela ju je čvrsto zagrlila, zvučno je ljubeći u oba obraza. – Imam vam puno toga za ispričati.

– Ne sumnjam! Čila si procvala! Ol’je koji uletija?

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14