– Prepričat ćeš mi svaki detalj!

– Svakako. A kad se vratim, čeka me sastanak s Horvatom. Danas sam ga dogovorila. Makar slutim da Horvat naslućuje promjene. Predobro se poznajemo da bi povjerovao kako je bolest isključivi razlog moga povlačenja. Gotovo četiri mjeseca agencija posluje bez mene, ne gnjave me pozivima i poštuju moju privatnost. Dakle, čine sve što je donedavno bilo nezamislivo.

– Još mu ništa nisi rekla?

– Raskid suradnje ne objavljuje se telefonom. Neposredan razgovor u ovakvim slučajevima u pravilu je najbolje rješenje.

Dani bez Ivora Steli nisu puno značili. Puštajući ih da prolaze mimo nje, strpljivo ih je nizala na traku prolaznosti, u slatkom iščekivanju ponovnog susreta. Ono što je sebi dala u zadatak, odradila je na vlastito zadovoljstvo pravovremeno i bez greške iako su neki ostali zatečeni.

Osim što je roditelje obradovala neočekivanim dolaskom u Prag, Stela ih je uspjela koječim iznenaditi.

– Nikad nisi ljepše izgledala – započela je majka za ručkom. – Kad sam te ostavila samu, nadala sam se da ćeš se popraviti, ali ovo danas, ovo je čudo. – Pobožno je sklopila dlanove.

– Procvala si – nastavljao se otac. – Dakle, Šolta je bila pravi izbor!

– Ne samo Šolta! – tajanstveno se smiješeći, posegnula je za mobitelom. Kad je našla što je tražila, približila im je zaslonu na kojemu se jasno vidio lik nasmijanog mladića. – Ovo je muškarac moga života!

– Otkud se taj stvorio? – zapanjio se otac.

– Zgodan je! – komentirala je majka. – Poznajemo li ga?

– Sjećate li se Ivora Grgina? – upitala je ne skidajući osmijeh.

– Kakvo je to pitanje? – otac je odgovorio protupitanjem. – Sin naših nekadašnjih susjeda i prijatelja.

– Kao sad ga vidim. Rumen, debeljuškast, plave valovite kose, zabavan… Žao mi je što smo stjecajem okolnosti s Grginovima izgubili svaki kontakt. Prekrasna obitelj!

– Ostavi sad to! – nestrpljiv je bio otac. – Je li taj – znakovito je zastao – tvoj odabranik ili njegov prijatelj?

– To je on, Ivor Grgin! – privila je mobitel na grudi.

– Ivor Grgin!? – povikali su uglas zapanjeno, tražeći ponovo vidjeti sliku.

– Ali – pokušavala se snaći majka – koliko se sjećam, mlađi je od tebe, često si ga tužakala i sve nas uvjeravala da ga ne podnosiš.

– Vremena i ljudi se mijenjaju – uozbiljila se. – Jeste li spremni čuti moju šoltansku romansu?

Komarovi su se rijetko miješali u odluke njihove svojeglave kćeri.

Dijelom što je većina njih bila razumna i uspješno realizirana. Međutim, kao i za odluku da se bavi manekenstvom, i sad su bili skeptični.

– Sjećaš li se zanosa kad si se odlučila za modni svijet? A vidjela si kamo te umalo odveo – podsjetila ju je majka. – Nemam ništa protiv mladog Grgina, ali koliko je veza s njim sigurna da si spremna sve staviti na kocku i krenuti u nepoznato?

Zagrlivši oba roditelja, Stela ih je srčano uvjeravala:

– Kad se nekome u tridesetima prvi put desi ljubav, ne mora je odmah prepoznati. Može je suzbijati, negirati, čak je se i plašiti. Ali od trenutka kad dopusti osjećajima da izbiju na površinu, postaje najsretniji na svijetu. Jer je siguran u sebe, u svoje osjećaje, u ono što želi davati i primati. Upravo to se dogodilo nama.

Preplavljena osjećajima, razdragano je stala ljubiti oba roditelja.

– Uostalom, shvatimo to kao znak sudbine. Da se nisam bavila modom, ne bih završila u bolnici. Da nisam završila u bolnici, ne bismo se ponovo zbližili. Da se nismo ponovo zbližili, odabrala bih Tenerife a ne Šoltu. Da nisam odabrala Šoltu, ne bih srela Ivora. Kažem vam, onaj odozgo očito je potegao neke konce, a njemu, složit ćete se, moramo vjerovati.

– Kako god okreneš, ispada da nam je kći uvijek u pravu – Jakov Komar sažalno se obratio Marijani Komar.

Već sljedeći tjedan Stela je bila na sastanku s Horvatom.

– Točno kako sam pretpostavljala – tumačila je Ivoru iste večeri putem skypea. – Tin Horvat je tip osobe koja upravlja dirigentskom palicom tražeći od suradnika apsolutnu predanost. Kao njegov najbolji učenik, s vremenom sam mu postala slična. Odana, beskompromisna u izvršavanju poslovnih zadataka, bez privatnosti, bruseći do savršenstva lik kakvog je zahtijevao. Međutim, moju bolest shvatio je kao izdaju, naročito kad sam mu nagovijestila kako mi je potreban dulji oporavak. Otad sam za njega prestala postojati.

– Sve to ti je rekao na sastanku? – čudio se.

– Ne baš tim riječima. Predobro se poznajemo i iz njegovih izbjegnutih pogleda i uz malo škrtih kritika sve sam s lakoćom iščitavala.

