– Ah, to… Ne znam – rekao je znatno tiše no inače i time jasno razotkrio svoju nesigurnost.

Rebeka se tome iznenadila. Više nije bila sigurna zašto je Vinsent Kačić uopće napisao i objavio slikovnicu – zato što voli pisati ili zato što želi nju impresionirati. Iako je do ovog trenutka njihovog susreta bila uvjerena kako je riječ o potonjem, više i nije bila toliko sigurna u to.

Ako je uistinu volio pisati, možda mu je trebala pružiti utjehu, reći mu kako zapravo razumije, kako shvaća da ne želi da javnost sudi o njemu i njegovoj knjizi i tako mu uništava mir. Ipak, nije rekla ni riječi jer činilo joj se da bi svaka njezina topla riječ, otkrila ono što uistinu osjeća od samo jednog pogleda na privlačnog joj muškarca koji je upravo sjedio nasuprot njoj.

Ali Vinsent danas uistinu nije bio raspoložen za bilo kakve igrice te joj se iskreno povjerio. Njegov glas nije bio glas uvrijeđene ili povrijeđene ličnosti, bio je to sasvim logičan glas razuma koji je u trenu mogao spoznati širu sliku i šire okolnosti svega što bi ga moglo zadesiti odluči li se otisnuti na pustolovinu.

– Bojim se, valjda. Doduše, ne bi mene pogodila kritika. Bar ne previše – odlučio joj se opravdati, ali ona je bez ustezanja zaključila:

– Teško mi je u to povjerovati. Svakog stvaraoca kritika duboko povrijedi.

Pogledao ju je u oči, zatim duboko udahnuo kao da razmišlja kako o izrečenim, tako i o budućim riječima, a zatim nastavio:

– U redu. Kritika nije ono što bi me povrijedilo najviše. Osjećao bih se kao da zadirem u posao o kojem ne znam i ne mogu ništa znati, u posao o kojem znam da je stanje veoma loše i da mi moja nazočnost samo razbjesnila druge. Uostalom… ja sam platio da mi se slikovnica objavi. Nije da ju je netko smatrao odličnom i samo čekao daje objavi.

– Ako ti išta znači, jaje smatram odličnom – mimo je i iskreno rekla.

U Vinsentovim je očima vidjela nelagodu i zahvalnost zbog tih riječi.

Rebeka je na to samo kimnula glavom. Još je jednom spoznala kako u gospodinu Kačiću postoji čitav svijet vrijedan istraživanja i dok je u miru sjedila u njegovom stražnjem dvorištu, činilo joj se kako ne postoji ništa na ovom svijetu što bi voljela više no istražiti svaki djelić njega.

– Kako velika nesigurnost od inače tako samouvjerenog čovjeka – izrekla je u trenu i ne razmišljajući što čini i zašto zapravo misli da bi ga baš sada trebala provocirati.

Shvatila je kako glavom bez obzira zapravo bježi od svojih osjećaja, ali znala je i kako je to u potpunosti uzaludno. Otpor više nije imao nikakvog smisla.

Vinsentov pogled na njezine posljednje riječi odao je ljutnju. Bio je mračan i prepun bijesa te se Rebeka u trenu povukla.

– Šalu na stranu… i moje osjećaje na stranu, ali trebao bi se zapravo veoma ponositi ovim svojim djelom. Koliko sam shvatila, postigao je solidan uspjeh.

Kako Vinsent i dalje nije ništa govorio, Rebeka je držala mudrijim nastaviti s razgovorom i na taj ga način pokušati odobrovoljiti.

– Jednu stvar ne razumijem…

Podigao je glavu jasno pokazujući da ga

veoma zanima što je to što ne razumije.

– Kada si mi prije godinu dana pričao da pišeš dječji detektivski roman, je li to bila šala ili istina?

Nasmijao se.

– Što misliš?

Pa donedavno sam bila uvjerena da je šala, da me možda želiš impresionirati. Sada više baš i nisam toliko sigurna.

– Polušala valjda – mimo je rekao ne odgovorivši joj zapravo na njezinu nedoumicu.

– Hoćeš li se ikada razotkriti javnosti kao autor priče o Hyli X?

– Nikada!

I dalje je buljio u nju i sada kao da je on odlučio voditi igm:

– A čega se ti bojiš, Rebeka?

Podigla je pogled jasno odavši kako sada ona ne razumije isto upućeno joj pitanje.

– Teško da si nadasve indiferentna prema činjenici da bi javnost mogla doznati kako sam ja autor dogodovština Hyle X i kako se lik temelji na stvarnoj osobi. Zamisli samo, svojedobno si pobjegla glavom bez obzira od mogućnosti da nam zajednička slika završi u novinama, a sada, razotkrije li se sve, svi bi se stali pitati…

U Rebekinu se pogledu u prvi tren vidjela jasna ljutnja, ali na Vinsentovo iznenađenje ona kao da je veoma brzo prošla i time gotovo jasno iskazala kako je takvo što ne plaši previše.

