Vinsent nije govorio ništa, samo je gledao, gotovo sneno zurio u nju te je Rebeka osjetila popriličnu nesigurnost. Učinilo joj se kako bi se mogla zakleti da je gospodin Kačić iskreno i ugodno iznenađen, gotovo impresioniran svojom sugovornicom, ali nije se imala namjere time zanositi.

– Predstaviti svijetu? Ne bi li povećan dolazak turista označio kraj tome? – upitao ju je shvativši kako sama neće nastaviti svoju priču.

Veoma se iznenadila što ju je tako pažljivo slušao daje mogao iščitati i njezinu turističku ideju.

– Posjetitelji koji tragaju za takvim stvarima u pravilu razumiju da ne smiju narušavati ravnotežu ovog prostora. Plan mije osnovati neku vrstu informativnog ekocen-tra sa stručnom službom, mjesto gdje bi održavali predavanja, radionice i okrugle stolove. To bi bilo ishodište pješačke staze koju bi isto tako trebalo urediti. Mislim da bi se mogao osnovati i volonterski centar u kojem bi boravili volonteri iz svijeta, znači istraživačko – edukacijski centar koji bi imao svoj edukacijski volonterski program koji bi istraživao ovo područje i njegove bioraznolikosti. Eto to je moj san.

Nakon tih njezinih riječi, iz nekog Rebeki nedokučivog razloga, Vinsent kao da se na tren povukao, gotovo uplašio njezinih odveć velikih riječi i odveć velikih snova. Iznenadilo ju je to. Čitavo vrijeme njihovog razgovora cilj joj je bio uvjeriti ga kako oni nisu primjereni sugovornici, a sada kad je naslutila kako je točno to i postigla, nije bila sretna. Sasvim suprotno, osjećala se kako je sve učinila pogrešno. Na tren se poželjela vratiti na početak njihovog druženja i odglumiti jednu od onih djevojaka koje su uzdisale za njim. One bi znale što učiniti, kako se ponašati… kako ostvariti svoje najskrovitije snove.

– Nadam se da će ti se sve to ubrzo i ostvariti – dodao je, te se Rebeka nakon što je još jednom čula njegov glas, trgnula i vratila u stvarnost.

Smetenost ju je napustila, izgnala je nedopuštene misli i ponovno sjetila tko je i što je. Kimnula je sigurno glavom i malo se ležernije naslonila na svoje ruke koje su joj stajale za leđima dok su oboje sjedili na suhom tlu pokraj lokve.

Vinsent ju je u tim trenutcima samo promatrao i nije govorio ništa.

Rebeka je tada prvi put osjetila kako bi joj zapravo bilo neopisivo lako vjerovati njemu i njegovim namjerama, dapače, kako se možda i prevarila kad je odmah odlučila odbiti sva njegova možebitna nastojanja i biti što hladnija prema njemu. Učinilo joj se, naime, sada da on možda i iskreno uživa u njezinom društvu, da ga veoma zanima ono što mu ima za reći…

Vrijeme je polako prolazilo. Oboje su promatrali lokvu. Rebeka je svako malo nešto zapisivala i u jednom trenu je pogledala oko sebe, a zatim u nebo i zaključila kako se iz nekog razloga osjeća baš sretnom. Gotovo da je zaboravila na svoje vodozemce i bacila je pogled na dva ljudska odraza u lokvi.

Na trenutak joj se učinilo kako je malena djevojčica koja je nekada bila još davno zamislila sreću točno u ovakvom obliku. Nije joj više bilo važno ni tko je, niti što bilo kome ime Vinsenta Kačića predstavlja …

Ipak, iznenada, tako neočekivano i nadasve grubo, njezin je mir bio nepovratno uništen. Prvo je začula smijeh, a zatim se i okrenula iz smjera iz kojeg je dopirao. Ugledala je dvoje ljudi, muškarca i ženu, neobično vedre i dotjerane. Nije odmah shvatila o kome je riječ, u prvom redu zato što se šokirala što je gospodin bacio kamen u lokvu i otjerao sve žabe koje je satima promatrala.

Bačeni je kamen stvorio valove na površini lokve i jedva daje više mogla prepoznati svoj i Vinsentov lik. Osjetila je tada kako je i njezina slika sreće uništena.

Kad je gospođa dobacila – Vini, Vini, mi te tražimo i brinemo se za tebe, a ti bariš djevojku! – Rebeka je u gotovo u trenutku prezrela oboje došljaka.

Oni su je podsjetili zašto ljudima poput Vinsenta Kačića ona ne treba vjerovati.

Naglo se ustala i demonstrativno pokupila svoje stvari jasno davši do znanja kako će veoma skoro napustiti njihovo društvo. S došljacima nije imala nikakve namjere razgovarati premda je u međuvremenu spoznala o kome je riječ. Vinsentov brat Albert i supruga mu Marta nisu joj bili među omiljenim ljudima u ovom trenu. Nakratko je pogledala Vinsenta želeći se oprostiti i pritom je silom odlučila ne vidjeti žaljenje zbog njihovih djela i riječi u njegovim očima.

