Rebeka se samo na tren zbunila. Nije ga ona pozvala, ali znala je kako su neki poznatiji članovi zajednice pozvani u nadi da bi mogli pridonijeti projektu pa je nije odveć ni iznenadilo što je Vinsent primio pozivnicu.

– Zapravo je organizator slao pozivnice

– rekla je u prvi mah, a čim je zaključila kako je to bilo odveć hladno, odmah je nastavila – ali uistinu mije veoma drago da si ovdje.

U tom trenu prišla im je nekolicina novinara.

– Vinsente, može slika s vama i doktoricom Dunižarić?

– Naravno. – U trenu je spremno kimnuo glavom i približio joj se.

– Ne! – Već je u sljedećoj sekundi odrješito izrekla Rebeka i jasno se odmakla.

I fotoreporter i Vinsent pogledali su je u čudu. U prvom trenu Vinsent kao da joj je iskreno zamjerio, u drugom već joj se gotovo posprdno nasmijao i gotovo odmahnuo rukom na njezino ponašanje.

Rebeka je bila potpuno svjesna kako je ispala nekulturna, ali i još i gore, odveć ranjiva jer nije li upravo Vinsentu iskazala kako se boji što li bi svijet mogao pomisliti vidi li njihovu zajedničku fotografiju. Sada ju je zapravo gospodin Kačić imao na pladnju i teško da je od toga mogla pobjeći. Pokazala mu je što misli i nije joj bilo odveć ugodno zbog toga.

– Slobodno fotografirajte, ali mislim da nema potrebe za poziranjem – izrekla je nakon podosta vremena, ali nitko je više nije ni slušao.

– Vinsente, hoćete li poduprijeti projekt?

– Upitao gaje netko od okupljenih predstavnika sedme sile, a on je kratko odgovorio:

– Naravno.

– Kako?

– Kako god mogu!

– Novcem?

– Vidjet ćemo. – U konačnici je samo zaključio i ponašanjem dao do znanja kako je razgovor gotov.

Ta pomisao kako bi Vinsent mogao pomisliti da ona želi njegov novac, njegovu potporu za project, Rebeku je ostavila u popriličnoj nelagodi.

Iako je još samo malo prije bila voljna prepustiti mu se, sada je zaključila kako bi bilo mudrije biti oprezniji.

Pogledavala gaje izdaleka dok se trudila voditi razgovore s mnogobrojnim uzvanicima, pogotovo ga značajno promatrajući kad bi mu se približila kakva zgodna djevojka, zamolila za autogram, fotografiranje…

Kad bi ona barem mogla biti jedna od njih, pomislila je na tren. Ali ne, Rebeka Dunižarić je u sebi imala prejake kočnice da se ponaša onako kako joj srce diktira… a uostalom, ona zaslužuje više od običnog nogometaša, zar ne?

Ali morala je priznati, izgledao je dobro. I više no dobro i od samog pogleda na njegovu pojavu, nije mogla ne osjetiti kako joj se doslovno čitav svijet trese pod nogama.

Nakon što je bio završio s novinarima, nije joj se približio te je odlučila pretpostaviti kako se ljuti na nju, kako joj zamjera što je veoma grubo odbila fotografirati se s njime.

Prišla je zato ona njemu.

– Ti si tako dobar s medijima, Vinsente. Točno znaš što se treba činiti, a što ne. Kako im odgovoriti na pitanje, biti ljubazan, a opet ne reći previše. Oprosti zbog onoga prije. Ja sam apsolutno užasavajuća u takvim stvarima. Uopće se ne znam ponašati. Ulovila me panika. Pomislila sam kako se nisam dovoljno dobro našminkala i kako mije frizura očajna i kako ne znam pozirati i što već ne i kako ću uglavnom ispasti baš loše.

Rebeka nije bila sigurna je li mu slagala ili izrekla potpunu istinu. U svakom joj se slučaju činilo kako su njezine riječi bar dio šire slike njezine trenutačne istine.

Nasmijao joj se, gotovo odmahnuo rukom, ali nije rekao ni riječi. Nije je gledao s nepovjerenjem, ali učinilo joj se sada da ga ne bi mogla dobiti čak i da to silno, silno želi.

– Kako ti mogu pomoći s projektom? Doista bih to želio. Koliko bih vam trebalo da se takvo što pokrene?

Rebeka se pitanju veoma iznenadila. Nikada joj ni na kraj pametni nije palo moliti Vinsenta za novac.

Nije znala što da mu kaže.

– Ne trebamo takvu potporu. – Zbunila se na tren. – Sama činjenica da si došao, već nam mnogo znači – nastavila je hladno.