– Nisam u strahu zbog toga, niti mislim da bi se to moglo negativno odraziti na moju karijem. Ja sam zvijezda u svom dmštvu, među svojim kolegama. Svagdje gdje se pojavim, zapravo privlačim pažnju. To je poprilično očigledno. Nije li? Sama činjenica daje jedan književnik bio inspiriran mojim likom i djelom, neće nikoga iznenaditi. Dapače, uzmemo li u obzir daje dotični najpoznatiji po svojem loptačkom umijeću, mislim da samo isti može očekivati sažaljenje javnosti što se zagledao u nekog izvan svoje lige.

Vinsent je malko raširio oči u znaku čuđenja. Bio je iznenađen tolikoj Rebekinoj otvorenosti.

Ipak, Rebeka se veoma brzo povukla i pojasnila:

– To je ono u što ću ja uvjeriti javnost, padne li ti samo na trenutak na pamet da mene prokažeš kao glavni lik i inspiraciju za tvoje djelo. Razumiješ?

Vinsent se na to nasmijao. Razumio je prijetnju i više no jasno.

– Ne živim u tom svijetu, ali veoma jasno vidim da do istine nikome nije stalo. Mogla bih proći s tom pričom, uopće ne sporim u to i ti to znaš.

– Znači, umišljaš si da si nekakva Beatrice ili Laura?

Podignula je pogled iznenađena što su mu dotične poznate.

– Završio sam dva razreda gimnazije prije no što sam u potpunosti odustao od škole – mimo joj je rekao.

Činjenica kako nije imao čak ni završenu srednju školu, nije joj najbolje sjela, ali odlučila ju je zanemariti i praviti se kako joj je to nevažno.

– Gospodine Kačiću, pa zar vi sebe uspoređujete s Danteom i Petrarkom?

Na to se samo nasmijao i odustao od svega.

Rebeka nije više bila sigurna s kojom je namjerom došla Vinsentu, da mu zamjeri što je to učinio, da se možda izdere na njega i traži zadovoljštinu, da mu se iskaže dostupnom za spoj koji mu je nesvjesno obećala objavi li svoju knjigu, ali svakako je znala da ju je ovaj razgovor učinio značajno bližom Vinsentu Kačiću.

– Hoćeš li ubrzo izdati novi nastavak? Upitala je veoma nježno i sama se iznenadivši tonu svoga glasa jer učinio joj se primjerenijim kakvoj malenoj uplašenoj djevojčici no ženi od preko trideset.

U njegovom je pogledu jasno vidjela kako on ne misli više pisati, ali unatoč tome rekao joj je:

– Možda ako provedem još koje popodne sa svojom muzom…

Rebeku je veoma iznenadilo što ju je otvoreno nazvao tim imenom. Srce joj je stalo ubrzanije kucati, a dah je napuštati. Tek je tada shvatila kako je konačno, nakon godine dana, čula riječi koje je željela čuti i kako su one zapravo razlog bujici osjećaja koja ju je naglo okupirala.

Rebeki uopće nije bilo stalo misli li on pisati, jedino što je čula, bilo je kako želi provesti još vremena s njom.

Pouzdano je sada znala kako više od bilo čega drugoga želi ponovno ga sresti, možda još jednom doživjeti ono blistavo nedjeljno popodne od prije više od godine dana, popodne koje joj se iz nekog razloga urezalo u pamćenje.

Ponovno ga je pogledavala. U njegovom osmijehu, u svakoj crti njegovoga lica prepoznavala je nešto što želi, te nije mogla, a ne odoljeti mu, nije mogla odbiti ponudu za ponovnim druženjem. Ne opet.

– Trenutačno radim najednom projektu istraživanja vrijednosti i značenja lokvi kroz istraživanje faune odonata… iliti vretenaca to jest vilin konjica.

– Ok… I što mi možeš reći o vretencima? – Upitao ju je nakon nekoliko trenutaka nećkanja.

Rebeka je u trenu pojasnila iako je osjećala kako ga tema u biti ni najmanje ne zanima:

– Pa i sam znaš da su lijepih boja, ali neka te ne zavaraju, oni su pravi i veoma uspješni grabežljivci i zapravo siju strah na svom području. Svi ih se dugi kukci boje. Veliki car ili Anax imperator može narasti i do osam i pol centimetara. Na zemlji su već stotinama milijuna godina, stariji su čak i od dinosaura.

– Anax imperator – samo je ponovio ime. – To svakako mora biti neki važan lik, već vidim. Pomalo opasan i mističan, ali veoma moćan… – izrekao je kao u nekoj šali, a zatim značajnije ozbiljno upitao:

– To ponovno provodiš sa studentima, u sklopu fakulteta?

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15