– Donje se Selo uspjelo oteti promjenama -nastavljla je majka, Njegova još netaknuta ljepota je nešto najbolje što se moglo dogoditi. Seljani žive svoj miran život, usporeno, onako kako su naviknuli.

– Aha, eno je! – uzviknula je odmičući dlan s očiju.

– Evo meni mojih cura – vičući, sitna ženica u kasnim šezdesetima požurila je prema došljakinjama. – Marijana lipa ka i uvik i Stela – zagledala se u djevojku svojim bistrim, tamnim očima. – Je li ovo oni moj mali mršavi curetak? – Obje ih je zagrlila, izljubila pa odmaknula od sebe. – Lipa si. Puno si lipa. Lipša od matere – zaključila je neuvijeno. Ali ostala si mršava, a i blida si ka’ da sunca ni miseca nikad nisi vidila.

– Pričala sam ti da je bila bolesna – Marijana je stala u obranu kćeri. – Zato je i došla ovamo da se oporavi.

– Pametan izbor. Koliko ćeš ostat?

– Možda cijelo ljeto. – Stela se trudila biti srdačna prema ženi koju nije zadržala u najljepšoj uspomeni.

– Tako i triba. A’mo požurit. Juva će nam se oladit!

U kuću Komarovih majka i kći neplanirano su stigle tek kasno popodne. Ručak kod tete Ruže pretvorio se u ugodno provedeno vrijeme u kojemu su se uz juhu, lešo govedinu i šalšu od pomidora evocirale uspomene i prepričavale anegdote. Uz Stelino obećanje da će često navraćati, krenule su prema Donjoj Krušici. Luksuzan peugeot oprezno se kotrljao krivudavim makadamskim putem ostavljajući za sobom prašnjav trag.

– Ni ovdje se skoro ništa nije promijenilo – primijetila je Stela kad su se približili malom ribarskom naselju. – Osim što ima više kuća.

– Uglavnom vikendice i turistički apartmani. Čula si tetu Ružu da je ljeti krcato turistima.

– Znači da ću imati veselo društvo.

– Ovisi o tebi. Naime, još nismo stigle. – Kao potvrdu izrečenom, Marijana je umjesto da uđe u Krušicu, zaokrenula na usku stazu uz more.

Poslije nepunih dvjestotinjak metara zaustavili su se pred kućom opasanoj kamenim zidom obraslog bršljanom.

– Eto, sad smo stigli!

– Prekrasno – ustvrdila je Stela zadivljeno se ogledavajući po popločanom dvorištu.

– Ne pretjeruj! Još ništa nisi vidjela – promrmljala je zadovoljno majka.

Na imanje su ušle sa sjeverne strane odakle su uska mala vrata vodila u kuću. Kad ih je Marijana otvorila, našle su se u raskošnoj prostoriji u kojoj se nalazila prostrana dnevna soba, blagovaonica i kuhinja. Iz dva ugla tog prostora vodile su stube do dvije sobe na katu s visokim kosim stropovima, odijeljene zasebnim kupaonicama.

– Rekla si da ste posljednji put ovdje boravili ljetos. Nije mi jasno kako je sve ovako uredno, bez truna prašine i k tome nevjerojatno prozračno.

– Za to se brine teta Ruža. Ponudila sam joj da u njoj boravi kad i koliko hoće. Ali, znaš nju. Uvijek zadovoljna malim. Međutim, velikodušno se ponudila da će je redovito obilaziti i brinuti o vrtu. Zahvaljujući njoj kuća ne bi bila ovako lijepa da ona u nju ne udahnjuje život.

– Uistinu je predivno – ni Stela nije skrivala oduševljenje. – Ja… ja nisam znala za ovu vašu kuću i da je ovako lijepa.

– Griješiš u tri stvari – topila se majka. – Prvo, znala si. ali si saznanje zanemarila. Drugo, ova je kuća podjednako tvoja koliko tatina i moja, i treće, najljepše još nisi vidjela. – Govoreći, povela ju je prema velikim dvokrilnim vratima s južne strane dnevne sobe. Kad ih je otvorila, pred Stelom se ukazao trijem zasjenjen gustom odrinom, okružen njegovanim vrtom prošaranim popločanim stazama od kojih je jedna vodila do malih rešetkastih vrata.

– S tim vratima završava naš posjed, ali od njih vodi staza do male morske uvale u koju nitko ne zalazi pa smo je bezobrazno prisvojili – smijuljila se. – Dođi, pokazat ću ti je!

– Savršeno, uistinu savršeno – zanosno je ponavljala Stela promatrajući malu uvalu u kojoj je more na zalazu dana poprimilo bajkovite nijanse.

– I sve samo tvoje – podsjećala ju je majka.

– Znaš da nisam ljetovala na moru barem deset godina. Možda i koju više. Od studija, čini mi se – prisjećala se.

– A sad imaš priliku nadoknaditi sva propuštena ljeta.

– Bit će to dugi, zasluženi odmor.

***

Zajednički tjedan majci i kćeri je proletio, a da se nisu ni osvrnule.

– Dakle, sve smo se dogovorile!

– Da, gospođo! – raspoložena Stela salutirala je majci u rano subotnje jutro dok je ova ulazila u automobil.

– Nećemo te nazivati, niti te gnjaviti porukama. Kad osjetiš potrebu, ili ako se odlučiš udavati, javi nam.

– Kad se po Šolti pročuje što mi ostavljaš u miraz, potencijalni ženici počet će stizati odasvud. Stoga, možda to i napravim. Brzo i bezbolno! A, dotad, javljat ću vam se svaku večer.