Nije znala kako su njezine riječi zazvu-čale u Vinsentovim ušima, ali učinilo joj se kako bi mogao zaključiti i kako netko poput njega nije adekvatan partner u njezinom projektu.

Nije vidjela iznenađenje na njegovom licu. Učinilo joj se samo kako je u potpunosti napustio svaku primisao o njoj i baš joj je na takvo njegovo ponašanje srce stalo izbezumljeno lupati.

Kako li se samo usuđuje, ta ja nisam bilo tko, u sebi kao daje nesvjesno pomišljala, ja nisam jedna od onih balavica koje su ga zaljubljeno tražile autogram, trebalo bi mu laskati što sam se uopće udostojila pogledati ga.

Kako više nije znala što mu reći, kako se objasniti i ispričati, samo se pozdravila i nastavila dalje. On je ostao hladan… i neodoljiv.

Još se neko vrijeme zadržala u razgovoru sa sudionicima skupa, ali nije više iskazivala ni najmanju euforiju zbog činjenice da je počela ostvarivati svoje snove. Riječi svih ljudi s kojima je razgovarala nakon Vinsenta dopirali su do nje kao iz kakve velike daljine, gubile su se u prostoriji, stapale sa šumom tuđih razgovora. Nije više bila koncentrirana i nije više umjela smiješiti se svojim sugovornicima, pa čak ni izreći dvije-tri smislene o projektu.

– Rebeka, Rebeka, Rebeka… – čula je tada poprilično si poznat glas za svojim leđima.

Okrenula se i u trenu uvidjela kako je riječ o mlađem kolegi s fakulteta koji joj se dosta dugo i nadasve bezuspješno udvarao.

– Pa zar i ti, Rebeka? – Bocnuo ju je.

Bila je iskreno zbunjena i nije u prvi tren shvatila što govori.

– On to vidi, znaš. Ti ga doslovno prož-direš svojim pogledom, a on uživa. Zamisli samo, Vinsent Kačić zaveo dr.sci. Rebeku Dunižarić!

– Molim? Uistinu ne znam što to pričaš… – izrekla je što je ležernija mogla, ali činilo joj se da ju je njezina nervoza odala.

Uostalom, nije joj bilo pravo što je upravo bila čitana poput otvorene knjige jer ako ju je Martin mogao pročitati tako lako, onda to samo znači da je podjednako lako, ako ne i lakše može pročitati Vinsent.

– Poznajem Vinsenta još iz osnovne škole.

Martin se na to nasmijao:

– Je li to jedina škola koju ima?

Željela gaje pogledati u ljutnji, ali nije mogla. Možda je njezin kolega imao i pravo. Rebeki je njezino obrazovanje uvijek bilo na prvom mjestu i nije razumjela da bi ga itko iz kojih god razloga mogao zanemariti.

– Odjeća, ponašanje, auto, novac, a potpuno prazan. Uopće ne razumije da mu ovdje nije mjesto.

Rebeka ga je u čudu pogledala. Ni u jednom trenutku nije pomislila da Vinsentu ovdje nije mjesto ili da se ponaša na način koji bi se u bilo kojem trenutku i bilo kojem društvu mogao smatrati neprimjerenim. Željela je braniti Vinsenta, ali nije bila sigurna kako. I, uostalom, pomislila je, je li se ona možda zavarala njime, je li joj činjenica da joj se nekako svidio pomutila um i uništila svaki tračak razuma?

– Meni je Vinsent veoma drag. Elokventan je i miran. Ni na koji način mi ne odgovara tvojim riječima – ipak se usudila izreći.

Martin ju je na te riječi u čudu pogledao i značajno mirnije i ozbiljnije rekao:

– Rebeka, ne mora biti da je on glup, to nikako, ali ponaša se na određeni način.

Slušajući njegove riječi, Rebeki je srce lupalo u ljutnji i jedva je dolazila do daha. Što se stereotipa tiče, bila je posljednja koja je imala pravo bilo što izreći ili pomišljati, ta nije li i ona bila ista, nije li iskazala i prejasan prijezir prema Vinsentu čim ga je prvi put ugledala.

– Ne vidim to… – rekla je, a glas joj je doslovno pukao.

Martin ju je u čudu pogledao i nadasve podrugljivo pokazao kako sada ima potvrdu za svoju prvobitnu konstataciju.

– O moj Bože! Ti si u potpunosti poludjela, Rebeka!

Odmahnula je glavom kao da mu želi dati do znanja da je u potpunosti u krivu, ali Martinov smijeh odzvanjao je u Rebeki-nim ušima još dugo i izazvao je jasan bijes u njezinom tijelu.

Dok je obavljala posljednje razgovore, bila je iznimno nervozna, osjećala je strašan nemir u sebi i pouzdano je znala kako ga zacijelo i njezini sugovornici primjećuju.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15