Rebeku su Vinsentove riječi razljutile i podjednako povrijedile.

– Kad bi gospodin Kačić bio vrijedan gospodične Dunižarić, tada bi ova i pristala na izlazak, ali nije je vrijedan tako da pristati neće – nikada!

Sada je i ona mogla jasno pročitati u njegovom pogledu kako gaje uvrijedila, ali nije imala namjere zaustaviti se već je odlučila zadati mu završni udarac:

– Hej, čekaj! Objavi svoj imaginarni dječji roman i onda ćemo popričati!

Vinsent ju je tada pogledao u jasnoj ljutnji i dok se Rebeka nije još ni snašla, uhvatio ju je za lakat.

Nije je boljelo i nije se prepala, osjetila je samo pregolemo uzbuđenje. Pogledala gaje ravno u oči. Na trenutak nije bila uopće svjesna njegovih namjera, ali već je u tom trenu pouzdano znala kako ne postoji ništa na ovome svijetu što želi više od toga do li daje zagrli svojim snažnim rukama, privuče sebi i strastveno je poljubi.

U tom je trenutku Rebeka naprosto znala kako je Vinsent Kačić jedini muškarac kojeg je u životu željela, on je sve ono što je njezina podsvijest čitav život sanjala.

Ali u jednom nenadanom času svi su se njezini snovi rasplinuli poput balona od sapunice. U trenu joj je pustio ruku, uputio jasan pogled zbogom i okrenuo leđa.

Dok se polako odmicao od nje, Rebeka je u tihoj, mračnoj noći jasno osjetila svoje slomljeno srce.

***

Dan je bio kišan, ali Rebeka nikada nije kiši pridavala preveliku pozornost. Ona nije bila jedna od onih što gunđaju na kišu, što gunđaju na vjetar, pa onda opet, ali samo u drugo doba godine, na toplinu, na sunce, na sparinu. Mimo je u životu prihvaćala svaku kap kiše i svaki osmijeh sunca i ne obazirući se pritom previše na vrijeme i nedaće koje bi nju u nekom trenu snašle.

Ipak jednoga se kasnoga popodneva osjećala veoma uznemirenom. Srce joj je treperilo, strah joj je prožimao čitavo tijelo, udovi kao da su joj bili oslabjeli, noge kao da su je jedva držale, a mke bile potpuno nesposobne uloviti čak i običnu olovku.

– To je od kiše. Mora da je zbog ovog groznog vremena – uvjeravala se iako je u dubini duše osjećala kako nije i ne može biti to.

Doduše, možda joj je tlak pao, učinilo joj se na tren sasvim dobrom argumentacijom, ali veoma je skoro napustila i tu pomisao. Pogledala se u ogledalo i iskreno si i jasno prizna kako nju muče samo njezine misli i ono što je učinila, odnosno nije učinila.

Odbila je sva Vinsentova nastojanja, pobjegla glavom bez obzira, ali zatim je stala i jasno zažalila. Da je bila jedna od onih što razumiju vlastite osjećaje, u trenu bi bila otišla do njega i pojasnila mu koliko se samo prevarila, kako joj se sviđa, kako ga cijeni, možda čak i voli. Ali nije bila jedna od onih što razumiju sebe, onih koji su u doticaju s vlastitim osjećajima. Ona je sebe vidjela samo kao znanstvenicu uspješne karijere i činilo joj se uvijek nekako logičnim da svoje mjesto pokraj nje može zauzeti samo netko sličan. Otkako je upoznala Vinsenta, sve kao da se veoma naglo promijenilo u njezinom srcu, ali zato je tvrdoglavo i bezrazložno u svojim mislima nastojala zadržati tu istu sliku.

Uostalom, Rebeki su u njegovoj nazočnosti koljena klecala, srce udaralo i što je drugo mogla, do li pobjeći od tog osjećaja glavom bez obzira, da se umiri, bar malo sredi svoje misli, razmisli što učiniti i kako krenuti dalje.

Ali dok je u popodnevnim satima jedne neradne kišne subote pogledavala kroz prozor onoga što je već neko vrijeme nazivala svojim domom, shvatila je kako dalje ne postoji i kako je sam kriva za to.

Nije mogla reći kako osjeća da ju je Vinsent prezreo, samo je bila uvjerena kako on drži da joj se naprosto ne sviđa, kako misli kako su sva njegova nastojanja ispod njezine razine.

Gotovo prešutno odlučila je ignorirati, zanemariti i pokopati sve što je ikada osjetila ili pomislila da osjeća o Vinsentu Kačiću. Uostalom, bilo je to tako smiješno od nje, u samo jedno jedino popodne ona je eto sebi umislila kako se zaljubila. To, naravno, nije moguće uvjeravala se sada, ona je eto samo zaluđena tim nogometašem, nešto poput čudnog efekta na njegovu slavu i moć.

