– Ne bih rekla da sam uopće takva – zbunjeno je odvratila.

On ju je neko vrijeme samo gledao, doslovno zurio u njezine oči bez riječi i bez ikakve geste lica te Rebeka više nije znala što učiniti, kako mu izbjeći pogled, a ne otkriti pregolemu nelagodu.

Laknulo joj je kad joj je u jednom nenadanom trenu pružio slamku spasa u obliku pitanja o njezinom poslu.

– Osim što popisuješ životinje, popisuješ li i biljke?

– Naravno – odvratila je u trenu. – Ovdje ih uistinu ima mnogo, više od tisuću dvjesto. Ima jako puno vrsta orhideja i mlječi-ka, dosta vrsta kadulja, ljubica i divljih ruža… i šest vrsta hrastova.

– Koja ti je najdraža?

– Misliš koji hrast?

– Ne općenito, koja biljka?

– Pa ne znam. Nemam nekog posebnog favorita. Možda nešto ugroženo.

– Na primjer?

– Ah, ne znam. Recimo neka sapunika.

– Sapunika?

– Da, tako se zove jer je biljka bogata saponima koji prave pjenu kad se biljka stavi u vodu.

– Nikad čuo za takvo što – iskreno je priznao. – I što, ti samo hodaš naokolo od lokve do lokve i skupljaš informacije?

Rebeka gaje tada ponovno pogledala. U nekom neobičnom, nedokučivom trenu kao da se iznenadila njihovom razgovoru i zapitala uživa li možda ona u njemu i više no što si to želi priznati.

– Da. Inače idemo u skupinama, ali danas je nedjelja i studentima sam rekla da se slobodno odmore. Danas ovo radim više iz hobija nego li zbog posla. I inače se volim vraćati na ova mjesta koja su mi toliko značila u djetinjstvu, ali kad sam sa skupinom ljudi, kao da nisam u dovoljnom miru da budem u potpunom doticaju s ovim krajem. Mislim da sam zato danas odlučila malo prošetati i usput obaviti nešto da se prisjetim.

Vinsent ju je i dalje pogledavao ne mičući svoj pogled s njezinoga lica i njezinih očiju. Bio je fasciniran njome, njezinom pojavom i njezinim prkosnim ponašanjem.

Rebeki je, pak, bilo neuobičajeno neugodno, nije znala kako se ponašati i samo je nastojala svojim pogledom bježati njegovom. Pravila se, doduše, kao je sve u najboljem redu, ali u sebi je osjećala povelik nemir.

– Moram nastaviti sa svojim poslom -rekla je jasno, u nadi kako će mu to biti znak da ode.

– Cool. Smijem li gledati?

Rebeka se iznenadila molbi.

Nešto ju je stezalo oko srca i samo je željela da stranac ode.

– Ne vjerujem da će ti biti zanimljivo.

– Vidjet ćemo.

– Pa, u redu… – veoma tiho je izrekla malo pognuvši svoju glavu.

Nakon što je podignula pogled i ponovno mu se zagledala u oči, jasno mu je pokazala svoju nelagodu i činjenicu kako ona uistinu ne zna o čemu bi više razgovarala s njim.

On je to primijetio i u trenu je upitao:

– A što točno radiš, kako ih loviš?

Bila mu je beskrajno zahvalna na tom pitanju.

– Rukom, mrežicom, omčicom, klopkom… – odmah je odgovorila. – Danas samo promatram i bilježim. Dobrih nekoliko sati ću proučavati ovu lokvu.

Nakon što se ohrabrila, izrekla je:

– Mislim da nikome izvan ovog posla to ne bi bilo zanimljivo.

Shvaćala je kako je to njezin pucanj u prazno, očajnički pokušaj da vrati svoj mir jer bilo je i više no očigledno kako on neće otići. Bila je neobično nemirna zbog toga, ali više se nije mogla zakleti kako zapravo nije riječ o običnom naletu uzbuđenja zbog te činjenice.

– A ono “jesam li lijepa”? Je l’ i to dio istraživanja?

Niti jednom riječju i niti jednom gestom Rebeka nije reagirala na njegovu jasnu provokaciju, ali srce joj se jasno zatreslo. U samo jednom trenu Vinsent je srušio sve mostove koje je dotad izgradio prema njoj. Nije ga pogledala hladno, nije ga pogledala čak ni oholo, ali unatoč tome on je i prejasno mogao zaključiti kako ju je u potpunosti razočarao.

Želio se povući, izbrisati pitanje, ali bilo je prekasno.

– Postoji dijete u svima nama – samo je mimo odgovorila.

On se još neko vrijeme meškoljio, jasno odajući kako shvaća daje otišao pogrešnim smjerom.

