Još je jednom pomislila na onog ozbiljnog dječaka kojeg je tek podsvjesno zamjećivala na osnovnoškolskim hodnicima i shvatila kako taj dječak nikada nije zamijetio onu godinu dana mlađu, tihu, neprimjetnu, neprilagođenu djevojčicu koja je u obliku odrasle žene sada stajala pred njim. I baš se osjetila povrijeđenom zbog toga.

– Vjerujem da ti je moja mama predavala biologiju i kemiju u osnovnoj školi – pojasnila je hladno.

– Ah, Ružica Dunižarić, da – iznenadio se. – A što ti zapravo radiš?

– Doktorirala sam biologiju. Radim kao znanstveni suradnik na PMF-u u Zagrebu.

– Ali što točno radiš ovdje?

Rebeki je na trenutak bilo neugodno što nije u potpunosti shvatila njegovo prvo pitanje i što je ispalo kao da samo čeka pogodan tren da mu se pohvali i ispriča svoju životnu priču. Osim toga ostao je veoma hladna na činjenicu o njezinom akademskom uspjehu.

Drugi ljudi bi takve njezine riječi u pravilu popratili s čuđenjem, bacili pogled na njezinu solidnu pojavu i bili iskreno iznenađeni i impresionirani. Ali ne i Vinsent Kačić. Njega se očigledno nije moglo tek tako impresionirati.

– Proučavamo bioraznolikost kroz lokve na ovom području. Riječ jeo projektu proučavanja migracijskih sustava i ekologije ornitofaune – izrekla je u očiglednom nastojanju da ga barem riječima impresionira ako to već nije uspjela svojom pojavom.

On se na to nasmijao, ali Rebeki se osmijeh učinio namjernim, gotovo hladnim. Jasno je odavao njegovu samouvjerenost i činjenicu da je u trenu pročitao njezinu igru.

– Previše velikih riječi. Sorry, ne pratim te.

– Zasad smo proučavajući lokve otkrili velik broj različitih vrsta kukaca, vodozemaca, gmazova ptica i sisavaca. To radim, bilježim ih.

– Cool posao. Mislim da sam kao dječak točno to želio postati, samo nisam znao da takav posao uistinu i postoji. Loviti zmije i gmazove po cijeli dan san je svakog dječaka.

Rebeka se pomalo iznenadila izljevu njegove iskrenosti. Učinilo joj se kako je činjenicom da je njezin sugovornik spoznao čija je kći, odlučio ponašati se kao da su stari prijatelji.

– I samo pokoje veoma posebne djevojčice, rekao bih – nadodao je, a Rebeka je ponovno pomislila kako nije pogrešno pročitala njegove namjere.

U prvi je mah poželjela zakolutati očima, možda i iskazati kakvu mješavinu prezira i čuđenja, ali umjesto toga osjetila je samo toplinu koja joj je navirala u obraze i usne. Možda je ipak impresioniran, zaključila je, ali nije ništa rekla ni komentirala već je na njegove riječi svojim ponašanjem nastojala ostati hladna.

– I što ste dosad otkrili?

– Dvadesetak vrsta gmazova, sedam vodozemaca, četrdesetak vrsta sisavaca, pogotovo šišmiša od kojih je velika većina na Crvenom popisu Hrvatske. Osim toga, ima gotovo devedeset vrsta danjih leptira od kojih jednu vrstu štiti Bemska konvencija. – U trenu je nabrojala i pojasnila, ali ne u potpuno očiglednoj namjeri da ga odvrati od daljnjeg razgovora.

– Što je Crveni popis? Popis ugroženih vrsta?

Rebeka je držala kako ne odaje baš ništa osim hladnoće naspram stranca, ali u sebi je bila veoma nemirna što muškarac pred njom ne misli odustati i otići. Nije bila sigurna zašto, ali kao da je baš to željela, da nestane i vrati joj njezin mir koji joj je oduzimao i samom svojom pojavom.

– Crveni popis Hrvatske sadrži sve podatke o ugroženim divljim svojtama pojedine taksonomske skupine životinja i biljaka. Svojte su svrstane u određene kategorije ugroženosti i uz svaku se nalazi opis, fotografija, nalaz, karta rasprostranjenosti, ekološke značajke, zakonska zaštita, uzroci ugroženosti i prijedlog mjera očuvanja.

Govorila je mirno i jasno kao da djetetu objašnjava pojmove s kojima se ono prvi put susreće, ali gospodin Kačić je jasno odbijao priznati njezin očigledan stav kako oni nemaju zajedničkih tema za razgovor i kako se općenito ne bi trebali zadržati u daljnjem druženju.

– Pravit ću se da sam shvatio što si mi rekla – izrekao je mirno praveći pritom neobične grimase svoga lica koje kao da su jasno odavale kako još pokušava poloviti sve njezine riječi i dati ima smisao. Pogledavao ju je u tim trenutcima ravno u oči te Rebeka više nije bila sigurna što čini… što zapravo želi činiti.

– A Bemska konvencija?

