Kraljevstvo za ljubav
– Najmanje! Dug i discipliniran oporavak, izbjegavanje stresnih situacija i nadasve posvećivanje sebi izmijenit će vas iz temelja.
***
– U ponedjeljak ću doma! – Stela je razdraganim tonom dočekala majku.
– Konačno! – Marijana Komar nježno je privila kćerino krhko tijelo utiskujući joj zvučni poljubac u vrat. – Znači da si dobro? Jedva susprežući suze, nikako se nije mirila s istinom da joj je kći bila na rubu samouništenja, a ona nije bila tu da je u tome spriječi.
– Što kaže liječnik?
– Kako oporavak teče dobro, više nema razloga da me drže u bolnici.
– Jesi spremna doći u Prag? – Marijana je milovala djevojčina mršava leđa.
– Liječnik mi savjetuje boravak u nekom mirnom mjestu. Zato sam razmišljala da izvjesno vrijeme budem u Zagrebu s tobom, onoliko koliko ti obveze dopuštaju ostati. Trebam te, mama – uronila joj je u zagrljaj.
– Znam, dušo. Isto kao i ja tebe. Tata će doći preko vikenda. Da sam znala da rad u diplomaciji iziskuje tolika odricanja, nikad ga ne bismo prihvatili.
– Ne pričaj gluposti. Ti i tata ostvarili ste zavidnu diplomatsku karijeru, vidjeli i upoznali svijet, meni omogućili putovanja i prvorazrednu naobrazbu. Ovo što je mene zadesilo, ionako bi se desilo. Previše sam svojeglava da bih dopustila da mi se bilo tko miješa u život, uključujući i vas kao roditelje. Već petnaest godina samostalno brinem o sebi i tako mislim i nastaviti.
– Vidimo kamo te ta briga o sebi dovela – majčino lice poprimilo je zabrinut izraz.
– Nakon što mi je liječnik otvorio oči, dala sam si riječ da nikad više neću sebe dovesti u sličnu situaciju. Velikim trudom i odricanjem došla sam do vrha i što imam od toga? Slavu, novac, zavist i obožavanje, odobravanje i kritiziranje, putovanja, prijame, poznanstva, glamur, sve ono što prati slavne.
– Dosad nisi tako razmišljala. Kad bismo otac i ja pokušavali nešto reći ili na nešto ukazati, srčano si nas uvjeravala da znaš što radiš.
– Istina, mislila sam da mi je samo nebo granica. Sve dok se nisam našla tu gdje jesam. Iscrpljena, bolesna i sama. Trebam se okrenuti sebi, zavoljeti se i početi cijeniti druge vrijednosti. I hoću! Odlučila sam.
– Napustit ćeš agenciju?
– Ne znam. Imam dovoljno vremena da donesem ispravnu odluku.
– Slažem se. Stoga što manje o poslu i vratimo se tvom oporavku.
– Moja pametna mama – zagrlila ju je. – U Zagrebu bih ostala koliko i ti, voljela bih vidjeti i tatu, ali u Prag ne namjeravam. Radije bih odabrala mirniju destinaciju, recimo neko malo mjesto u Istri – glasno je razmišljala.
– Isposlovala sam tri tjedna godišnjeg odmora. Ne znam je li to dovoljno vremena da te poslije mogu ostaviti samu. A da ipak kratko skokneš do Praga?
– Malo mirno mjesto, po mogućnosti na moru, nezagađen zrak, ► zdrava hrana ◄, puno odmaranja – sugestivno joj je ponovila Stela.
– Ali, hoćeš li moći sama?
– Jedva čekam! Najbolji način da na kušnju stavim odluku o promjenama.
Otkako je prije nekoliko dana s jedinice intenzivne njege prebačena na odjel, u dogovoru s liječnikom, Stela je dopustila da je posjećuje samo majka. Njezin iznenadan nestanak s javne scene izazvao je čuđenje i razna nagađanja, ali nitko nije znao razlog. Potpuna istina nije rečena ni djevojčinom partneru Tinu Horvatu koji je prvih dana uporno obilazio bolnicu. Umirila ga je informacija da je posrijedi premorenost i da će mu se Stela uskoro javiti.
Zadnje dane do otpusta iz bolnice, Stela je provela u planiranju i maštanju vezanom za prisilni dugi oporavak. U ambicioznom stvaranju karijere u svijetu mode nije imala vremena za godišnje odmore niti je znala što to znači imati slobodne dane. Isključivo uz puno rada i još više odricanja, uspjela se popeti do trona modnoga hrama. Uz modnu pistu nije primjećivala niti jednu drugu stazu niti pomišljala zakoračiti na stranputicu. Hitala je naprijed bez predaha, visoko uzdignute glave ne skidajući osmijeh, vjerujući da će samo tako dotaknuti dugu.
Dovraga, prenula se Stela, opet je počela razmišljati o poslu. Dakle, za odmor su joj na raspolaganju najmanje dva mjeseca. Posve dovoljno za oporavak. Dva tjedna bit će s majkom u Zagrebu. Onda bi mogla mjesec dana na neko egzotično mjesto. Prije putovanja će, naravno, kupiti garderobu primjerenu turistima najviše klase, a u putničkoj agenciji zatražiti da joj osmisle itinerer kakvog već bude zamislila. Novac, dakako, nije upitan. Konačno je došlo vrijeme da ga počne trošiti! Da, dva mjeseca će biti dovoljno da se u punom sjaju vrati u agenciju i pripomogne u završnim pripremama za jesensku kolekciju. Nastavit će raditi, ali s nešto manje tempa, nagrađivat će se s više slobodnog vremena i tron će prepustiti Horvatu. Nasmiješila se, on ionako neće imati ništa protiv.
