Već se okrenula kad je on iznenada značajno nadodao:

– Silvana i ja smo zajedno išli u osmi razred. Ona gaje ponavljala.

Rebeka se iznenadila što je voljan i dalje razgovarati s njom.

– Ah, da točno – tiho je prozborila. – Sil-vani to baš i nisu bile dobre godine…

– Sada razumijem.

Rebeka ga je u čudu pogledala.

U prvom trenu kao da se nećkao treba li joj ili ne ponuditi pojašnjenje, ali u konač-nici kao da se odlučio prepustiti priči:

– Silvana i tvoja mama. Silvana je bila užasna prema njoj na nastavi. Ali tvoja mama nije nikada reagirala.

Rebeka je na trenutak stala, ali unatoč nekim unutarnjim kočnicama koje su je uvjeravale da šuti, odlučila je nastaviti razgovor.

– Pa… kada su se mama i tata rastali, i kad je tata otišao u Njemačku, mama je željela da Silvana ostane s nama. Mislim daje i Silvana to željela, ali njezini djed i baka to nisu dopustili. Željeli su da jedina uspomena koju su imali na kćer ostane živjeti s njima.

Vinsent je na to kimnuo glavom, jasno joj davši do znanja kako ima njegovu pažnju te je Rebeka nastavila:

– Tata je to odobrio tako da se moju mamu kao maćehu nije ništa pitalo, nije imala pravo glasa. Nažalost, pravo glasa nije imala ni Silvana.

Vinsent Kačić njoj je bio potpuni stranac, a upravo je podijelila veoma intimne obiteljske situacije s njim. Iznenadila je samu sebe i jasno prekorila na takvom ponašanju. Nije joj bilo jasno što joj je, ta inače nikada nikome nije govorila o tome.

Pomislila je na trenutak kako mora da joj je veoma ugodno razgovarati s njim kad ne želi da ti trenutci prestanu.

Kad je ponovno pogledala prema Vinsentu. odlučila je postati opreznija. Zaključila je kako je bilo dovoljno razgovora i kako uistinu nema smisla dodatno mu remetiti mir.

Ni njemu, a ni sebi.

Mahnula mu je u znak pozdrava, ali je on iznenada rekao.

– Ne znam jesi li primijetila, ali desno od mog vrta, nekih tridesetak metara dalje, nalazi se jedna bara. Ima šaš, trsku i uvijek čujem žabe tamo. Možda je možeš uvrstiti u svoja istraživanja.

Rebeka se nesvjesno, ali veoma očigledno nasmijala, a i oči gotovo da su joj bljesnule iskazavši neko neobično, gotovo nedopušteno si nadanje. Sada Vinsent Kačić nije želio da njihov razgovor prestane, to je jasno pročitala.

– Znam gdje je, ali to je zapravo lokva. Sada se ovdje sve promijenilo zbog silnih kuća koje su izgrađene, ali to je u biti prva lokva koju sam u životu upoznala. Sjećam se žaba tamo.

– Mi smo to uvijek zvali bara kad smo brali trsku. Ne znam sada više ni sam zašto smo to činili.

– Lokva je plitko i efemerno vlažno stanište koja nastaje akumulacijom padalina na zemljištu koje je vodonepropusno. Manja ja od bare i za razliku od bare, pre-sušuje u sušno doba godine. Bara je prirodno udubljenje plitke vodene mase gdje živi pregršt životinja i biljaka.

– Ne. Želio sam reći kako ne znam zašto smo lomili trsku – nasmijao se.

– Ah, to… – povukla se Rebeka i neobično rastužila pomislivši u trenu kako oni ipak nisu i ne mogu biti jedno za drugo.

– Jučer sam u vrtu našao jednu malu zelenu žabu. I odmah sam se sjetio tebe. Baš je bila lijepa, kao iz slikovnice. A tako mala i baš slatka.

Rebeki je srce zatreperilo na te riječi.

– Bit će da je riječ o vrsti Hyla arborea, obična gatalinka. One su male, do svega tri centimetra i nekako su svima privlačne -izrekla je dok ju je dah jasno napuštao.

– Odnio sam je do lokve jučer po mrklom mraku.

– Lijepo od tebe.

– Da. Nisam želio da strada. Ali nisu mi sve žabe lijepe, ali ova baš jest.

– Da. Nikome se ne sviđa Bufo bufo iliti smeđa krastača, ali gatalinka, na nju se svi rastope. Smiješno zapravo.

– To je valjda tako u ljudskoj prirodi.

– Valjda… – samo je slegnula ramenima i polako nastavila svoj put.

– Bok. – Pozdravili su se, oboje nekako uvjereni kako im je ovo bila posljednja prilika za miran razgovor.

Rebeka je zažalila što je ponovno razgovarala s njim dulje no što je to htjela jer bojala se što li će samo pomisliti o njoj ili njezinim namjerama.

