Spuštajući se, pak, stubama na odlasku bila je potpuno svjesna kako je ona u biti poput svoga kolege. Jedan čovjek po imenu Vinsent Kačić njoj se baš svidio nakon što je provela nekoliko sati s njim, a eto odbila je zajednički izlazak baš zato što je on bio samo nogometaš, a samim time i njoj ne baš primjeren par.

Iako su joj misli bile okupirane njime, u prvi mah nije zamijetila kako pred ulaznim vratima stoji Vinsent. Kad je spoznala njegov lik, veoma mu se iznenadila i na tren gotovo pomislila i kako ju je on možda i namjerno čekao.

Stajao je u polutami i njezino je srca u trenu stalo ubrzano kucati.

Poželjela mu se ispričati, ali riječi nisu navirale. Nije mu imala što reći. Samo se nadala kako on neće ponoviti ono svoje pitanje otprije nekoliko tjedana jer joj se nešto činilo kako bi sada bila sposobna u miru i sreći izreći kako bi veoma voljela izaći s njim6 i bolje ga upoznati.

– Ideš kući?

Ona je samo prešutno kimnula glavom te je on počeo koračati do nje.

– Bilo mi je veoma lijepo slušati te dok si govorila o projektu – izrekao je neobično tiho i nesigurno.

Ta pomisao kako ju je pozorno slušao učinila je da Rebeki srce joj jednom brže

zakuca.

– Vidi se da si strastvena glede toga.

– Da, valjda jesam – tiho je rekla. – A ti? Glede čega si ti strastven? – usudila ga se upitati nakon kraće stanke.

Nasmiješio joj se. Na trenutak je pomislila kako je konačno pogodila pravo pitanje.

– Hmmm. Teško pitanje.

Kako neko vrijeme nije govorio ništa, Rebeka je upitala:

– Zašto je to teško pitanje?

– Pa zato što bi jedini iskren i točan odgovor glasio glede nogometa, ali to vjerojatno nije odgovor koji bi tebe zadovoljio.

Rebeka je na to uz značajnu dozu nelagode pogledala u nj. Čak je nesvjesno i stala na trenutak.

Činjenica da tako uspješan i privlačan muškarac brine kako bi mogao ispasti u njezinim očima, u potpunosti je zaljuljala njezin svijet i zapalila pravu vatru u njezinom tijelu.

– Ne budi smiješan, Vinsente – samo je nehajno dodala, ali znala je da ju je gospodin Kačić u ovih nekoliko neobičnih susreta predobro pročitao i bilo joj je poprilično neugodno zbog toga.

Nakon nekoliko trenutaka u kojima se Rebeka nije snašla, on je samo nastavio:

– A da ti kažem da, recimo, pišem, bi li to bilo bolje?

Rebeka je u čudu odmahnula glavom. Bila je uvjerena daje samo želi impresionirati.

– Pjesme? Nešto kao svoj dnevnik ili…

– Dječji detektivski roman.

Nasmijala se u trenu uvjerena kako se šali. Tada je pogledala njegov nekako ozbiljan izraz lica i u čudu stala. Sada joj se činilo kako joj uopće ne laže.

– Nije trebao biti dječji, ali shvatio sam vremenom da je poprilično glup i zapravo prenaivan da bude za odrasle pa mi se čini pametnijim reći da je dječji.

– Pa… to je lijepo, u svakom slučaju -jedva je prozborila i dalje nesigurna u to što da misli.

Ipak, nije željela sada odustati od razgovora s njim. Previše je uživala u njegovom društvu i njegovoj pojavi da bi ih se tek tako odrekla.

– Hoćeš li ga objaviti? – Ne…

– Zašto ne?

– Uvijek bi netko znao…

Rebeka se na njegove riječi željela ponovno nasmijati, ali ostala je u potpunom čudu. Na trenutak je bila prosto uvjerena kako joj on ne laže i kako se ne igra s njom u svom nekom čudnom nastojanju da baš nju impresionira.

Na njezinu jasnu zbunjenost, Vinsent se nasmijao.

Rebeka se iznenadila tom osmijehu. U njemu više nije vidjela ni trunka glume i poziranja.

Dok su koračali ulicom prema svojim domovima, nisu previše razgovarali. Rebeki je činjenica da korača pokraj njega bila dovoljna.

– Kako to da nisi udana? – upitao ju je tada, a zatim se u trenu povukao. – Ili je to nepristojno pitanje?

Rebeku je pitanje gotovo prestravilo. Ne pitanje kao pitanje već ono što bi mu moglo uslijediti.

