Kraljevstvo za ljubav
Kako je vrijeme prolazilo, veza između naših dviju obitelji je slabila da bi odlaskom u inozemstvo posve nestala. To je, dakako, išlo meni u prilog pošto te uistinu nisam zadržao u lijepoj uspomeni da bih te zaokupljen novim događajima uskoro definitivno zaboravio.
– I onda, dva desetljeća kasnije, naletiš na mene – umiješala se Stela.
– Griješiš! Zaboravljaš da si ti bila ta koja je umalo naletjela na mene – podsjetio ju je nasmijano. – Da je prečac bio strmiji, tko zna, možda bi mi se dokotrljala u naručje.
Na spomen nezgodnog pada, smjesta se uozbiljila.
– Zar je tvoj treći razlog lamentacija o temi što bi bilo da je bilo?
– Ne, draga moja, za razumjeti treći razlog slijedi potanko objašnjenje – uozbiljio se i on.
– Dakle, Donja Krušica me osvojila na prvi pogled. Očarala me autentičnost male ribarske luke koja se uspijeva othrvati promjenama uzrokovanih razvojem turizma. Stare kamene kuće, jednostavnost ljudi, nostalgija prošlosti i vrijeme koje teče sporo, ali znaš, onako sporo da uživaš u svakom njegovom trenutku. Osvojen takvim okruženjem zadržao sam se dulje nego što sam planirao. Namjera mi je bila ostati na otoku dok ga ne upoznam, nekih pet, šest dana, računao sam. Ostao sam osam. Punih osam dana uživao sam u Krušici budeći se u njoj i vraćajući joj se svake večeri. Nisam se mogao odvojiti od njezine ljepote i pristupačnosti ljudi u kojima nisam pronašao ni traga poznate mi otočne grubosti. Kako sam isplanirao posjetiti još nekoliko otoka do povratka doma, a vrijeme je neumitno teklo, jučer sam teška srca odlučio otploviti. Domaćini su me uspjeli privoljeti da ostanem na ručku i u kasno popodne mi pokazali prečac koji će mi skratiti put.
Pogleda zabijenog u tlo, žurno sam koračao uzbrdicom s jedinom mišlju da moram stići na zadnji trajekt za Split, a odatle onim noćnim za Brač. Ali, kad sam u jednom trenutku podigao pogled, bez obzira na žurbu, zapanjeno sam zastao. Krivudavom stazom, visoko na uzbrdici, među makijom, u susret mi je dolazila djevojka. Njezina silueta, čije sam obrise nejasno nazirao pošto mi je zaklanjala sunce, doimala se poput fatamorgane. Nisam znao kamo prije pogledati. U vitko tijelo oko kojega je ljetni maestral zgodno obavio haljinu? Ili u ruke? S jednom je elegantno pridržavala šešir na glavi dok je drugom gurala bicikl. U hod, unatoč strmom putu, dostojnom kraljevne? Sve, ali baš sve, na njoj je bilo podjednako lijepo i nestvarno. Očaran sam zastao i vjerojatno bih bio propustio sve brodove do kraja života da joj se nije desio pad. Vidio sam je kako posrče i nagonski izbacuje ruke naprijed, kako bicikl zajedno sa šeširom pikira u najbliži grm, a ona završava na tlu. Tako je fatamorganu zamijenila stvarnost koja je tražila drugačiju vrstu uključenja. Premda je odbila pomoć, jer joj jamačno nije bilo ugodno što sam bio svjedokom njenog pada, s tvrdoglavom pomisli da sam jedino ja taj koji joj može pomoći, dopratiti je do kuće i stići na trajekt, unatoč njezinom negodovanju, uzeo sam stvar u svoje ruke.
Dok smo oprezno i polako išli prema Krušici, ne znam što mi je bilo teže. Djevojčina suzdržavana bol ili njezini škrti, ignorirajući odgovori. Zbunjen, pokušavao sam dokučiti kako iz jedne tako nježne pojave nesvakidašnje ljepote uopće mogu izlaziti riječi nezahvalnosti. Oprečnost koja me ni u tragovima nije navela da je povežem s mojom nekadašnjom neprijateljicom. Premda mi se, priznajem, lice učinilo poznato.
Kad sam na vratima posjeda slučajno primijetio prezime Komar, klupko se počelo odmotavati stravičnom brzinom, a mogući odgovori provocirani dvojbama taložili se sami po sebi. Kako neka djevojka može biti podjednako lijepa i jezičava? Kako može trpjeti bol, a odbijati pomoć? Kako može izgledati skromno, a kad progovori, nosom para oblake? Otkud u njoj podjednaka snaga negativnih i pozitivnih naboja? Posve jednostavno! Jer se radi o Steli Komar! Kad sam shvatio strašnu istinu, prva mi je pomisao bila pobjeći prije nego mi uspiješ pokvariti dotad savršen odmor. Druga je pomisao bila trezvenija i oslanjala se na prokušanu istinu da su uspomene jedno a stvarnost drugo. A ta stvarnost, ma koliko bila neugodna, podsjetila me da si sama i trebaš pomoć. Kako djeluješ uplašeno i umorno. Kako si postupno omekšala i unatoč prepoznavanju, ponudila mi večeru, čak i krevet da bi me u konačnici mamila bajkovitim doručkom. Jesu li u pitanju znakovi da si se tijekom svih ovih godina promijenila nabolje, ili tek jedna od tvojih podmuklih smicalica?
Ivor se unio u lice zapanjene slušateljice:
– Pretpostavljam da ti je treći razlog mog ostanka već kristalno jasan. Želim saznati koje je pravo lice izvjesne Stele K.