– Je li ti žao?

– Dvojim da bih imala snage i volje raditi istim tempom. Ukratko, radni odnos mi prestaje potkraj mjeseca, a o detaljima ću kad se vidimo.

– U međuvremenu naša tvrtka ti je spremna ponuditi posao.

– Za degustaciju čokolade ne tražim naknadu – zbunjeno se nasmijala.

Lice na zaslonu ostalo je ozbiljno.

– O pedesetak zaposlenika uprava skrbi ne samo u omogućavanju dobre zaradu već i na način da se na poslu osjećaju zadovoljno i sigurno. Da bismo stečeno povjerenje, a time i zalaganje radnika podigli na višu razinu, izvjesno vrijeme tražimo stručnjaka za unapređenje ljudskih potencijala. Tvoja diploma, obrazovanje, znanje stranih jezika, osobnost, pronicljivost, rad s ljudima i organizacijska sposobnost, preduvjet su uspješnog obavljanja takvog posla.

Kad je uspjela doći k sebi, raznježeno je izjavila:

– Sve činiš ne bih li ostala s tobom.

– Volim te, Komarice.

– I ja tebe, Debeljakoviću.

***

Perugia glavni grad regije Umbria, slikoviti je grad poznat po očuvanju višestoljetnih tradicija i prekrasnim vidicima. Zadnjih godina Ivor Grgin posjećivao ga je zbog tradicionalnog održavanja festivala čokolade. Za razliku od prethodnih posjeta, kad bi podjednako uživao u obilasku grada i sklapanju poslova, ovog listopada nestrpljivo je iščekivao kraj sajma. Iako je Steli obećao da će po nju doći početkom studenog, odlučio ju je iznenaditi izravnim dolaskom iz Italije. Nakon više od mjesec dana razdvojenosti, nije mogao dočekati kad će ponovo biti sa svojom dragom.

U subotnje jutro u maloj kavani preko puta fontane Maggiore Stela je s užitkom pijuckala caffe latte sladeći se usput ukusnim čokoladnim pralinama.

Unatoč višesatnom putovanju nije se osjećala umornom. Neutaživa želja da se što prije nađe sa svojim dragim, bila je jača od svega. Iako je po dogovoru trebao doći u Zagreb sljedeći tjedan, jednostavno više nije mogla izdržati. Krateći vrijeme, mislima se vratila u događanja posljednjih dana. Uspjela je prenijeti sve poslove u agenciji na najpouzdanije suradnike, do kraja se razjasniti s Horvatom i prirediti oproštajni party. Dogovorila je s roditeljima da će dvije ponovo zbližene obitelji zajedno provesti božićne blagdane u Neuchatelu. I, dakako, razgovarala s tetom Ružom. Bilo joj je žao što nije doznala njezinu životnu priču, valjda će je čuti kad se vide dogodine, ali je zato snalažljivo došla do broja preko kojega je s njom obavila dugi razgovor. Teta Ruža nije skrivala oduševljenje razvojem događaja, završivši razgovor u svome stilu:

“Oćete se ženit?”

“Ako mi obećate da ćete nam zaplesati na svadbi!”

Prisjetivši se tete Ruže, Šolte i nezaboravnog ljeta, Stelinim licem se razlio osmijeh nostalgije. Ali, mirisi i boje jeseni također imaju stanovitu draž. Naročito u Perugi. Kad je doznala u kojem je hotelu smješten tim iz Neuchatela, i u kojem lokalu prezentira svoje proizvode, krenula je na put. I sad je tu, čekajući pravi trenutak. Kad je nedugo potom ugledala malu skupinu ljudi pred jednim od izloga na dnu popločane ulice, duboko je udahnula i napustila kavanu.

Ulaskom u lokal, Ivor je motrio djelatnike koji su na policama slagali pristiglu robu. Zadovoljan viđenim, provirio je na vrata očekujući prve kupce. Na ulici nije bilo nikoga osim otmjene mlade žene koja se približavala gracioznim korakom. Nevjerojatno kako podsjeća na njegovu Komaricu, promislio je ulazeći u trgovinu. Zamišljeno je zastao. Ali, to može biti samo ona jer Stela je jedna i jedina, zbunjeno je zaključio. Kako se stvorila ovdje? Unatoč tamnim naočalama i šeširu širokog oboda, bila je prepoznatljiva.

Razvučenog osmijeha požurio joj je u susret. Prije nego je stigao zagrliti, zaustavila ga je blagim pokretom ruke.

– Oprostite, gospodine – obratila mu se na tečnom talijanskom. – Je li istina da se u ovom ljupkom gradiću održava festival čokolade?

Suzbijajući bezumnu želju da je zagrli, prihvatio je igru.

– Da, istina je. Kako vam mogu pomoći?

– Ako ste zainteresirani, nešto bih vam ponudila. – Dok je govorila, sporim je pokretima odvezivala pojas na ogrtaču. Kad ga je rastvorila s njegove unutrašnje strane u urednom nizu ukazale su se prišivene omotnice čokolade. Na onima s lijeva pisalo je “volim te”, a sdesna “samo ti”.

– Vrlo zanimljiva ambalaža – prokomentirao je, hvatajući je oko struka. – Međutim, trebali biste znati da je kod čokolade najvažnija struktura.

– Kušajte – šapnula je snalažljivo prije nego je usnama dotaknula njegove.

KRAJ

Autor: Boška Radić

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14