A, opet, svako malo vlastitom bi joj nepažnjom iskliznula neka nedopuštena pomisao na njegov osmijeh, njegov lik, samouvjeren pogled upućen njoj. Od onog je popodneva pokraj lokve u sjeni stoljetnoga hrasta u svačijim plavim očima vidjela njegove, u svačijem izrazu nježnosti njega.

Pitala se često koji to ona problem ima da bježi od ljubavi, da osjeća takav strah i nelagodu. Da kojim slučajem razgovara s nekim, zacijelo bi joj rekao kako je to zbog rastave roditelja, bolnih uspomena na sestru, otuđenosti od oca, ali osobno nije smatrala da je tako. Očigledno je popriličan snob, zaključila je, jer doktorica Dunižarić, eto, smatrala je kako netko neakademski obrazovan premda zgodan, pametan, solidno pristojan i ljubazan nije i ne treba biti njezin par.

Stajala je sada pred prozorom i gledala kišu kad je odjednom shvatila kako sada, nakon svih ovih godina zna što je to prava ljubav.

Nije bila sigurna griješi li možda, ali iz dubine je duše osjećala kako bi onu pravu ljubav mogla doživjeti s Vinsentom.

Naravno, nije to bila sposobna priznati, kako njemu, tako ni sebi.

Veliko iznenađenje

Prošla je puna godina dana i ljeto se polako vraćalo u grad. Rebeka je osjećala da na fakultetu može izgraditi zavidnu karijeru, ali prvi put u životu čeznula je za nečim drugačijim. Čeznula je za ljubavlju i iznad svega čudila se što se toliko promijenila u tako kratko vrijeme.

Vinsent Kačić joj nije u potpunosti izašao iz misli i s velikom bi pažnjom pročitala i poslušala svaku novu informaciju koja bi slučajno došla do nje. Nije si svjesno moglo objasniti zašto to čini, zašto joj se toliko često pomisao na njega mota po glavi, ali veoma se pribojavala nekog njihovog budućeg susreta. Onoliko koliko se pribojavala toga da će ga samo još jednom odbiti, toliko, a možda i više, pribojavala se pomisli da on ni na koji način neće iskazati svoj interes za nju. To bi kako njezin ponos, tako i njezino srce uistinu teško podnijeli.

– Rebeka, gdje ste kupili tu lijepu slikovnicu? – jnekinula ju je jednoga dana kolegica. – Željela bih je kupiti unuci. Valjda moji neće pomisliti da je već u tim godinama silim na izbor karijere. Ali slikovnica je doista predivna, baš simpatična i poučna. U potpunosti naš stil!

Rebeka je u prvi mah u čudu pogledala svoju kolegicu. Nije razumjela što joj ova govori. Prateći geste njezinoga lica pogled joj je pao nasred vlastitoga stola na kojem je stajala šarena slikovnica.

– Nadam se da mi ne zamjerate što sam je pročitala – pravdala se kolegica pogrešno protumačivši iznenađenost na njezinom licu.

Umjesto da kaže kako slikovnica nije njezina i kako je nikada u životu nije vidjela, samo je odmahnula glavom i mirno je uzela u ruke.

– Pustolovine Hyle X. – pročitala je mirno. – Ne znam tko mi je tu slikovnicu stavio na stol. Nikada je prije nisam vidjela.

Profesorica Franka prepričavala joj je radnju, ali Rebeki su sve njezine riječi postale daleke i nerazumljive, kao nošene jekom.

Pogledavala je naslovnu stranicu i čudila se liku djevojčice svijetlosmeđe duge kose s nekoliko nijansi plavoga, lica blijedog poput snijega i oči boje vedroga neba koja je u ruci držala stvora sličnom pjegavom daždevnjaku, ali malenih crvenih ušiju i repa iste boje.

Nesvjesno je pogledala svoju omiljenu kemijsku koja je stajala na stolu i uzela je u ruke. Usporedila ju je s crtežom na naslovnici i gotovo prestala disati.

Kolegicu nije više ni čula, u tim je trenutcima čula samo lupanje svoga srca.

Bolje je promotrila lik djevojčice i otkrila poznati prizor lokve, žaba i vretenaca u njezinoj pozadini. Pomislila je kako zacijelo griješi, kako se možda njezine želje igraju s njom i zavaravaju je. Ipak, kad joj se kolegica približila, brzim je potezom ruke prekrila svoju kemijsku. Imala je neki neobičan osjećaj u tijelu, neku mješavinu straha i ushićenja koji su je i više no jasno upozoravali kako joj slijedi prava mala oluja, i kako u svakom slučaju ne bi bilo mudro da bilo tko usporedi njezinu kemijsku olovku s naslovnom stranicom neobične slikovnice.

Nakon što se kasnije toga dana našla u miru svoga doma, stala je pozornije proučavati slikovnicu. Jedva daje i disala dok ju je pregledavala.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15