Vinsent ju je pogledavao u čudu. Još nije mogao u potpunosti pojmiti zašto je napravila takvu glupost, a s druge je strane baš od nje očekivao upute što bi on sad trebao učiniti.

Tek kada je Rebeka shvatila kako joj je blato bliže bokovima no koljenima, uputila mu je uplašen pogled.

On ga je vidio i u trenu joj rekao:

– Nisi li rekla da treba što već površina? Legni na leđa.

– Ne! Ne želim! – Odbrusila mu je ljutito ni na trenutak ne iskazujući strah premda je bio i više no jasno kako je on polako, ali sigurno počinje svladavati.

Ogledavala se oko sebe pokušavajući pronaći nešto za što bi se mogla primiti. Sada nije ni razmišljala gdje joj je pamet bila da uradi takvu glupost, sada je samo mislila kako da se iz nje izvuče.

Iako je bila veoma mirna i više nije tonula, ubrzo se počela nekontrolirano tresti.

Vinsent se tada pojavio u njezinom vidokrugu s nekakvim velikim, plosnatim komadom drveta. Bacio ga je prema Rebeki, a zatim se malčice naslonio na njega i približio joj se dovoljno da joj pruži svoje ruke.

U prvi mah nije bila sigurna je li uopće pametno to što on čini, ali kada joj je pružio svoje ruke i naredio “ulovi me”, samo je bespogovorno slušala.

Nije bila u potpunosti svjesna toga što se događa, ali ubrzo je osjetila kako ju je Vinsent povukao, a zatim i obgrlio svojim rukama i povukao na sigurno.

Jedva je dolazila do daha.

Činjenica daje već bila na tvrdome tlu, na sigurnome, nije umanjivala njezin strah.

Vinsent joj je pomogao da sjedne, a zatim je i sam sjeo do nje.

Rebeki je srce ludo kucalo te je na svoje vlastito, a još i više Vinsentovo iznenađenje, počela plakati pa se i smijati u isto vrijeme.

– Oprosti mi, oprosti mi molim te! Ne znam što me spopalo. Ne znam zašto sam to učinila. Ne mogu ni naslutiti – ispričavala mu se.

– U redu je, u redu je, Rebeka. Samo se smiri – govorio joj je mimo i nadasve veoma utješno. – Spašavala si Hylu.

Rukom joj je tada dodirnuo leđa ne bi li je umirio.

Prošlo je nekoliko minuta dok nije došla k sebi. Vinsent je i dalje mimo držao svoju ruku na njezinim leđima te se Rebeka osjetila tako sigurnom.

Tako joj se sada sviđao njegov siguran i topao zagrljaj da se u prvom trenu približila njegovim ramenima i pomalo pognula glavu na njih, a kada je u jednom trenu zaključila kako je već veoma sigurna u tom položaju, pogledala gaje ravno u oči.

Nasmijao joj se nježno i Rebeka ga je, i ne misleći na to što čini, poljubila.

Vinsent se nije u potpunosti ili naglo odmakao od nje, ali poljubac joj nije uzvratio.

Nekoliko je trenutaka samo stajao na mjestu, a zatim se ustao i rekao:

– Ne znam što reći na ovo.

Rebeka je stajala kao ukipljena, potpuno drvena i mirna.

Vinsent je, pak, iskazivao značajno veću nervozu no što je to bilo uobičajeno kod njega.

Trebalo mu je neko vrijeme, ali ipak je to izrekao:

– Žao mi je, Rebeka. Ja uistinu mislim da si ti sjajna osoba. Predivna si, prelijepa i bez ikakve sumnje najpametnija si osoba koju znam…

Rebekine su se oči na to napunile suzama.

– Ali ti i ja jednostavno nismo jedno za drugo. I ti to znaš, odmah si to shvatila za razliku od mene.

U čudu gaje pogledala.

– Griješiš… – samo je tiho rekla i odlučila biti potpuno iskrena s njim.

– Odmah sam shvatila da ti jesi odličan za mene, ali sam se samo zavaravala i pronalazila tisuću izlika zašto da ti kažem “ne.” Prošla je godina dana, mislim da sam u njoj imala prilike i više no dobro razmisliti i sada bih željela preobličiti ono svoje “ne” u “da”.

– Stvari su se promijenile – mirno je rekao.

Ona ga je u čudu pogledala zaključivši kako je zacijelo riječ o drugoj ženi.

Vinsentu se učinilo kako nikada u životu nitko nije bio toliko iskren s njime te je i on odlučio uzvratiti na isti način.

– Rebeka, stvari su se sada promijenile jer osjećam da sam te bolje upoznao. Sada znam da tebi treba netko potpuno drugačiji… Kao što, zacijelo, i meni treba netko tko nije poput tebe. Mi smo dva svijeta kako si rekla. Među nama nema dodirnih točaka i osjećam da tako treba i ostati. Rebeka, nisam završio ni tri razreda srednje škole i samo da znaš nemam se nikakvu namjeru vraćati školovanju. Jednostavno mi se ne da. Objektivno gledajući jedino o čemu ja gotovo čitavo vrijeme želim pričati, jest nogomet i moji uspjesi u tom kontekstu. Ovo pisanje neka te ne zavara.