– Da… – gotovo nepovezano je izrekao – u pravu si.

Rebeka gaje tada malo bolje promotrila. Uživala je tom njegovom neobičnom nesnalaženju. Bilo joj je zapravo neobično gledati kako se gospodin Kačić pokušava iskoprcati iz mreže koju je za nju postavio.

Još se sjećajući kako joj je u dva navrata u njihovom kratkom poznanstvu pružio izlaz u obliku pitanja o njezinoj struci, Rebeka mu se odlučila odužiti i ne nastaviti s temom koju je on mislio započeti.

– Kornjače, zmije, daždevnjake, vodenjake lovimo mkama. Naprosto okrećemo kamenje, granje i tražimo ih. Mrežicu koristimo za vodozemce i njihove ličinke u vodi. Omčicom lovimo guštere. Lovimo ih i klopkama. Tu je jako važno da ih redovito praznimo jer bi u suprotnom životinja ostala zatočena i uginula bi. Imamo i vrše za vodozemce i vodenjake, kao i vrše za zmije.

Bio joj je zahvalan na pruženom spasu iako ga tema nije pretjerano zanimala.

Ipak, nije želio da njihovom razgovoru dođe kraj:

– Ideš li i noću na teren?

– Naravno. Ako danju ne pada kiša, daž-devnjaka ćeš uloviti samo noću. Dakle moram.

– Sama?

Odmahnula je glavom.

– Nije preporučljivo.

Rebeka je pogledavala u Vinsenta. Osjećala se veoma neobično u njegovoj nazočnosti pa iako nije mogla točno odrediti u čemu je stvar, svakako je pouzdano znala kako se u prisutnosti drugih muškarca nikada nije tako osjećala. Nemir i nelagoda, zaintrigiranost i žudnja ispremiješali su se u njezinoj utrobi zbog ovog muškarca kojeg nije poznavala, ali koji je, unatoč tome, u njoj budio osjećaje koje nije mogla objasniti logikom.

– Loviš li i otrovne životinje?

– Da. Jako je malo bolesti koje se s gmazova i vodozemaca mogu prenijeti na ljude.

– Jesi li lovila i zmije otrovnice?

– Nisam, ali gledala sam kolege kako to čine i da moram, učinila bih to.

Rebeka je morala priznati kako se Vinsent činio iskreno udubljen u njihov razgovor, kao da ga tema uistinu i zanima, a ne kao da mu je bilo dosadno pa je odlučio skratiti vrijeme šaleći se s neobičnom znanstvenicom. Ona je, pak, ostala malčice bez daha i prepala se daje i on to primijetio jer ta činjenica da ju je dah napustio, nije imala toliko veze s brzom izmjenom njegovih pitanja i njezinih odgovora, koliko je imala veze sa samom njegovom nazočnošću.

Nije ga previše puta vidjela u životu, jer njihovi životi kao da su od samih početaka tekli nekim drugim putevima te bi svako malo bacila pogled na njega da dokuči sviđa li se njoj uopće kako on uživo izgleda… ili ipak ne.

Kosa mu je bila svijetla, gotovo plavkasta, ali Rebeka kao da nije mogla dokučiti je li on uistinu prirodno plav ili je bio toliko izložen suncu da mu je kosa poplavila kao što i njoj često znala ljeti dok je bila dijete. Sa svojim prodornim plavim očima i nemarnom nekoliko dana starom bradicom djelovao je veoma privlačno. I da… Rebeki se sviđalo kako on uživo izgleda.

Ali bila je premudra i preoprezna da bi mu iti najmanje vjerovala.

– Ti si baš jako strastvena glede toga što radiš.

Njegove su joj se riječi ponovno učinile pretjeranima za nekoga koga je tek danas istinski upoznao. Ponovno je pomislila kako je možda zainteresiran za nju. Učinilo joj se kako joj to laska, ali zatim se naglo upozorila “ta on je samo nogometaš”.

– Uživam u svome poslu – rekla je tada iskreno. – Odmalena sam voljela živi svijet oko sebe. Pa… ne toliko ljude, koliko životinje i biljke. Oduvijek sam bila fascinirana prirodom, kao da sam duboko u sebi uvijek osjećala da sam istinski povlaštena što živim u takvom kraju. Osjećala sam da je ovaj prostor važan i da zaslužuje da se kao takav predstavi stručnoj javnosti i posjetiteljima. Kasnije, nakon što mi je to uistinu i postala struka, shvatila sam kako sam čitavo vrijeme bila u pravu, kako je ovo uistinu neobično raznolik prostor, rijedak i u svjetskim okvirima.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15