Dva svijeta
Neko su vrijeme hodali puteljkom između visoke trske, a zatim su došli do vode prepune blatom. Iako je Rebeka bila donekle svjesna daje njezina možda i lažna, ali ipak dogovorena uloga animirati Vinsenta i govoriti mu o području, njegovim biljkama i životinjama na trenutak kao da se zaboravila. Osjećala je samo prirodu i njega, činjenicu daje na sebi najdražem mjestu, s trenutačno sebi najdražom osobom.
Napravila je nekoliko koraka naprijed i samo se u miru ogledavala lijevo, desno.
– Dakle… što vidimo ovdje? – Podsjetio ju je na njezinu ulogu u ovaj priči gotovo uz smijeh.
– Ah, pa kao što i sam vidiš, imamo iršćace. Tu se u pravilu gnijezde ptice. Na onom sjevernom dijelu vidim ima i nešto hrasta crnike. Ostalo su uglavnom šikare i dračici.
– Vidim i živo blato.
– Da. Tako nešto – nasmijala se. – Nije opasno kao što filmovi to vole prikazivati. Ako ikada upadneš, samo treba raširiti tijelo po blatu tako da zauzima što veću površinu. U svakom slučaju, bez naglih pokreta i izvući ćeš se. Živo blato je nenjutnovska tekućina što znači da joj otpor raste s primjenom sile. Životinje u njemu ponekad zaglave jer počnu paničariti i bacakaju se. Zbog toga se ukopaju i uguše, odnosno umru od žeđi.
Vinsent se blago nasmijao na njezinu konstataciju, a Rebeka je jasno uočila kako je ostao nesiguran nakon njezinih riječi.
Rebeka se tada još malo ogledala oko sebe i stala nabrajati samo očigledno:
– Vidim lopoče Nymphaea alba, biljku mesožderku mješinku Utriculariu vulgaris.
– Gdje?
– Vidi, ova žuta ovdje – pokazala mu je Rebeka prstom.
– Zamišljao sam biljku mesožderku kao nešto opasniju. U crtićima su uvijek nekako opako djelovale – nasmijao se. – U svakom slučaju nisam imao pojma da ih se i kod nas može naći. Bio sam uvjeren da žive u ne znam, možda tropskim predjelima.
– Ma ne. Ima ih i kod nas, ali u pravu si, rijetke su. Kod nas imaš običnu, malu i južnjačku mješinku. To su vodene biljke, stabljika im je ispod površine vode, a cvjetovi iznad. Ona listovima hvata sitne vodene životinje. Ima otvore sa zaklopćem uz koji se nalaze čekinje, a taj se zaklopac otvara samo prema unutra i onda kad neka životinjica dodirne čekinju, zaklopac se otvori i usiše životinjicu u mješinicu.
– Znači, nije onako dramatično kao u crtićima? Kao lav što grize.
Nasmijala se. – Pa… za pojedenu životinju vjerujem da jest dramatično.
Umjesto da se nasmije na njezinu šalu, Vinsentu je tada jedna trska zapela za oko.
– Jesi li čitala Sretnog kraljevića? – upitao ju je iznenada.
Rebeka se pitanju u potpunosti iznenadila. Gotovo da ga nije ni razumjela.
– Oscar Wilde, zar ne? Jesam. O ptici i bogato okićenom, a tužnom kipu kraljevića.
– Da, tako je. Ne znam sjećaš li se, ali prije no što je lastavić upoznao Sretnog kraljevića, zaljubio se u ovakvu trsku – rekao je i rukom svinuo jednu trsku na svome putu.
Rebeka je odmahnula glavom. Nije se toga sjećala.
– Lastavić se zaljubio u trsku i zaostao za svojim jatom koje je otišlo na jug. Bila je to prava ljubav koja je počela u proljeće i trajala cijelo ljeto. Druge su ga lastavice upozoravala kako je njegova trska siromašna, ima veliku obitelj i da ne vrijedi truda, ali on ih nije slušao. Bio je zaljubljen u svoju trsku te je odbio otputovati s njima na jug.
– Priča o nemogućem… – samo je tiho i nesigurno zaključila Rebeka i kimnula glavom.
Možda joj je želio reći kako je i njihova ljubav nemoguća, pomislila je. Možda je ona bila trska, a on lastavić.
Svakim je trenom doznavala sve više o Vinsentu Kačiću i morala je priznati kako je zbog toga svakim trenom i sve više očarana njime. On je sada zacijelo očekivao od nje da nastave razgovarati o priči koju je spomenuo, ali Rebeka o tome nije umjela govoriti. Shvatila je poantu, ili joj se bar tako učinilo, ali nije mislila da ima bilo što važno ili zanimljivo nadodati.
Možda i da pobjegne od misli o nemogućoj ljubavi, nastavila mu je govoriti o životinjama koje su ovdje obitavale:
– Od faune koja bi tebe mogla zanimati, ovdje imaš veliku zelenu žabu, Rana riđibunda, zatim tvoje omiljene gatalinke, Hyla arborea i šumske smeđe žabe, Rana dalmatina. Otkrili smo da ima i daždevnjaka – Salamandra salamandra te malih vodenjaka, Lissotriton vulgaris.
