Stelina primjedba natjerala je Ivora u smijeh.

– Pored svih atributa pokazala si i zavidnu duhovitost. U pravu si. Vrijeme je da čuješ što se proteklih godina događalo s mojom obitelji.

Stela je sa zanimanjem pratila Ivorovu priču. Slušajući ga, uživjela se u sudbinu nekadašnjih susjeda, s lakoćom predočavajući slike koje joj je opisivao.

Nedugo nakon što su Komarovi odselili, Filip Grgin prihvatio je ponudu poznate švicarske prehrambene tvrtke sa sjedištem u Bernu da kao vrstan tehnolog oformi tim za proizvodnju slastica. Nakon isteka ugovora, u Neuchatelu, gradiću u francuskom kantonu pokrenuo je tvrtku za proizvodnju čokolade i nakon završetka jednih ljetnih praznika, s obitelji se preselio u Švicarsku. U godinama koje su slijedile novi čokoladni brand izborio je mjesto na svjetskom tržištu slastica i Grginove definitivno vezao za inozemstvo.

– Nisam ni sumnjala da tvoj otac neće jednog dana uspjeti. Tata ga je često hvalio i predviđao mu blistavu karijeru. Drago mi je da je uspio, da Ida ima Svoju obitelj, da ste se snašli u jednoj tako bogatoj i razvijenoj zemlji.

– Svi smo postali pravi Švicarci. Radišni, temeljiti, precizni… – Ivor je okrenuo priču na šalu.

– Kako to mi? O tebi još ništa nisam čula – izazvala ga je Stela očekujući nastavak priče.

– U usporedbi s tvojom, moja ► životna priča ◄ nalikuje domaćoj zadaći nemaštovitog učenika. Istina, završio sam neke škole, imam dosta životnog iskustva, volim biti svjetski putnik i radim u obiteljskoj tvrtki jedući čokoladu.

– Jedeš čokoladu? – ponovila je Stela zapanjeno.

– Upravo tako. I uživam u tome. I ah, da, nikad se nisam ženio.

Smatrajući da je rekao sve što je namjeravao reći, makar je osjećao da bi Stela htjela čuti još, Ivor je ponovo mudro promijenio temu:

– Ponoć je prošla, a cvrči su sve tiši. Vrijeme je za spavanje – rastegnuo se.

– Ne dok mi ne odgovoriš na postavljeno pitanje, što radiš na mom otoku?

– Lutam, ljenčarim, uživam – ruke su mu ostale u zraku.

– Ok, preformulirat ću pitanje, zbog čega Šolta?

– Kao svjetski putnik svako ljeto za odmor biram drugu destinaciju. Prije tri godine na red je došla Hrvatska, najprije Istra, pa Kvarner, ljetos sjeverna Dalmacija, ovo ljeto upoznajem srednju.

– S naprtnjačom na leđima? – pogledala ga je sumnjičavo.

– Najbolji izbor. Volim prirodu, uživam kad postajem dio nje, dragovoljno se kloneći gužve, hotela, restorana i prenapučenih plaža. Šoltu sam posljednjih dana dobro upoznao i jako mi se svidjela samozatajnost ljudi na koje sam nailazio i još netaknuta ljepota otoka, naročito u njegovom brdovitom dijelu. Eto – okrenuo se prema njoj – odgovorio sam ti više nego što si tražila. Sad idem na spavanje jer rano ujutro krećem za Rogač.

– Napuštaš Šoltu?

– Tako je. Do podneva namjeravam biti na Braču.

– Gore je soba sa zasebnom kupaonicom.

– Ne, hvala! Nema ništa ljepše nego se raskomotiti ovdje na trijemu i u udobnoj vreći za spavanje gledati zvijezde. Ali, kupaonicu ću koristiti.

– Kako hoćeš! Kad namjeravaš krenuti?

– Oko pet. Dok sunce nije visoko, a i da stignem na prvi trajekt za Split.

– Nećeš ostati na doručku?

– Ne, hvala, neću. Nema smisla da zbog mene rano ustaješ. Lijepo smo se ispričali i obnovili poznanstvo – ustajući, pružio joj je ruku.

– Sigurno nećeš? Ostalo je kruha kojeg si najmanje tri puta pohvalio, a džemovi i med su tajnim kanalima iz Zagorja završili ovdje.

– Neću! – smiješio se ne ispuštajući joj ruku.

– Svako jutro pravim ► čaj od bilja ◄ koje je ljetos ubrala moja teta Ruža. Sto posto si siguran?

– Nisam!

Turbulentan dan, koban pad i susret s Ivorom iscrpljujuće su djelovali na Stelu. Makar je mislila da od uzbuđenja neće lako zaspati, u san bez snova utonula je relativno brzo. Probudila se kratko pred zoru bunovno zamišljajući kako bi bilo lijepo kad bi Ivor ostao još jedan dan. Kad je ponovo otvorila oči, bilo je prošlo osam. Iskočivši iz kreveta, rastvorila je vratnice na prozoru, prvi put nesvjesna mirisa svježeg jutra i obrisa Splita što su izranjali iz jutarnje sumaglice. Odjenuvši se u rekordnom roku, sjurila je niz stubište, kroz dnevnu sobu i izašla na verandu na kojoj, čega se i pribojavala, nije zatekla Ivora.

