– Moglo bi se i tako reći, da. Mama je to voljela pa je valjda i nesvjesno to prenijela na mene. Mislim da nikada nisam ni pomislila bilo što drugo studirati osim biologije. Doduše, uvijek sam mislila da ću ostati ovdje i biti učiteljica. I mene samu je iznenadilo kad sam shvatila da mi to ide i da bi bolje bilo ostati na PMF-u. Prije nisam bila ambiciozna, ali odlaskom na studij sve se promijenilo, baš sam se u potpunosti posvetila učenju i istraživanju. To me bezgranično ispunjavalo. I još me ispunjava. Ta me spoznaja o meni zapravo poprilično iznenadila. U svakom slučaju, mislim da nisam u djetinjstvu očekivala da ću toliki dio svog vremena provoditi na terenu, mislila sam da ću biti u učionici, ali ovo mi se zapravo mnogo više sviđa.

Kratko je tada bacila pogled na svoga suputnika. On je to primijetio i u nekakvoj nelagodi, učinilo joj se, odmakao svoj pogled s njezinoga. Razumjela je to, i sama je zapravo to doživljavala – uglavnom je osjećala kako je jedino što ona želi pogledavati ga, a opet kad bi im se u tom jednom trenu pogledi suočili, osjećala je takvu toplinu i nelagodu oko srca da je željela pobjeći glavom bez obzira.

– Vjerujem. Djeluje kao uistinu zanimljiv posao – rekao je, a zatim se nasmijao. – Nakon što sam tebe upoznao, kreirao sam lik Hyle. Gotovo da bi se moglo pomisliti kako se još tražim, ali ne uspijevam se naći pa svačije zanimanje i svačije zanimacije odlučujem prisvojiti. Kao da postajem uvjeren da sam možda to ja trebao biti u životu, ali svjestan sam da imam već koju godinu i da za mene nema novog početka.

– Pa tvoje želje počinju živjeti u tvojim knjigama. To mi zapravo ima smisla.

Rebeka se više nije usuđivala pogledati Vinsenta jer činilo joj se sada da bi njezin pogled otkrio previše. Otkrio bi što je upravo spoznala – kako se pokraj nje nalazi uistinu iznimna osoba, ali iznad svega bojala se da bi otkrio pregolemu želju za njim koja ju je trenutačno svladala. Činjenica da će i ovaj dan proći, da se možda već sutra više neće sresti, da se možda neće sretati i sljedeću godinu dana, stezala je njezino srce i učinila da ostane bez daha. Jedino što je sada željela, bilo je produžiti ove trenutke i učiniti ih vječnošću.

Iako je znala kako ne posjeduje klasičnu patničku i umjetničku dušu, u trenu je shvatila Vinsentove muke. Ona u životu nije doživjela ništa slično njemu, nikada nije bila otrgnuta iz jednog okoliša i gotovo nasilno ubačena u drugi. Nikada nije doživjela bilo koju veću traumu, osim možda činjenice da ju je otac napustio, ali u to je vrijeme bila toliko malena da se i nije sjećala života s njim.

– Ja ne znam kako je to kad se od tebe baš toliko očekuje i kad se odjednom nađeš u nekom stranom svijetu daleko od doma, a tako si mlad. Odlazak na fakultet ne bih mogla s time usporediti jer je podosta cura i dečki iz moje generacije studiralo u Zagrebu pa i nisam previše osjetila taj prijelaz – izrekla je što je mirnije mogla premda joj se učinilo kako joj i glas poput tijela, jasno treperi.

– Čovjek se na sve navikne zapravo. Ali u početku su mi roditelji, pa čak i Albert, veoma nedostajali. Oni nisu bili jedni od onih što su voljeli putovati i što bi u tren oka mogli doći do Zagreba. Uostalom, u to vrijeme nisu ni imali automobil. A i kad bi kojim slučajem došli, vidio sam silnu izgubljenost, nelagodu i strah koju je grad poput Zagreba u njima stvarao. Oni su bili i još su jednostavni ljudi. Svi drugi očevi su svoje sinove usmjeravali i govorili im da čine to i to, ali moji mene nikada. Sve sam odluke u životu donio sam, bile one prave ili krive, samo ja sam bio zaslužan za njih -zaključio je, a zatim dodao:

– Ponekad je to malo previše ako ti je šesnaest ili osamnaest, ali ipak…

Rebeka je u tom trenu samo kimnula glavom želeći mu dati do znanja kako ga razumije i iskreno suosjeća s njim, kada ju je on po njezinom sudu krajnje iznenađujuće upitao:

– Jesi li bliska s ocem?

Pitanje mu nije zamjerila koliko bi ga zacijelo zamjerila bilo kome drugome. Nikom nije pričala o toj svojoj boli, ali sada kad je dobila priliku dati mu djelić sebe, odlučila je kako je vrijeme da se i ona njemu povjeri:

– Nažalost nisam. Ne zamjeram mu ništa, ali prava je istina da prema njemu i ne osjećam ništa. On je otišao u Njemačku kad sam ja bila jako mala i ne sjećam se vremena u kojem je živio s nama. On je za mene uglavnom bio netko tko je za rođendan i blagdane slao darove i to je sve. Nismo u lošim odnosim. Nikada se nismo čak ni posvađali. Mislim da baš ta činjenica govori koliko smo daleki.