– Dobar dan – strogo je pozdravila došljake i prošla pokraj njih bez iti najmanje namjere da se zaustavi.

– A, Rebeka, to si ti! – uskliknula je Marta.

Rebeka je samo kimnula glavom u znak potvrde i bez ijedne riječi prošla pokraj njih.

Bilo je i više no jasno kako su Marta i Albert nadasve iznenađeni njezinom hladnoćom.

U jednom trenu pogledavali su Vinsenta, u drugom Rebeku i bili su uvjereni kako su prekinuli nešto veoma važno. Možda im je bilo i žao, ali Rebeka ih više nije gledala da može takvo što dokučiti na njihovim licima.

Salamandra

Rebeka je žustro koračala prema roditeljskom domu. Stigavši do omalene kućice na samom rubu mjesta s koje je pucao jasan pogled na čitavu dolinu i obližnju šumu, ostavila je svoju naprtnjaču pod natkrivenom dvorišnom terasom.

Skinula je prljave čizme, a zatim je naglo odustala od svake namjere da uđe. Činilo joj se mudrijim da se malo umiri i tek tada uđe u kuću.

Sjedila je na drvenoj klupici i promatrala u daljinu. Iznenadila se kad je shvatila kako sa sjevera dolaze oblaci i kako će vrlo vjerojatno donijeti kišu ove noći. Pomislila je kako je kiša baš ono što njoj trenutačno treba da ispere sjećanje na sunčan dan i jasno iskaže ono što osjeća u sebi.

Kad je u konačnici ušla u svoj nekadašnji dom, shvatila je kako joj majke nema i kako se neće tako skoro vratiti. U poruci je stajalo kako je otišla do obližnjeg grada u kupnju namirnica.

Vođena nekim nesvjesnim motivima gotovo je u trenu stala otvarati majčine ladice u potrazi za njezinim novinskim isječcima. Iako je oni prije nisu zanimali, sada je baš željela pročitati što lije to sve u životu propustila o gospodinu Vinsentu Kačiću.

Stavila je kuhati vodu za čaj i odnijela bilježnicu s nalijepljenim isječcima na terasu. Čitala je isječke o Vinsentovim počecima kad je začula kako joj se voda za čaj počela ključati.

Nije se predugo zadržala u kuhinji, ali kad se vratila na terasu, zatekla je prizor zbog kojeg joj je srce u trenu završilo u petama. Nad njezinim isječcima iz novina stajao je njihov glavni lik – Vinsent Kačić.

Treperila je od srama i nelagode i u prvi mah nije znala što mu reći. On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao uz osmijeh. Rebeki se taj njegov osmijeh nije ni najmanje svidio jer učinilo joj se kako joj govori da je on upravo spoznao kako se maločas prevario i kako je unatoč svim njezinim doktoratima i projektima, Rebeka Duniža-rić djevojka kao i svaka druga, zapravo jedna od onih djevojka koje je on sretao na svakom koraku.

– Moja majka je tvoj veliki obožavatelj -hladno mu je dobacila. – Dapače, uvjerena sam da ima više isječaka s tvojim likom iz novina no što ima mojih stručnih članaka iz najuglednijih hrvatskih i svjetskih znanstvenih časopisa.

– A … – nasmijao se prvi put u njihovom razgovoru otkrivši iznenađenje i nesnalaženje.

Rebeka još nije znala kako da se ponaša pred njim, ali svakako nije poželjela ponovno pobjeći. Uz to oni osjećaji ljutnje na njega u potpunosti su iščezli kad se njegov lik pojavio pred njom. Uostalom, trebala mu je biti zahvalna što joj nije pod nos bacio činjenicu da majčin album pregledava ona, a ne njezina majka.

– Žao mi je zbog … pa zbog Alberta i Marte, zbog njihovog ponašanja. Nisu bili svjesni da si radila. Veoma im je žao što su te prekinuli.

Odjednom su joj se njegov ton i ponašanje učinili tako drugačijima, učinilo joj se kako Vinsent više ne glumi lovca i kako se ne treba brinuti da će završiti kao njegov ulov. Koliko joj je god trebalo laknuti zbog toga, u isto joj je vrijeme u nekom djeliću tijela bilo i malčice krivo.

– Nema veze – iskreno je i zbunjeno rekla. – Nedjelja nije dobar dan za posao.

Vinsent je stojeći stao listati mapu s isječcima. Nije razumjela zašto sada to čini i što zapravo time želi postići.

– Mislim da čak ni moja mama nema toliko članaka o meni. Tko bi rekao da me i bivša učiteljica tako vjerno prati.

– Ne bi te trebalo čuditi. Ona te veoma cijenila. Sjećam se daje o tebi lijepo govorila i kad si joj bio učenik kao i svaki drugi – rekla je još nesigurna smije li si dopustiti takvu bliskost s potpunim strancem.

Nasmijao se na to. Nije mu smetalo.

Uistinu je imao veoma topao i iskren osmijeh, to je Rebeka morala priznati.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15