Konačno prijatelji

Dakle, ipak je otišao, snuždeno je zaključila bezvoljno se svalivši na ležaljku. Racionalna kao i uvijek, trudila se dokučiti razlog zbog kojeg žali. Zašto se osjećala razočaranom? Zbog čega je davni poznanik uzrokovao takvo stanje? Kroz pitanja koja su nesmiljeno nadirala postupno se iskristaliziralo jedino logično objašnjenje. Uzrok leži u tome što zapravo nikada nije bila sama i kao takva nije naviknula na samoću. Vrijeme provedeno s Ivorom pokazalo joj je kako joj nedostaje druženja, ljudskih glasova, razgovora, razmjene mišljenja, zajedničkih sjećanja, rasprava i smijeha, dijeljenja obroka. Uglavnom, nije posrijedi Ivor, mogao je biti bilo tko, jednako bi se osjećala. Prethodna dva tjedna koja je provela sama, očito su bila dovoljna za ponovnu uspostavu psihičke ravnoteže, dakle nastupilo je vrijeme da se uključi među ljude. Evo, za početak tetu Ružu će posjećivati dva puta tjedno. Nije bila ni do Krušice. U njoj jamačno ima zanimljivih osoba s kojima bi mogla zasnovati prijateljski odnos.

Udobrovoljena pozitivnim ali i logičnim razmišljanjima, Stela je požurila u kuhinju pripremiti doručak. Ne smije uludo utrošiti ni sekundu od još jednog prelijepog dana koji je pred njom. Tome u prilog odlučila je jesti na verandi. Pjevušeći, upravo dok se spremala odložiti pladanj, zaskočio ju je poznat glas:

– Nevjerojatno! Kao da smo se dogovorili!

Ivor se približavao verandi noseći u ruci stručak raznolikog bilja.

– Što… ti… ja… nisi …otputovao…? – zamuckivala je Stela.

Premjestivši biljke u drugu ruku, pokroviteljski ju je zagrlio:

– U redu je. Ne trudi se. Razumijem što želiš reći. Ne, nisam otputovao niti namjeravam do večeras. Zadnjim trajektom. Vidim, zbunjeno se pitaš zbog čega sam ostao. Iz nekoliko razloga.

Prvi je, naravno, doručak. Tvoje sinoćnje nabrajanje izuzetno me impresioniralo i htio sam se uvjeriti koliko je vjerodostojno. Zato, dok ti se stanje normalizira, potrudit ću se sebi donijeti pribor da uz doručak možemo nastaviti s pričom. Slažeš se? – Prije nego mu je onako okamenjena odgovorila, odložio je bilje na stol i krenuo prema kuhinji.

Do trenutka kad su započeli jesti, Steli se vratila boja u lice, srce je kucalo ujednačenim ritmom, i ona se uključila u priču prihvativši kao najnormalnije da je Ivor tu s njom i da zajedno doručkuju.

– Dakle, drugi razlog su biljke koje sam nabrao nedaleko odavde – nastavio je posežući za džemom od marelice. – Mmmm, ne pamtim kad sam jeo bolji – već je mazao novu krišku. – Odlično ide uz ovaj kruh.

– Bilje? Stali smo kod bilja – diskretno ga je podsjetila.

– Ah, da – s tekom je odgrizao komad kruha namazan džemom. – Ne znam koliko se razumiješ u bilje, ali svejedno ću te podsjetiti. Nabrao sam ti lavande, ružmarina, malo smilja, rascvjetanog vriska i nekoliko listova kadulje.

– Meni? – upitala je razdragano.

– Dakako! Neka te podsjeća na ovo ljeto i naš susret. Možeš ga usitniti, osušiti i zimi spravljati čaj ili, jednostavno, zatvorenih očiju prizivati toplinu ljeta. Ili ga spremiti u male platnene vrećice koje ćeš objesiti u ormar i svaki put kad ga otvoriš, zamirisat će ti ovo jutro. Ili ga jednostavno ostavi ovdje i kad sljedeće ljeto navratiš, sjetit ćeš se nas i zajedničkog doručka.

– Govoriš kao da nećemo ostati u vezi – upitala je nesigurno. Kad već nije otputovao, sad joj je sve izgledalo moguće.

– Mislim da nećemo makar nikad ne reci nikad. Ali, uspomene ostaju. – Posegnuo je za čajnikom. – Zanima me hoće li mi ovaj tvoj čaj jednom probuditi uspomene.

– Sigurna sam da hoće. Kao i naš susret – samouvjereno mu je uzvratila pogled.

– Treći razlog si, dakako, ti – uronio je pogledom u njezin.

– Oh, koja čast – Stela je prinijela ruku grudima.

– Ne umišljaj – nasmijao se. – Vratim li se godinama unatrag, u svoje najranije djetinjstvo, bez imalo dvojbe mogu izjaviti da si mi bila najomraženije stvorenje. Tih pet godina u kojima su naše obitelji razvile dobrosusjedske i prijateljske odnose, po mome su sudu, bez pretjerivanja, predstavljale najgore godine moga života. Upravo zbog tebe. Dok te je Ida obožavala, sve slobodno vrijeme provodila s tobom, zaklinjala se da ćete biti skupa do smrti, dijelila s tobom sve svoje tajne, ukratko smatrala te najboljom prijateljicom, ja koji te nisam mogao smisliti, pitao sam se što je to pronašla u tebi. Onako visoku, mršavu, s nosom do neba, doživljavao sam te kao dosadno odraslo stvorenje koje ne zaslužuje ničiju pozornost. Kad sam jednom pokušao Idi otvoriti oči, smjesta me cinkala roditeljima. Nakon što su porazgovarali sa mnom, naučio sam kako ponekad treba držati jezik za zubima i čvrsto odlučio da za mene prestaješ postojati.

Vijest da selite rastužila je sve osim mene. Radovao sam se kako Ida više neće odlaziti k tebi, niti ćeš se ti motati po našem stanu. Konačno više neću biti neprimjetan, moći ću raditi i govoriti što me volja, i najvažnije, sestra će mi se vratiti. Nisam shvaćao da je i ona krenula stazom odrastanja na kojoj nije bilo mjesta za njezinog mlađeg brata.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14