Osokoljena maštanjima, Stela je dočekala roditelje raskriljenih ruku.
– Ljepotice! – otac ju je čvrsto primio u zagrljaj.
– Ne laskaj – toplo ga je poljubila. – Donedavno sam mnogo ljepše izgledala.
– Meni ćeš uvijek biti najljepša! – odgovorio joj je, ali pogled gaje izdao. Nisu se vidjeli od Božića i nije uspio sakriti bolno iznenađenje ugledavši joj blijedo, ispijeno lice.
– I to vrlo skoro – srčano ga je stala uvjeravati. – Liječnik mije savjetovao odmor do potpunog oporavka koji ću maksimalno iskoristiti. – Kako je naglo ustala s kreveta, osjetila je laganu vrtoglavicu. Svalivši se ponovo na ležaj, smogla se osmjehnuti: – Glavninu odmora planiram provesti na Tenerifima!
Komarovi su se zgranuto pogledali. Jakov Komar se diskretno nakašljao.
– Sve ovisi o tome kojim ćeš se tempom oporavljati.
– Najbržim!
– Nadam se – skeptično je ustvrdila Marijana Komar.
– Za dva dana se vraćam u Prag, ti se prekosutra vraćaš na Tuškanac i to trebamo proslaviti – otac je promijenio temu. – Sutra vas častim ručkom u restoranu nedaleko odavde. Valjda ćemo te uspjeti prokrijumčariti?
Iako je neočekivani prijedlog obradovao Stelu, ispostavilo se da je za nju odlazak u restoran bio izuzetno naporan.
Disanje joj je postalo plitko i ubrzano i kad se svalila na stražnje automobilsko sjedalo, izgledalo joj je kao da se upravo popela na vrh strme planine. Djevojčino stanje ni u restoranu nije bilo ništa bolje. Zasićena bolničkim jednoličnim jelovnikom, gladnim je očima šarala po bogatom jelovniku. No, svoj je tanjur jedva dotakla.
– Danima si primala infuziju i želudac je jednostavno zaboravio način kako primati hranu – tumačila joj je majka.
– Zamolit ću da ti ostatak zapakiraju – otac je sa žaljenjem gledao u kćerin tanjur. – Da imaš što pojesti za večeru.
– Što god sam joj ovih dana donosila, vrlo malo bi pojela – tužila se majka.
– Dobro si rekla, sve će biti drugačije kad se naša cura vrati doma – obje ih je branio gospodin Komar.
Stela, nažalost, nije mislila tako. Ojađena svojom nemoći, nakon što su roditelji otišli, njome je ponovo ovladala tjeskoba. Koji Tenerifi, rezignirano je razmišljala. Bit ću sretna ako se uspijem dovući do najbližeg sanatorija.
Ni sutradan, pri otpustu iz bolnice, Stelino se stanje nije bilo baš najbolje. Raspoloženje joj se nakratko popravilo dolaskom u raskošan stan Komarovih koji je majka ukrasila cvijećem i zdjelama raznovrsnog voća. Međutim, kad je u kupaonici, u velikom zidnom ogledalu, prvi put nakon desetak dana bolničkog liječenja, ugledala svoje golo tijelo, rukama je pokrila zapanjeno lice.
– Zar sam ovo ja? – zavapila je.
Umjesto vitke i gipke figure, suočila se s mršavim tijelom obješenih ramena, košćatih koljena i malih dojki. Ono što ju je posebice prenerazilo, bile su oči. Dva modra duboka jezera pretvorila su se u mrtve duplje bez dna u kojima nije bilo ni traga poznatoj boji safira, jednom od njezinih zaštitnih znakova. Je li ovo djevojka koja je svojevremeno krasila naslovnice vodećih revija, pitala se ojađeno, i dalje zgranutim pogledom motreći svaki djelić do prije kratkog vremena, svog savršenog tijela.
– Došlo vrijeme za umirovljenje – potužila se majci koja ju je čekala u kuhinji okupanoj lipanjskim suncem s čašom okrepljujućeg frapea.
– Apsolutno neprimjerena izjava za nekoga tko je tek ušao u trideset i petu!
– Misliš da mogu nastaviti ovakva? – Stela je bijesno rastvorila ogrtač.
Marijana Komar teškom je mukom uspjela sakriti preneražen pogled. Svakako ne iz razloga što joj je kći na pragu zrelih godina pokazala golo tijelo, koliko zbog spoznaje što je uistinu djelovala zastrašujuće mršavo.
– Dugi boravak u bolnici čini čuda, naročito u negativnom smislu – tješila ju je. Stoga ti je neophodan dug i kvalitetan oporavak koji ću smatrati završenim kad mi ponosno otkriješ oporavljeno tijelo. Tek tada možemo razgovarati o mogućem umirovljenju ili promjeni posla – dodala je oprezno.
– Ali, ja ništa drugo ne znam i ne želim raditi! – Stela je odsutno otpila gutljaj napitka.
– Bila si najbolja diplomantica na studiju psihologije – podsjetila ju je.
– Zato sam zbog savršenog poznavanja ljudske psihe dovela sebe u situaciju iz koje ne znam kako izaći!
– Tata i ja nastojali smo te odgojiti u samosvjesnu osobu koja prepoznaje vrijednosti i koja poštuje i cijeni ljude iz okruženja. U osobu koja je spremna pomoći sebi i drugima. Valjda si zbog toga odlučila studirati psihologiju. Najbolja učenica, najbolja studentica, primjer sebi i drugima u konačnici se počela ponašati kontraproduktivno. Ići protiv sebe!