– Ako budeš i jednom tjedno, obradovat ćeš nas. Naročito tatu.

– Puno, puno mi ga pozdravi i izljubi! – nevoljko ispuštajući ručku na vratima, odmakla se od vozila.

– Za sve što ti treba, tu je teta Ruža. Ako ti ponestane hrane u Grohotama je dobro opskrbljeno samoposluživanje.

– Mama, nisam dijete! – podsjetila ju je raznježeno. Oproštajni zagrljaj kroz otvoren prozor automobila i polazak. Stela je s rukom na čelu gledala za vozilom kako mili strmom neasfaltiranom cestom sve dok joj nije nestao iz vidokruga.

Na trijemu se zavalila na ležaljku smještenu između dva grma hortenzije, omiljeno joj mjesto proteklih dana. Oko nje je vladala blažena tišina, jedva remećena zujanjem kukaca što su se napasali u rascvalim oleandrima i brujanjem motora broda koji se približavao obali. Gotovo pa bi se mogla zakleti da se prvi put u životu našla sama samcata okružena tišinom zarobljenoj u ljepoti ljetnog trenutka.

Stela se podjednako dobro osjećala i u danima što su slijedili. Potvrdila se istina da u svakom zlu ima i dobra. Da nije završila u bolnici, i ovo bi ljeto provela radno, ne znajući koje blagodati bi joj moglo pružiti. Što radi Horvat, pitala se dok se izležavala u maloj uvali. Pokušava li se snaći u njezinom dijelu posla ili si je i on priuštio odmor? Ne bi smio. A da ga nazove? Samo kratko, tek toliko da dozna kako se snalaze bez nje. Ne, nikako, opomenula se. Njezin odmor ne poznaje pojam posao. To je obećala sebi, roditeljima i liječniku. A poruka? Mala, nevina poruka i ništa više. Časna riječ! Stela je otrčala u kuću.

“Kako je? Snalazite li se bez mene? Moj oporavak teče dobro i nadam da ću se uskoro vratiti među vas!”

Prije nego se stigla predomisliti, poslala je poruku, da bi već sljedeći trenutak, puna grizodušja, gurnula mobitel pod šareni jastučić na trosjedu.

Potražila ga je tek predvečer. Jedna nepročitana poruka.

“Teško. U gužvi smo. Činim sve da ne olabavim konce kojima ti najvještije upravljaš. Kad se vraćaš?”

Eto, dobila je što je tražila. Iz poruke se dalo iščitati kako Horvat očekuje da se već sutra pojavi u agenciji. Je li ispravno postupila kad se odlučila za dugotrajni odmor? Je li odluka o dugotrajnom oporavku preča od sudbine agencije u čiji je uspon uložila godine truda i odricanja? U redu, oporavak se pokazao neophodnim i vratio joj je snagu da nastavi tamo gdje je zastala prije nekoliko tjedana. Prema tome, čemu duljiti? Odmorila se, naspavala, nauživala se mora, sunca, dobre hrane i samoće i vrijeme je povratka u ring.

Nespokojna, opterećena dvojbama, Stela je izletjela na verandu. Sunce je upravo zalazilo, obrisi Splita gubili su se u predvečernjoj sumaglici. Slika koja ju je danima krijepila.

Potom je nazvala roditelje, ne spominjući dvojbe oko povratka već hineći veselje i bezbrižnost. Razgovor s njima donekle ju je odobrovoljio. Otišla je na spavanje zaključivši kako će definitivnu odluku donijeti ujutro. Noć joj je prošla u košmaru. Premda je relativno brzo utonula u san, probudila se prepadnuta i mokra od znoja. Kad je shvatila da se ne nalazi u bolnici, i da je uz nju nije medicinska sestra koja joj pokušava navući na lice masku s anestetikom, otkucaji srca su joj se smirili, a tijelo prestalo drhtati.

Upravo je svitalo i nebo na obzorju poprimalo ružičaste nijanse. More je bilo sivo i mirno i ona se, još bunovna, skinuvši spavaćicu uputila u uvalu.

U more je ulazila polako, oprezno, prihvaćajući njegovu hladnoću kao melem uzavrelom tijelu. Prestrašen njezinom pojavom, jedan je galeb poletio s obližnje hridi. Prenuta njegovim kliktanjem, legla je na leđa opušteno plutajući na morskoj površini sve dok nije osjetila kako se u tiju vraća blaženi mir. Iz mora je izašla istovremeno kad su se i prve sunčane zrake prosule po uvali. Požurila je u kuću.

Poslije vrućeg tuša u kožu je utrljavala losion sve dok joj tijelom nije prostrujala ugodna toplina. Zatim je pripremila doručak koji je s tekom pojela. Okrijepljena i udobrovoljena, uzela je mobitel i odlučno ga gurnula u jednu od ladica nadajući se da će zaboraviti u koju. Nakon što je zalila raslinje u vrtu, prošetala je diveći se mirisnom ljetnom jutru. Treba nastaviti raditi na sebi, uživati u sitnim životnim radostima, i ne dopustiti da joj dvojbe unište planove.

Jučerašnja epizoda s mobitelom neka joj bude opomena da se ne upušta u ono što bi joj moglo naštetiti. Osokoljena, sjetila se da je teti Ruži obećala posjetiti je. Jutro je još bilo svježe, a ona se osjećala poletno i osnaženo. Pješačenje uzbrdo je nikakva žrtva u usporedbi s reakcijom koju će kod tete Ruže izazvati njezin nenajavljeni dolazak. Duboko je uzdahnula pogledom tražeći prečac koji je vodio do sela.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14