– Nije – zbunjeno je odgovorila, ali ipak nastavila:

– Svi oko mene tvrde da sam se previše posvetila svom obrazovanju i zanemarila ljubav, djecu, obiteljski život i što već ne. Ja tako ne gledam na to. Ne vjerujem da bih mogla biti istinski sretna i zapravo usrećiti bilo koga drugoga da nisam prethodno ostvarila sve svoje snove. Mislim da tek kad čovjek ostvari sebe kao osobu, da tek onda treba tražiti drugu osobu da s njom podijeli život. Ne volim kad mi okolina ili društvo općenito nameću neka svoja mjerila o torne što je važno za ženu, što se mora, a što ne.

– Veoma feministički – konstatirao je na to.

Rebeka se nije mogla načuditi svom ponašanju i činjenici da je u trenu izgubila sve svoje kočnice.

– Ali, naravno, što si stariji, zapravo si oprezniji i više biraš i zato se uglavnom događa da ostaneš sam – veoma mimo je nastavila osjećajući pritom kako možda uopće ne bi trebala to mu govoriti. – Iskusniji si i lakše procjenjuješ mane one druge osobe, a na takav je način zapravo jako teško prepustiti se nekome u potpunosti. Kada si mlad i vežeš se za nekoga, tada zacijelo i zajedno rastete, opijeni ste jedno dmgim i sve je mžičasto. Naravno, onda dođu tridesete i shvatiš da si nadrastao osobu s kojom si se odlučio vezati kad ti je bilo osamnaest ili dvadeset. I što tada? Pa uglavnom napraviš glupost tipa rastaneš se, na misliš na djecu već na sebe jer ipak još si mlad i život je pred tobom i uvjeravaš se da će ti donijeti još mnogo, mnogo prilika jer, eto, ti to zaslužuješ.

Rebeka je tada stala. Ponovno je pogledala u Vinsenta i osjetila se tada tako ogoljelom, kao da je dala previše djelića sebe tom čovjeku i kao da on sada ima pravo s tim djelićima činiti što ga je volja. Suditi o njoj kako god želi, interpretirati njezine riječi i stavove po svom vlastitom nahođenju.

Ali on joj se sada učinio tako nježnim i pažljivim kao daje nikada, niti za milijun godina ne bi namjerno povrijedio.

– A onda uslijedi i vrijeme – mimo je nastavio njezinu igm – u kojem odjednom shvatiš kako prilika uopće više nema i kako su oni koji su se vezali u dvadesetoj, zapravo najsretniji oko tebe. A ti ostaješ sam, čak ti i prijatelji više ne namještaju djevojke jer su u jednom trenu spoznali kako za tebe više nema nade i kako ti eto baš uživaš u svom statusu samca, kako si, možda, pronašao neke neobične hobije poput, recimo, pisanja koje oni ni najmanje ne razumiju.

Rebeka se na to stala smijati. Prvi put u svim njihovim susretima Vinsent je čuo iskren Rebekin smijeh i veoma mu se svidio.

– Ne postoji dječji roman, Rebeka… – rekao je gotovo u nekom čudnom nastojanju da joj izbriše osmijeh s lica. – Pa možda u mojim mislima.

Rebeka je postala ozbiljnija, ali kimnula je glavom jasno davši do znanja kako je to čitavo vrijeme i shvaćala.

– Volio bih te ponovno vidjeti – u trenu je izrekao bez ikakvoga razmišljanja.

Rebeka se osmjehnula što je ponovno čula te slatke riječi s njegovih usana i unatoč svemu, svim svojim kočnicama i dubokim promišljanjima već je željela pristati na druženje s njim kad je Vinsent po njezinom sudu nadasve nenadano i nepotrebno nastavio – glede projekta, naravno. O tome bih želio razgovarati. Mislim da ti mogu pomoći.

Rebekino je lice osmijeh napustio u trenu. Ostala je u potpunom čudu.

U trenu joj se učinilo kako je on nju mislio pozvati na spoj, običan, najobičniji spoj, ali kako se zatim predomislio, možda zbog neugodnog sjećanja na činjenicu kako ga je jednom već odbila pa je eto pronašao izgovor za njihovo novo druženje – on će poduprijeti njezin projekt.

Nju je izbezumila pomisao kako Vinsent vjeruje da se ona želi s njim družiti samo zbog činjenice da može financirati njezin projekt te je u trenu odlučila pobjeći od nje glavom bez obzira.

U tim trenutcima Rebeki se čak i nije činilo da bježi od Vinsenta već samo od njegove pomisli o njoj samoj.

– Vinsente – krenula je hladno i oštro – već sam ti prije rekla kako takvo što ne dolazi u obzir!

– Doista… – nije se još dao, ali svakim je pokretom, svakom riječju i gestom iz njegovog ponašanja i govora izvirala prava gluma u kojoj je imao poprilično iskustva i to se jasno vidjela. – Dakle, ne postoji nikakva, ni teorijska mogućnost da gospodična Dunižarić izađe sa mnom. Blago njoj, mora da joj je život prepun udvarača i da se uopće ne boji da će, nastavi li ovako, ostati sama i nevoljena.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15