Stela je Ivora saslušala bez riječi, nepomičnog izraza i ruku uspokojenih u krilu. Vrlo dobro upućena u govor tijela svojem sugovorniku niti jednom gestom nije željela otkriti osjećaje koje je izazvao njegov monolog. Na verandi je zavladala tišina remećena glasanjem cvrčaka i zujanjem pčela što su se napajale cvjetovima lavande. Toplo ljetno jutro kao stvoreno za prisan razgovor, a ne međusobna optuživanja. Stoga je započela blago i obzirno:
– Bez imalo dvojbe, stavila bih ruku u vatru da će se prije ružni žabac pretvoriti u lijepog kraljevića, nego nepodnošljivi debeljuškasti gnjavator u vitkog i zanimljivog muškarca. Međutim, osobno svjedočim kako čudo prkosi stvarnosti. Dakle, ako se vratimo na početak priče, ni ja tebe od prvog dana nisam podnosila. Užasno naporan, najčešće dosadan i beskrajno antipatičan, svojom pojavom i ponašanjem otvorio si mi vrata u svijet noćnih mora. Gledano iz dječje perspektive tada nas nije zanimao uzrok međusobne netrpeljivosti, već smo je jednostavno prihvatili kao grubu igru. Međutim, danas, u odrasloj dobi, rješenje nam se nameće samo po sebi. Zamrzio si me jer sam ti oduzela sestru, a ja te nisam podnosila jer nisi birao sredstva ne bi li nas odvojio. Bože, kad se sjetim uzajamnih vrijeđanja i izrugivanja – nasmijala se pokrivajući lice rukama.
– Kad si me prvi put oslovila s gospodin Debeljaković, bio sam te spreman ubiti – smijao se i on.
– I što je po tebe ispalo najgore, svi su prihvatili nadimak.
– Jedna od stvari koju ti nikad neću oprostiti – odmahivao je glavom.
– Ali zato danas odlično izgledaš. Kako si uspio smršavjeti?
– Pubertet čini čuda. A i sportske aktivnosti su se pokazale učinkovitima.
– Kunem se, nikad te ne bih prepoznala – smijuljila se.
– Pa… – otegnuo je – priznajem da ni ti ne izgledaš loše.
– Do ovog ljeta odmor sam u pravilu provodila u mondenim mjestima sa strogo biranim društvom. – Ne obazirući se na dodijeljeni joj kompliment, Stela je grozničavo smišljala priču. – Pred ljeto, razmišljajući o zanemarenom posjedu u koji je uloženo čitavo malo bogatstvo, počela sam promišljati kako bih odmor mogla provesti upravo ovdje. Izvjesno vrijeme sama, a kasnije s nekoliko dragih ljudi. Tako sam na vlastito čuđenje, ali i na čuđenje svih koji me poznaju, planirane Tenerife zamijenila Donjom Krušicom. Tako prvi put dio godišnjeg provodim sama, ali iskreno, zaželjela sam se društva. Makar i tvojeg! Dakle, ponuda da ostaneš, isključivo je sebičnog karaktera!
– Ostala si ista. Samodopadljiva i sebična – kritizirao je umiljatim tonom.
– Još malo ovakvog razgovora i kad zadovoljno zaključiš da se nisam puno promijenila nabolje, pokupit ćeš svoju naprtnjaču i krenuti prema Rogaču. Ako budem te sreće, još ćeš mi mahnuti na odlasku.
– Dok ćeš ti ostati zavaljena u ležaljci i žaliti što me nisi uspjela nagovoriti da ostanem na ručku.
– Umišljaš!
– Ne, samo sam realan. Hajde, probaj!
Očekujući odbijanje, zagledana u more nezainteresirano ga je upitala:
– Hoćeš ostati na ručku?
– Sa zadovoljstvom!
– Zar? – potiskujući razdraganost u trenutku se snašla. – Samo ako ćeš mi pomoći pripremiti ga.
– Makar se svakom riječju trudiš potvrditi sebičnu osebujnost vlastitog karaktera – nije se prestajao umiljavati – spreman sam ti otkriti djelić svog kulinarskog umijeća.
Kad su završili s doručkom, predložio joj je:
– Volio bih da sa mnom prošećeš do Krušice. Tamo kod mula ima jedan, nazovi, bircuz. Ništa naročito. Skroman šank i dva stola. Ali je kava savršena.
Sjedeći za stolom tik do vrata male konobe iz koje se širio opojan miris kave, Stela je slutila da će dan biti savršen. U hladu odrine otežale od grozdova, bez riječi su uživali u jakoj crnoj kavi zagledani u more i brodice.
Uživali su kad su se uz more vraćali na posjed iako je sunce nesmiljeno peklo i u ručku što su ga zajednički pripremili. U rano poslijepodne izležavajući su se na travi u dvorištu, uživali su raspravljajući o važnim i manje važnim temama. Željeli su iskoristiti svaki trenutak dana.
– Prije nego odeš, voljela bih da se okupamo u uvali koju sam ti spomenula. Prije zalaska sunca kad je more mirno poput ulja. Tad je najljepše.
– Rado! Jedva te čekam vidjeti u kupaćem kostimu.
– O! – Steline usnice uobličile su se u iznenađen uzvik.
– Bez zadnjih primisli – nasmijao se. – Kad sam te vidio zadnji put, bila si navukla majčin badić koji je za barem tri broja bio veći, i priznajem da nisi izgledala nimalo privlačno.
– Sjećam se. Čak si bio izjavio kako mogu zarađivati kao živa vješalica.
– Sad ti je jasno zbog čega te želim vidjeti! Kako bih zaključio je li se išta promijenilo.