Kraljevstvo za ljubav
– Ko je reka da neće doć – obradovala se teta Ruža kad se znojna i zadihana Stela pojavila na vratima male kamene jednokatnice.
Na djevojčino iznenađenje, planiran kratki posjet produžio se na cijeli dan.
– Imaš li išta za jist doli? – zanimala se teta Ruža dok joj je u duboki tanjur po drugi put trpala manistru na pome.
– Bojim se da hladnjak neću isprazniti sve do jeseni.
– A kruv, voće, povrće… Kako se snalaziš s tim?
– Porcije kruha redovito odmrzavam, a kad voća i povrća nestane, zaletjet ću se do Grohota.
– Aha. Bi li popodne s menom do polja?
Odlazak u obližnje polje za Stelu je predstavljalo novo iskustvo.. Dok je teti Ruži svesrdno pomogla u branju dozrelih plodova i naročito zalijevanju vječno žedne zemlje, ova ju je počela znatiželjno ispitivati. S ponosom joj je pričala o svojoj karijeri na što je teta Ruža pozorno slušala kadikad kimnuvši glavom.
– Lipo. A kad se misliš udavat?
– Teta Ruža – u prosincu ću navršiti trideset i pet.
– Ka da su to neke godine – promrmljala je.
– Da sam mislila, već sam trebala biti udana. Međutim, posao koji radim ne trpi konkurenciju.
– Oćeš reć da si se vezala samo za posal i da nemaš vrimena za ništa drugo?
– Tako je!
– I šta imaš od toga?
– Uspjeh, slavu, novac, priznanje, dokazivanje… zaneseno je nabrajala.
– Velik ulog za nešto šta neće uvik trajat. Šta se to bilo dogodilo s tvojim zdravljem?
– Kad posal stavljaš isprid sebe i zdravlja, to ne može na dobro svršit.
– Slažem se – gorljivo se složila. – Zato sam i uzela odmor da…
– Da poslin nastaviš di si stala! Do novoga sloma.
– Cijelo razdoblje bolesti i oporavka poslužilo mi je kao dobro iskustvo. Zaklela sam se da nikad više neću raditi onakvim ubitačnim tempom.
– To već lipše zvuči! Onda ćeš imat vrimena i za muške.
– Ako u susjedstvu ima neki zgodan neženja ili dobrostojeći udovac, preporuči me – Stela je pokušala razgovor okrenuti na šalu.
Teta Ruža ju je stala kritički odmjeravati.
– Da si me to pitala prije dvi sedmice kad si blida i mršava s podočnjacima ispod tih lipih očiju stigla ovamo, možda bi se još i naša koji. Ali sad kad si se oporavila, kad ti se u obraze vratilo rumenilo, koža zablistala i pocrnila, a tilo očvrsnulo, sad zaslužuješ boljega.
– Potrudit ću se pronaći takvog – Stela je veselo prihvatila kompliment.
Već je bilo kasno popodne kad su se s dvije pune košare vraćale u selo.
– Znaš li vozit biciklu? – upitala je teta Ruža dok su gladne navalile na pršut i kozji sir.
– Tko to ne zna vozit bicikl! Zašto?
– Oćeš još dolazit ovamo?
– Bit će mi zadovoljstvo!
– Onda ću ti dat biciklu. Meni ionako više ne triba. A dobro će ti doć za još ponešto.
To ponešto odnosilo se na veliku košaru od pruća koju je domaćica žustro punila ne prestajući govoriti.
– Kad si bila s materom, na moju žalost ništa niste tile uzest. Da vam ništa ne triba. Sad bi se izgrizla da ti ne dam ove lipe kukumare, pome i paprike, ka i ovo malo smokava šta smo ih danas ubrali. A i tikvice su friške, barakokule sam dobila jučer, maslinovo uje je od lani, ka i prošek za koji mi moraš obećat da ćeš strusit čašicu svaku večer prije spavanja.
U sumrak ju je teta Ruža ispratila do kraja sela.
– Ajde kolnim putem. Doli si za deset minuti. Svakako ćeš mi opet doć!
– Sljedeći tjedan, obećavam!
Zvjezdana
Stela je ispunila obećanje i narednog je četvrtka, gurajući bicikl uza se, nasmijana osvanula na teta Ružinim vratima.
– Ti sve lipša i lipša!
– Ne pretjerujte! Svakim sam danom sve bolje i zato izgledam ovako.
– Da bi izgledala još bolje, napravila sam kruv od tri vrsti brašna bez kvasa, koji ćeš moć jist cilu sedmicu. A da ga ne jiš suvoga, kad budeš odlazila, ponit ćeš pršuta i pancete.
Iako je teta Ruža bila gotovo dvostruko starija od Stele, u međusobnom druženju uživale su i ovaj put. Obje su jedna u drugoj prepoznale istu vrstu snage i srčanosti, ratobornosti i nježnosti, ustrajnosti i mekoće, za što im nije trebalo mnogo riječi.
Zapravo, Stela je gajila pritajenu znatiželju u iščekivanju Ružine ► životne priče ◄. Zanimalo ju je zbog čega se nije nikad udavala.
Nedvojbeno je i da je nekad bila prava ljepotica, a u selu je i danas među najomiljenijima. Intrigantne pretpostavke koje su tražile objašnjenja. Međutim, teta je ostala zakopčana do grla.