– Što je mali vodenjak?
– Isto vrsta daždevnjaka. Izgleda kao nekakav gušterčić. Leđa su mu maslinasta, a na trbuhu ima točke, s time daje trbuh po sredini narančast.
Nakon toga kao da su oboje stali i više nisu znali o čemu razgovarati. Nisu se više čak ni pogledavali. Samo su gledali u daljinu i Rebeka je pomislila kako je ovaj dan možda ipak izgubljen. Dapače, kako nije imalo baš nikakvoga smisla doći s njime na ovo njoj tako posebno mjesto.
U svakom slučaju nije joj se više dalo pričati o biljkama i životinjama, činilo joj se to nekako uzaludnim poslom. Uostalom, bilo joj je i više no jasno kako Vinsent o tome neće pisati.
– Stvarno mi se jako svidjela priča o lastaviću i trski – odlučila je tada reći.
Naravno, Rebeka nije riječima mogla izraziti zašto joj se priča svidjela, ali jest iskreno joj se svidjela i željela je da on to zna.
Nasmijao se na to.
– I meni se svidjela. Svidjela mi se čim sam je prvi put pročitao.
– Ali ja nisam baš sigurna što znači – veoma tiho i nježno mu je priznala.
Vinsenta je ton njezinoga glasa, neki njezin jasno izraženi strah, ali i nježnost i povrijeđenost, nadasve iznenadio.
– Kako to misliš, nisi sigurna što znači?
– Pa… možda i razumijem što znači, ali mislim da ne razumijem zašto si mi je ispričao.
– Pa zbog trske! – nasmijao se kao da se podrazumijeva.
– Shvaćam. Mislila sam da si mije ispričao zbog nemoguće ljubavi. Ljubavi dvaju svjetova – usudila se Rebeka izreći.
U tom ju je trenu Vinsent pogledao u čudu i gotovo se jasno na trenutak odmaknuo od nje.
Bila je to nadasve neobična situacija i Rebeka nije znala kako da je protumači do li kao činjenicu da ona Vinsenta ipak ni najmanje ne zanima. Nije se mogla sjetiti da je itko ikada pobjegao od nje na takav način.
– Rebeka… – nesigurno je počeo – nisam te želio…
Prekinula gaje.
– Hoćeš li da ti pokažem jednu kamenu ruševinu u blizini? U svom projektu o eko-centru bila sam zamislila da se ona uredi i pretvori u jednu od stanica na ekostazi – upitala ga je sada tek glumeći značajno veću dozu entuzijazma.
– Ne. Ne da mi se – mimo je odgovorio.
– U redu.
Njezino mjesto utjehe i sreće u tim je nenadanim trenutcima prestalo postojati, a mreža koju je podsvjesno naumila isplesti ne bi li ulovila Vinsenta u nju, pokazala se potpuno beskorisnom.
– Uistinu ne znam što bih ti više rekla o ovom području. Imam dalekozor ako želiš promatrati vretenca.
– Zapravo mi se ne da ni to – izrekao je u istom trenu i označio kraj svih njezinih nastojanja.
Malo nakon toga Rebekinu pažnju oduzela je sasvim mala žaba gatalinka koja je polako, ali sigurno tonula u živo blato pred njima. Osjetila je kako je baš ona ta gatalinka.
I Vinsent ju je primijetio.
– Vidi! Ugušit će se, zar ne? Previše se miče, paničari.
Rebeka ju je u početku samo mimo promatrala i nije ni pomislila reagirati. Ali tada je pogledala mjesto koje je toliko voljela, a zatim i osobu zbog koje se u posljednje vrijeme toliko zavaravala i u nenadanom je trenu naprosto odlučila kako ovo ne može i ne smije biti kraj.
Došla je do samoga ruba živoga blata i malo bolje pogledala situaciju.
Gatalinka je bila dobra dva, tri metra pred njom i nije je mogla spasiti ni na koji dmgi način do li da ode do nje kroz živo blato.
Bez da je niti jednu jedinu riječ podijelila s Vinsentom, u trenu je zagazila u blato i krenula naprijed.
Nije bila u potpunosti svjesna što čini, nije čak mogla ni dokučiti spašava li ona gatalinku, svoju imaginarnu vezu ili naprosto želi da Vinsent spasi nju.
– Što radiš? – Upitao ju je Vinsent u potpunom šoku.
– Spašavam Hylu!
Napravila je korak, dva, veoma teško kroz blato, a zatim došla do gatalinke, ulovila je rukama te je ova u trenu skočila na sigurno i veoma brzo nestala iz njezinog vidokruga. Gatalinka je bila spašena, ali Rebeka nije i polako je to postajalo sve očitije. Osjetila je kako polako, ali sigurno tone i kako joj više neće biti toliko jednostavno izaći iz blata koliko joj je jednostavno bilo ući u njega.