Nakon toga je napravio nekoliko koraka, na tren pogledao u daljinu, a zatim ponovno u Rebeku koja je stajala na pragu svoga doma.

Kad bi se inače našla u sličnim situacijama, jedino što je željela, bilo je pobjeći glavom bez obzira i iznad svega odmah i sada prekinuti sva njihova možebitna nastojanja. Naravno, poslije bi malo u miru promislila, veoma često zažalila, ali u pravilu se nije mogla oduprijeti tom prvom impulsu koji joj je uvijek govorio – bježi, bježi odmah i sada, nemaš ti vremena za takve stvari, kasnije ćeš.

Ipak sada je stajala na mjestu i gotovo da se trudila ne ponašati se na svoj uobičajeni način. Vinsent Kačić na prvu svakako nije bio njoj primjeren par, ali unatoč tome, nije željela otići.

– Hoćeš li čaj? – upitala gaje tada veoma tiho.

– Ne – odgovorio je i odmahnuo glavom.

Rebeka se osjetila gotovo povrijeđenom

odbijanjem. Nije ga razumjela, ali u trenu joj se učinilo kako se Vinsent ponaša točno onako kako se uglavnom ponašala ona.

– Ostavila si kemijsku. Zato sam došao -izrekao je mirno i izvadio tamnozelenu olovku iz svoga džepa. – Vidim da ima nekakvu životinju na sebi. Činila mi se veoma simpatičnom i pretpostavio sam da bije mogla tražiti.

Rebeka se iznenadila, prišla mu i uzela kemijsku iz ruke, nenamjerno ga pritom dodirnuvši.

– Da. Veoma mije draga. Hvala. Dobila sam je kad sam bila na jednoj konferenciji u Francuskoj. Otada mijenjam uložak u njoj, ali nju samu ne.

– Koja je to životinja?

– To nije ništa stvarno. Izmišljeno biće. Djeluje kao nekakav vodozemac, najviše nalikuje pjegavom daždevnjaku zbog boja na tijelu.

– Piše Salamandra X.

– Da. Salamandra salamandra je latinski naziv za pjegavog daždevnjaka. Ovdje zapravo piše Salamandra incognita što znači nepoznata salamandra, nepoznati daž-devnjak. Kad su stari moreplovci crtali karte, onda bi prostor nepoznate zemlje označili oznakom X, to je bila terra X, terra incognita. Profesor na čijem sam predavanju bila, sam je osmislio te kemijske i počeo ih dijeliti svojim studentima u nastojanju da ih potakne na daljnja istraživanja, da im poruči kako još nije sve otkriveno i kako sasvim suprotno postoji pregršt nepoznatih životinja koje čekaju da ih se otkrije. Ta kemijska im je zapravo trebala reći kako samo njihov daždevnjak čeka na njih. Zato valjda ima crven rep i uši – nasmijala se na koncu.

– Simpatična priča.

Kimnula je glavom. – Veoma. Jesi li ikada vidio daždevnjaka? Njih se lovi noću ili eventualno u kišne dane – nastojala ga je zainteresirati.

Odmahnuo joj je glavom ne davši jasan odgovor.

– Moram ići – rekao je iznenada.

Rebeka se začudila.

Nije stigla ni reagirati, a on je podigao svoju ruku u znak pozdrava i u trenu nestao.

Nakon što je otišao, osjetila se silno osamljenom, gotovo napuštenom.

***

Desetak dana nakon susreta pokraj lokve Rebeka je šetala psa svoje sestre Sil-vane kad ga je ugledala da izlazi iz automobila.

– Bok – rekla mu je, a zatim u sebi, u ljutnji, zaključila kako nije smogla snage sakriti svoja skrovita nadanja.

– Dobar dan – odzdravio je on, učinilo joj se hladno i distancirano.

Ponadala se da će joj uputiti još koju riječ, ali nije. Samo je uz osmijeh prošao pokraj nje.

Rebeka je nastavila koračati, ali bila je veoma iznenađena njegovom hladnoćom. Naravno, oni nisu bili prijatelji, ali činilo joj se da onih sat, dva provedenih zajedno ipak su dovoljni da dobije više od “dobar dan” kad prođe pokraj njega. Već u sljedećem trenu gotovo da se prijekorno upozorila kako nema ona što pomišljati na Kačića i druženje s njim. U konačnici je sitnom nemiru zaključila kako je silno pogriješila kad je pomislila kako je Vinsent Kačić zainteresiran za nju.

A opet, možda je mogla biti riječ i o nekakvom lovu koji ona ne razumije i samo naivno i nevino upada u njegovu vješto istkanu mrežu.

Nastavila je svoj put kad je u jednom trenu Chip, sestrin pas, spazio mačku i odlučio je ganjati. Rebeka je nemarom ispustila uzicu i Chip je stao trčati za mačkom vukući pritom svoju uzicu. Rebeka se nije ni snašla, a Chip je već uletio u dvorište muškarca kojeg ona više nije željela susresti.