Vinsent se, pak, krivio zato što je nije otpratio do te lokve i pokazao gdje je ostavio žabu ili barem ponudio nečime ne bi li ostala kod njega koji trenutak dulje.

– Rebeka? – Viknuo je tada za njom.

– Da? – Nasmijala mu se kad je okrenuv-ši se ponovno zamijetila njegov lik.

– Kad bih te, recimo, pozvao na spoj, bi li to smatrala krajnje neprimjerenim, u prvom redu uzmemo li u obzir tvoj svijet i moj svijet? – Izrekao je nadasve mirno i samouvjereno.

Nesvjesno se, ali vidljivo nasmijala riječima koje je izrekao. Svidio joj se poziv i to je jasno iskazala. Činjenica da netko poput Vinsenta Kačića očigledno smatra da je dovoljno zanimljiva daje pozove van u prvi joj je mah nadasve laskala.

Ali tada je uvidjela kako nije ostao čak ni bez daha kad ju je pozvao na izlazak, već je to izrekao mimo kao da neprestano, gotovo svakodnevno to čini.

I zato, samo malo nakon prvobitne sreće, u trenu je i u potpunosti promijenila izraz svoga lica. Postala je ozbiljna i oprezna.

Ponovno ga je pogledala, osjećala je kako želi reći “da” pozivu na spoj, svaki djelić tijela, svaka koščica u njoj vrištala joj je da to učini, da se prepusti bez razmišljanja. Srce ju je jasno vodilo k pozitivnom odgovom na njegovu molbu, ali unatoč tome, samo je mimo rekla:

– Nije to zbog dva svijeta. Uistinu nije…

Hrabro se osmjehnuo i mirno kimnuo glavom jasno dajući do znanja kako je shvatio njezin negativan odgovor.

Učinilo joj se u trenu kako je bolje od nje prihvatio njezino odbijanje i kako u sebi uopće ne osjeća ono što ona trenutačno osjeća. A osjećala je kako joj tijelo vri, a noge klecaju, zapravo je osjećala kako na svijetu ne postoji blesavija osoba od one koja se odaziva na ime Rebeke Dunižarić.

Pogrešni koraci

Rebeka je održavala predstavljanje budućeg projekta Ekocentra kad ga je ponovno vidjela. Nije mogla reći kako ju je u potpunosti iznenadilo da je i Vinsent Kačić bio nazočan predavanju, ali svakako ju je značajno dekoncentrirala ta činjenica. Svako joj je malo pogled bježao u njegovom smjem. Pogledavala je njega i svaku lijepu djevojku u njegovoj relativnoj blizini pitajući seje li ona možda njegova.

U pravilu se nije bojala držati govore. Djelovala je veoma prirodno, jedino je imala problema odrediti brzinu kojom će izlagati. Dok je izlagala o projektu, nije mislila o Vinsentu, nije ga ni pogledavala, ali dok su o projektu govorili predstavnici udmga, grada i znanstvene zajednice, nije mogla, a da svako malo ne baci pogled na nj.

Plavkaste kose, u zelenoj majici kratkih mkava i s osmijehom koji kao da ga nikada nije napuštao, Rebeka je u trenu zaključila kako bi ga zacijelo bila zamijetila i da nikada u životu nije čula za njega, da nikada nije vidjela njegov lik u novinama ili na televiziji. U prostoriji punoj ljudi pogled joj je svjesno odlazio k njemu.

Ali on nije gledao u nju, ni u jednom je trenutku nije pogledao, zaključila je.

Bila je u tolikoj mjeri zaokupljena mislima o Vinsentu Kačiću da nije čak ni slušala druge govornike, naprosto kao da ih nije mogla pratiti. Njoj su misli letjele i odlazile u neki sretniji prostor, odlazile su u snove o sreći i ljubavi, snove koje je osjetila mogućima od samo jednog pogleda na markantnog stranca koji je mirno stajao u podnožju omalene dvorane.

Stresla se u trenu i gotovo silom izgnala svoje neprimjerene misli. Maštanje je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, zaključila je tada, pritom jasno odlučivši kako u stvarnosti s dotičnim ne želi imati baš nikakvu budućnost.

Nakon predstavljanja uslijedilo je kratko neformalno druženje. U grupi je ljudi sada stalno pogledavala lijevo-desno tražeći poznati si lik, a kada je u jednom trenu zaključila kako ga ne može naći i kako je on zacijelo već otišao, osjetila je nemir.

Ipak, za leđima je tada začula poznati si glas: – Dobar dan, Rebeka!

Okrenula se u potpunom oduševljenju i iskreno mu se nasmijala. Učinilo joj se kako se iz njezinog osmijeha previše toga može iščitati te se umirila i izbrisala ga sa svoga lica.

– Bok, Vinsente!

– Hvala što si me pozvala na ovo predstavljanje. Bilo mi je veoma zanimljivo doznati više o temi.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15