U čudu ga je pogledala. Nije se više sjećala razgovora od samo prije nekoliko trenutaka i nije joj bilo jasno kako mu je palo na pamet da je to upita.

Nakon što je došla k sebi, malčice je stala i promotrila ga kao da želi dokučiti šali li se on to s njom ili doista želi voditi neki smislen razgovor. Na kraju mu je, ne odveć oduševljeno, ipak pojasnila:

– To je obavezujući međunarodni pravni instrument u području zaštite prirode. Cilj mu je očuvati divlje životinje i biljke njihova prirodna staništa, a pogotovo je važna zaštita ugroženih staništa i osjetljivih vrsta, na primjer, migracijskih vrsta.

Rebeka je željela nastaviti govoriti o temama koje su joj bile bliske ne bi li na neki način uplašila Vinsenta, ali on kao da se uplašiti nije dao, kao da je odlučio pokazati joj koliko je samouvjeren i kako ne postoji osoba kojoj on ne može parirati.

Na trenutak joj se učinilo da možda i cijeni tu njegovu osobinu.

Ne prvi put u njihovom razgovoru u svojevrsnoj se nelagodi povukla i oborila svoj pogled. Vinsent joj je i dalje stajao neobično blizu jasno uzurpirajući njezin privatan prostor, ali sada joj to i nije bilo tako mrsko. To ju je, doduše, činilo nadasve nemirnom, ali nije taj osjećaj sada interpretirala kao nešto veoma loše.

Ponovno je na trenutak pogledala u njegove oči, a zatim se panično bježeći njegovom prodornom pogledu spustila nešto niže i stala promatrati njegove ruke. U šumi neobičnih tetovaža zamijetila je tetovažu zmije.

– Tako si nevjerojatna… – izrekao je tada gotovo fasciniran te je baš zbog te pretjeranosti Rebeka bila uvjerena kako je sve obična gluma.

Pogledala ga je na trenutak, ali nakon tih njegovih za nju tako razočaravajućih riječi i tona, u potpunosti se spustila na zemlju i umirila.

– Jednostavno volim to što radim – mirno je odgovorila i slegnula ramenima želeći mu pojasniti kako nije potrebno naglašavati očigledno. Ta Rebeka nije bila jedna od mnogih, slabije ili bolje obrazovanih djevojaka, koje su ga snivale i koje bi nakon takvih riječi gotovo pale u trans. Rebeka je točno znala tko je, što je i koliko vrijedi. Bila je sama sebi naprosto super i nije trebala potvrdu nekog markantnog stranca za to.

Ipak, ni Vinsent se nije dao:

– Da, vidim strast. Zavidim ti zapravo.

Da je Rebeka bila drugačija, vjerojatno bi ovaj razgovor primila kao samo to – običan, najobičniji, smiješan, malen razgovor dvoje odraslih ljudi koji su potekli iz istog mjesta i sasvim logično imaju neke zajedničke znance i određene spoznaje jedno o drugome.

Ali Rebeka nije bila obična, Rebeka je bila osoba koja se odlično snalazila u društvu zmija i žaba, ali u društvu ljudi, pogotovo muškaraca, nije imala živaca ponašati se kako bi oni to zapravo željeli ili kako je ona mislila da se ponašati treba.

Možda je sada bilo pravo vrijeme da ga priupita o njegovom poslu, o njegovoj strasti, ali ona kao da nije ni željela voditi razgovore o takvim stvarima. Nju su zanimale biljke i životinje i o njima je mogla beskrajno mnogo pričati, ali voditi razgovore o nekim, drugim ljudima tako svakodnevnim stvarima, njoj je djelovalo jednostavno nepotrebno.

Okrenula je na trenutak glavu i gotovo u čežnji pogledala hrast pod kojim je Vinsent maločas sjedio. Pitala se što li je prošlo po krivu da je baš morala uplesti se u razgovor s gospodinom Kačićem. Bacivši ponovno pogled na Vinsenta shvatila je kako mu je time jasno iskazala svoju slabost i kako sada oboje mogu zaključiti kako ju je misteriozni gospodin Kačić jasno svladao i pokazao kako on gospodari njihovim razgovorom, a nikako ona koliko god se to trudila.

– Hrast – rekao je mimo, gotovo značajno bez ikakve naznake da se šali.

Način na koji je to rekao, nju je nasmijao, ali nije to dovoljno jasno pokazala, već je samo u odobravanju kimnula glavom. Gotovo da je djelovalo kako je Vinsent kakav pučkoškolac koji je točno odgovorio na profesoričino pitanje te je ova kimnula glavom u znak potvrde.

– Ja mora da tebi izgledam kao idiot -rekao je ponovno bez da se nasmiješio.

Ona je na to raširila svoje oči i malko rastvorila usne.

– Ne, ni u kojem slučaju – odveć ozbiljno je odvratila nastojeći sakriti svaki trag svojih prijašnjih misli i stavova.

On se počeo smijati.

– Jesi li uvijek tako ozbiljna?

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15