– Vidimo se i sljedeći tjedan – obećala je teti Ruži na rastanku, nježno je ljubeći u obraze.
– Bit će mi drago, makar bi više volila da vrime provodiš s nekim lipim mladićem.
– Vi očito ne odustajete?
Kako se u Donjem Selu zadržala dulje nego li je namjeravala, Stela je odlučila krenuti prečacem kako bi se stigla okupati do mraka. Da nije gledala u more, Stela bi pred sobom bila primijetila poveći kamen ukopan u zemlju, ovako opuštena i samim tim neoprezna, zapela je o njega i nimalo elegantno ljosnula u pod. Prestrašena, ostala je nepomično ležati, osjećajući da joj srce mahnito tuče i krajičkom oka gledajući kako se bicikl poslije kratkog, nesigurnog kotrljanja zaustavlja u obližnjem grmu.
– Trebate pomoć?
Zemljo, otvori se!
Nikad dotad nije joj se dogodilo daje tako glupo pala, a da je trebala nečiju pomoć još manje.
– Ne, hvala – procijedila je u tlo pod sobom, polako podižući glavu.
Prvo što je ugledala, bile su crne visoke starke, zatim goli mišićavi listovi obrasli svijetlim dlačicama, slijedile su preplanule podlaktice i fini dlanovi podbočeni o koljena, pa svijetla majica, neobrijano zabrinuto lice, sunčane naočale i skroz gore slamnati šešir ispod kojega je provirivala svijetla kosa.
– Nisam siguran – čučnuo je pokraj nje.
Ne osjećajući bol, Stela se polako stala pridizati.
– Vjerujte mi, dobro sam. Ni prvi ni zadnji najobičniji pad bez posljedica. – Ne podižući pogled, otresala je prašinu s odjeće, pridajući joj nevjerojatno važno značenje.
– U redu, kad vi tako kažete – i neznanac se osovio se na noge.
Podigavši diskretno glavu, Stela ga je vidjela kako na ramena podiže naprtnjaču, pažljivo je zaobilazi i kreće uzbrdo.
Možda bi ga pogledom bila slijedila sve do Donjeg Sela, da joj pred očima iznenada nije zaigralo na stotine zvjezdica poslije kojih je nastupio mrak.
Prvo što je osjetila kad je došla k sebi, bila je hladna voda što joj se slijevala niz lice i vrat. S naporom je otvorila oči. Neznanac u slamnatom šeširu neštedimice je prolijevao vodu po njoj.
– Sad mi iskreno kažite, osjećate li se dobro? – Oči su mu i dalje bile skrivene iza tamnih naočala.
– Dobro sam. Samo me koljeno boli.
– Naravno kad ste ga razderali. Isto kao i dlan lijeve ruke.
– Ništa strašno – bespomoćno se nasmiješila smišljajući kako se riješiti slučajnog spasitelja.
– Idete dolje u uvalu?
– Da, tu negdje.
– Ipak će vam trebati pomoć.
– Budite uvjereni da neće – uputila mu je samouvjeren pogled.
– Hoćete reći da namjeravate sami, izgrebenih koljena i natučenih dlanova na biciklu prevaliti preostali dio puta i živa stići do odredišta? To bi možda mogao samo Supermen.
– Jeste li uvijek skloni pretjerivanju? – počela se oprezno pridizati.
– Isključivo kad nešto moram dokazivati nekom tvrdoglavijem od sebe.
– Prihvaćam vašu pomoć dok ne zaključim da dalje mogu sama. Kad se to dogodi, a vjerujte mi, neće proći puno vremena, možete me ostaviti i bez grižnje savjesti krenuti kamo ste naumili prije nego sam vam se našla na putu. – Počela se oprezno pridizati leđima se oslanjajući na suhozid.- Sto kažete?
– Oduševljen sam – procijedio je iako je izraz na licu govorio drugačije.
Krenuli su polako nizbrdo. Do uvale im je trebalo daleko više vremena nego je Stela pretpostavljala. Noge su joj bile teške poput olova, a koljeno bi je zaboljelo pri svakom gibu. Stoga se kretala sporo, oprezno, grčevito se naslanjajući na mladićevu ruku.
– Pokaži mi kuću u kojoj si. Otpratit ću te do ulaza.
– Kuća u kojoj boravim nije u Krušici.
– Nego?
– Tamo – rukom je pokazala prema zapadu. – Pet minuta hoda uz more.
– Krasno – procijedio je.
– To te, naravno, ne obvezuje da me dalje pratiš. Staza je ravna i dovoljno široka. Oslonit ću se na bicikl i gurati ga do kuće.
– Misliš da ćeš moći sama?
– Uvjeravam te!
– Ne vjerujem ti! Uostalom, obećao sam te otpratiti do ulaza.
Stela mu je bila zahvalna, naravno, premda ničim nije pokazala. Oslonjena na muškarčevu ruku, nastavila je tromim, polaganim korakom prema kući, čekajući trenutak kad će se osvježena i okrjepljena uvaliti u postelju i ujutro se probuditi kao nova.
Dolaskom pred kuću, mladić je otegnuto zazviždao.
– Tvoja je?