Okrenula se u čudu, gotovo u panici. U njegovo dvorište nije imala namjeru ulaziti.

– Chip! Chip! – viknula je nekoliko puta, ali {3as se nije odazivao.

Čula je mijaukanje i lajanje iza kuće, ali kroz zelenu ogradu mirte jedva da je išta vidjela.

Već je naumila kako će se vratiti sestri uz ispriku kako joj je Chip pobjegao ni sama ne zna gdje i već je zamišljala kako će ova biti i više no ljuta na nju, kad je spazila kako se stubama spušta Vinsent.

Nije znala što mu reći. Bilo joj je veoma neugodno jer je pomislila kako će pretpostaviti daje takvo što učinila namjerno.

– Oprosti – rekla mu je. – Moj pas je ganjao mačku koja je pobjegla u tvoj vrt.

Pogledao ju je ne govoreći ništa, zatim se malčice nasmijao kao da joj želi poručiti da je shvatio njezinu igru te se Rebeka u trenu osjetila posramljenom. Nije znala kako se braniti, ali još i važnije, nije znala treba li se uopće braniti I, uostalom, je li Vinsent zapravo u pravu.

Nakon što se spustio stubama, krenuo je prema stražnjoj strani kuće u kojoj se nalazio vrt. U čudu je tada pogledao Rebeku. Bilo je i više no jasno kako ne razumije zašto ga ne slijedi. Na to je Rebeka u strahu odškrinula dvorišna vrata i krenula za njim.

Vinsentova okućnica bila je uistinu krasna. Sve je bilo zeleno i uređeno, a na stražnjoj strani dočekala ih je i lijepo uređena livadica na čijim je rubovima stajao bazen. Rebeka nikada nije vidjela takvo raskošno dvorište i nastojala je ne gledati lijevo-desno da ne otkrije njegovom vlasniku koliko je samo impresionirana. Na grani visokog badema zatekli su žućkastu mačku na koju je Chip režao.

U trenu je Rebeka ulovila njegovu uzicu i ponovno preuzela kontrolu nad njime.

Pogledala je u Vinsenta i nasmijala mu se u nelagodi.

– Oprosti još jednom – samo je rekla i okrenula se prema izlazu.

Mimo je koračala prema dvorišnim vratima kad je shvatila da je Vinsent odmah iza nje. Nije željela započeti razgovor iz nekih svojih smiješnih nadanja, već samo zato što joj se činilo pristojnim još jednom opravdati.

– Chip je zapravo sestrin pas i ja nemam kontrolu nad njim. Oprosti – rekla je kad se kratko okrenula prema njemu.

Ni u jednom trenu nije usporavala te je već dodirnula metalnu ogradu dvorišnih vrata kad joj je on rekao.

– A tko je tvoja sestra?

Iznenadila se pitanju.

– Silvana – mimo je odgovorila.

On kao daje razmišljao o kome je riječ.

– Silvana je zapravo moja polusestra s očeve strane. Ima dužu plavu kosu. Uvijek šeće ovog psa. Udana je i ima dvoje djece, dva dečka – opisivala mu je ona.

– A da, točno Silvana. Znam o kome je riječ. Ali nisam znao da ste vi sestre.

Rebeka se iskreno iznenadila tome. Ta nije bila riječ ni o kakvoj tajni i bila je uvjerena da svi u mjestu znaju tu priču.

– Dvije je godine starija od mene i dijelimo istog oca. Njoj je mama umrla kad je bila beba i nakon što su se moji vjenčali, živjeli smo svi zajedno.

Vinsent ni na koji način nije reagirao na njezine riječi te Rebeka nije bila sigurna što joj je činiti. Unatoč svemu, pobliže mu je pojasnila svoju priču ni sama pritom ne shvaćajući zašto se usuđuje upuštati u takve razgovore s nepoznatim i neznanim joj čovjekom.

– Doduše, veoma brzo nakon mog rođenja moji su se roditelji rastali. Tata je otišao u Njemačku, a Silvana svome djedu i baki, majčinim roditeljima. Zato vjerojatno nisi znao da smo mi u rodu.

Rebeka je shvaćala kako je izrekla previše informacija u prekratkom vremenu i to još čovjeku koji je njoj zapravo bio potpun stranac i prava enigma. Bila mu je u tim trenutcima nadasve zahvalna što ni u jednom trenu nije iskazao kako ga njezine priče ne zanimaju.

Gledao je sada u nju kao da joj više ne zna što reći, a Rebeki se učinilo kao da upravo smišlja način koji joj želi reći zbogom. Iznenadila se tom njegovom nesnalaženju, očekivala je da će mu biti lako odglumiti nekog neosvojivog i neodoljivog sebe.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15