Nakon što je to izrekla, osjetila je neobičnu hladnoću u svojim riječima te nije mogla, a ne objasniti mu i drugu stranu priče.

– Znam da me on voli. Dok smo živjeli zajedno, o njemu pamtim samo jednu jedinu stvar, tako malu i tako beznačajnu, a opet meni tako veliku. Sjedila sam u kolicima i u jednom trenu pao mi je medvjedić. Počela sam neutješno plakati, a on se odmah pojavio, podigao medvjedića i pokazao mi da nemam zašto plakati.

Razumijem da tebi sad ta priča ne djeluje kao nešto posebno, ja zapravo ne mogu točno ni opisati je, a još manje izreći ono što sam osjetila, ali u tom sam trenu ja osjetila nešto pregolemo, osjetila sam ljubav. Odnosno, pogrešno je reći da sam je osjetila, ja sam u tom trenu zapravo shvatila što je to ljubav. To mi je bilo prvi put u životu da sam osjetila koliko sam sigurna, koliko sam zaštićena i sretna. Od tog trena sam znala da što god se dogodi, da ću ja uvijek biti voljena i sigurna.

Vinsent se na to toplo nasmijao i kimnuo glavom. Nije rekao ni riječi, ali nije ni morao jer Rebeka je prvi put ostala uvjerenom kako je netko konačno shvatio njoj beskrajno važnu priču koju je već nekoliko puta u životu ispričala.

Svako je malo pogledavala privlačnog muškarca u crnoj majici kratkih rukava. Bio joj je sada tako blizak, činio joj se tako mirnim i iskrenim i u njemu više nije vidjela ni traga one glume koju je doživjela pri njihovom prvom susretu kad je bilo i više no očigledno kako mu je samo osvajanje na umu. Čovjek pokraj nje u isto je vrijeme u njoj izazivao poveliki nemir ali i jasnu sigurnost. Svaki udisaj zraka sada je jasno osjećala i gotovo da joj se u jednom čudnom trenu pričinilo kako sve to čin radi njega, kako je naglo i bez ikakvoga smisla i logike on postao jedini razlog njezinog života.

Koliko su joj se ti osjećaji svidjeli, toliko su je i uplašili. Nije znala kako se nositi s njima, što činiti i kako se ponašati. Otkriti mu svoju slabost ili naprosto nastaviti s glumom u kojoj su očigledno oboje bili veoma dobri?

***

Nakon izlaza i auta trebalo im je svega desetak minuta da stignu do željenoga mjesta. Močvarno područje koje je predstavljalo njihov cilj nije bilo veliko, ali bilo je drugačije od svega što su u okolici poznavali tako da je uvijek zaokupljalo maštu, u prvom redu djece, a u novije vrijeme i pokojeg znanstvenika i znanstvenice koji su proučavali područje.

Na trenutak se Rebeki učinilo kako to područje predstavlja i same njezine osjećaje – potpuno je drugačije od svega što je dosad doživjela, nejasno je i neistraženo, s jedne strane divlje i privlačno, s druge začudno lijepo i kao da naprosto ne možeš, a ne prepustiti se i istražiti svaki kutak. Osjetila se na tren istinski sretnom, gotovo povlaštenom, što je bila na tako posebnom mjestu s tako posebnim muškarcem.

– Kad sam bila mala, ovo je mjesto biio nešto poput moje opsesije. Mislim da sam ga prvi put sanjala kad mi je bilo svega nekoliko godina. Malo prije toga mama me povela sa sobom kad je išla na izlet s djecom iz škole i ja sam se na prvu zaljubila. Čudno je to zapravo, ali do dana današnjeg meni se to mjesto pojavljuje u snovima. Ne svaki dan, naravno, možda dva ili tri puta na godinu ili samo jednom u dvije ili tri godine, ali ponavlja se, neprestane se ponavlja. Mjesta koje su čovjeka oduševljavala kao dijete veoma često u odrasloj dobi ne doživljavamo više na isti način, ali u mom slučaju to nije tako. Uvijek kad dođem ovamo, iznova se najiskrenije oduševim.

Vinsent je pažljivo pogledavao Rebeku. Bila mu je tako lijepa, i inače je volio kad je s nesmiljenom strašću govorila o trome što voli, ali nakon što je izrekla tih nekoliko rečenica o mjestu koje ju je oduševljavalo, nije mogao, a da je ne počne gledati na neki potpuno drugačiji način.

– Ja nisam baš prečesto bio ovdje. Kao što ti kažeš sa školom, vjerojatno baš s tvojom mamom i još nekoliko puta s prijateljima. Doista je drugačije, odudara od svega drugoga u okolici – mirno je samo zaključio ne odavši pritom ni trunke onoga što je u sebi uistinu osjećao.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15