Ja nikada, ali baš nikada nikome javno neću priznati da sam autor slikovnice niti ću ikada objaviti dječji ili bilo koji drugi roman pod svojim imenom. A ako ikada ikome kažeš da sam to ja, najdublje ću ti zamjeriti i mislim iskreno te prezreti. Rebeka, ja nikada neću biti ono što ti želiš da budem i to ti treba biti jasno! Ne možeš me promijeniti!

Rebeka ga je pozorno slušala, ali zatim je samo odmahnula glavom.

– Vinsente, ne budi smiješan! Čovjek ne može promijeniti drugu osobu. Čovjek se može samo sam promijeniti. Ja sam se promijenila. Uistinu jesam. Nisu mi više važne stvari koje ti misliš da su mi važne. Menije zapravo u posljednju godinu dana važna postala samo ljubav – rekla je, a zatim u nekom strahu stala pa brže-bolje objasnila svoje riječi.

– Zapravo mi se i sviđa ovo što si mi rekao jer rekao si mi veoma jasno kako ti mene zapravo ne voliš. Vinsente, želim ti od srca da nađeš nekoga koga ćeš voljeti jer kad se to desi, znat ćeš da je to to i neće biti potrebne ovakve sumnje, nesigurnosti, izlike i isprike. Za takvo što kod prave ljubavi, nema mjesta.

Meni nije dvadeset, ja ne mislim da je ljubav ono kad dvadeset i četiri sata na dan misliš o jednoj osobi i pitaš se kako bi tvoje ime pasalo uz njegovo prezime. To nije ljubav. Ljubav je sigurna i mirna. A što se dva svijeta tiče, takvo što u ljubavi ne postoji, ljubav briše razlike i pomiče granice. Ako postoji naravno… a ako ne, pa što je tu je. Idemo naprijed.

Hrabro je izrekla ni u jednom trenu ne pokazavši iskreno koliko je samo povrijeđena njegovim riječima i postupcima.

Vinsent nije znao što joj reći na te riječi. Želio je samo odmahnuti glavom i pojasniti joj kako ga nije shvatila. Ta on nju voli, nije li joj to trebalo postati i više no očigledno kad je shvatila kako je napisao knjigu o njoj. On se samo bojao.

Ponovno je pogledao u Rebeku, ali ona ga više nije gledala. Do ovog je trena bio uvjeren kako ona prema njemu osjeća mnogo manje no on prema njoj, ali sada kada je izrekla riječi o pravoj ljubavi, nije mogao, a ne zaključiti kako je zapravo veoma pogriješio.

Rebeka ga je fascinirala od trenutka kad ju je prvi put ugledao, a onda i spoznao što radi i čime se bavi. Postala je dio njegovih misli kad je pisao slikovnicu, ali nije ga napustila ni kasnije već bi svako malo pomislio hoće lije ponovno susresti.

Bojao se, doduše, tog susreta, bojao se hoće li prejasno iskazati koliko mu se sviđa, ali bojao se još i više postoji li mogućnost i da se on njoj svidi jer u to vrijeme kao da je bio uvjeren kako oni nisu i ne mogu biti jedno za drugo. Bojao se da će je i nesvjesno povrijediti, razočarati.

A opet, sada je u trenu, nakon svega nekoliko izrečenih riječi, spoznao širu sliku i shvatio Rebekine riječi. One su sada odzvanjale u njemu poput apsolutne i jedine istine te je osjetio kako mu je netko konačno nakon dugo, dugo vremena otvorio oči i natjerao ga da se hrabro suoči s jedinom istinom u životu – ljubavlju.

Pogledao je tada prema djevojci doslovno okupanoj u blatu. Kosa joj je bila pomalo blatnjava, a hlače i ruke gotovo u cijelosti. Unatoč tome, zaključio je kako mu nitko nikada neće biti privlačan kao što mu je ona privlačna.

Prišao joj je i uhvatio ju za ruke. Ona se tome iznenadila jer su joj bile užasno blatnjave pa su njegovim dodirom i njegove postale takve.

Podigla je svoj pogled prema njemu. Bio je u prvi mah ispunjen čuđenjem, ali od samo jednog pogled na njegove oči, sve je shvatila.

Srce joj je zatreperilo, a oči su joj se gotovo ispunile suzama.

Više nije kontrolirala svoje osjećaje, ali nije to ni željela.

U trenu su im se usne spojile i riječi više nisu bile potrebne.

Oboje su odjednom istinski spoznali kako kad je riječ o ljubavi, uistinu ne postoje dva, već samo jedan svijet.

KRAJ

Autor: Anna Gall

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15