nije mogao čekati. – Očima je drsko mjerio Saru. – Sada, međutim, kad sam vidio tebe, sve mi je jasno. Mislim da bih i ja bio nestrpljiv da me čeka takva lutka. Očito da je Janson počeo ucjenjivati.

Sara divlje odmahne glavom.

– Ne vjerujem u to, rekla sam vam da je Michael bio dobar. On … Sarine se oči ispuniše suzama.

Ben joj pruži rupčić. Hladno ga je odbila i pošla prema ormaru da nađe svoj. Kad ga je, poslije dugog preturanja ormara napokon našla, obrisala se i ponovno sjela. Baš tada joj nešto padne na um.

– Kad već tako dobro poznajete Michaela, možete li mi barem reći od koga ste sve to uspjeli saznati? Odmjereno ju je pogledao.

– Janson je bio ženskaroš. Brak mu pri tom nije nimalo smetao, ali to vi znate isto tako dobro kao i ja. – kao da ne primjećuje njeno mrštenje, nastavio je. – Popričao sam s nekolicinom njegovih fotomodela koje je znao prije nego što ste vi stupili na scenu. Platio sam uz to i nekoliko piva njegovim prijašnjim fotografima. Nije bilo teško, jer to društvo, čini se obožava skandale, ogovaranja i slično. Kad sam sve te detalje složio i dodao još neke sitnice koje sam čuo od drugih ljudi ukazala se prilično jasna slika.

– Odgovaranje, glasine – promrmljala je prijekorno Sara. – To ne znači baš ništa.

– Ipak, Janson je mrtav. To zacijelo nešto znači.

– Da, znači da ste ga vi ubili.

Od silnog smijeha koji je uslijedio poslije Sarinih riječi, na Benovu licu pokazaše se duboke bore oko očiju.

– Da li bih bio ovdje da sam ga ubio? Srce moje, već me davno ne bi bilo, zar ne?

– Pa nije baš tako, ako niste uspjeli pronaći sestrin liječnički dosi-je. A to baš tražite, ako sam dobro shvatila?

– Tako je, ali da sam ga doista ja ubio, ne bih ti pričao u kakvoj sam vezi s Jansonom. Morao bih tada i tebe ubiti jer bi mogla svjedočiti protiv mene. Sjećaš se, vidjela si moj automobil kad sam se vraćao iz Jansonove kuće.

– Neću to nikada zaboraviti -uzvikne Sara.

– Ni ja. Što si radila nasred ceste?

– Ja? Pa vi ste prebrzo ušli u okuku, zanijeli se na moju stranu i prisilili me tako da skrenem u živicu.

– Dobro, nije se ništa dogodilo. Zaustavio sam se da provjerim je li sve dobro završilo i tada sam ugledao kako se penješ uz jarak. Nisam mogao ništa više učiniti, jer nisam nikako smio dopustiti da me slučajno zatekne policija.

– Vi ste … – Sara se nije mogla odmah prisjetiti pravog izraza za njegov, kako je smatrala, kukavički bijeg s mjesta nezgode i stoga naposljetku reče – svjedok u oba slučaja željeli to ili ne. Ako niste ubili Michaela, trebali ste barem prijaviti ubojstvo. Uostalom, to biste bili i učinili da vam je savjest sasvim čista.

– Ali, ja doista nešto krijem – podsjeti je on mirno. – Krijem prošlost svoje sestre. – Nagnuo se preko stola i podigao joj bradu tako da je bila primorana da ga pogleda u oči.

– Sara, pogledaj me. Misliš li ti da bih ja doista mogao nekog probosti? I to mučki, s leđa? Odmaknula se.

– Uznemiruješ žene – promrmljala je.

Zagladio je rukom gustu kosu.

– U pravu si, ali bio sam očajan. Htio sam izvući sestru iz situacije koja je svake minute postojala sve gora. Mislio sam da pomažeš Jansonu i da je dosije u tebe. Mislio sam brže ćeš mi ga predati ako budem grub. Pogriješio sam i žao mi je, ali to još ne znači da sam ubojica.

Sara se nalakti na stol i zagnjuri glavu među dlanove.

– Ne znam – promrmljala je – ne znam, sve je tako nevjerojatno. Michaelova smrt, ta vaša priča o ucjeni i taj cijeli razgovor s vama. Sve se doima tako nestvarno. Čini mi se kao da sam zalutala u nečiji košmarni san u kojem uopće ne bih trebala biti. – Sara naglo digne glavu i zagleda se pravo u njega. – Znam samo to da ima nekih stvari, a koje bi policija bez sumnje željela također znati.

– Na primjer?

– Već sam ispričala policiji da me je u jarak natjerao automobil koji je dolazio iz pravca Michaelove kuće. Sada im mogu reći da je to vaš automobil.

– Uistinu? Jesi li možda zapamtila marku, registarski broj i boju automobila?

– Ne – prizna Sara – ali …

– Ali što? Ako nisi to vidjela, tada možeš samo pretpostavljati, to još nije dovoljno dobar dokaz. Jesi li im rekla kako izgledam?

– Nisam. – odgovori malodušno Sara.

Bio je u pravu. Nije mogla dokazati da je on vlasnik automobila radi kojeg je skrenula s ceste. Osim ako…

– Sjetila sam se. Postoji još jedan dokaz da ste vi umiješani u to -uzviknula je Sara. – Mogu dokazati, sasvim lako dokazati da ste provalili u ovu kuću, da ste me napali a to će policija povezati s ubojstvom.

Ben odmahne glavom.

– Sara, osvrni se malo. Vrata nisu obijena, namještaj nije slomljen, nema nikakva znaka neredu ili provali. Bio sam vrlo pažljiv. Nemaš ni jedne modrice čak ni na vratu. Želio sam te prestrašiti da mi predaš dosije ali tako da nemaš niti jednog dokaza za bilo kakvu optužbu u tom stilu koji si spomenula.

– Ali, ja ću reći istinu – prasne ljutito Sara. – Morat će mi povjerovati.

– Ben sliježe ramenima.

– Ti si uistinu vrlo naivna. Pomisli samo, poslije tog strašnog napada na tvoj život, pripremila si čaj i mirno ga ispijaš u društvu svog napadača. Je li uvjerljivo?

– Sve ste smislili – optuži ga Sara ogorčeno. – Uplašite me, povrijedite, ponizite a zatim nekažnjeno odete.

– Tako je to, Sara. Možda to zvuči cinično, ali vjerujem da jedina pravda koja postoji u ovom životu je ona koju čovjek izbori sam i uzima sam.

– Michaelovo ubojstvo je, dakle, pravda?

– Ružna pravda – priznao je – ali ipak pravda. Još uvijek nemam dosije. Ako nije u tebe, gdje je?

– Pretpostavimo da je Michael doista, u što ja nisam povjerovala ni sekunde, ucjenjivao vašu sestru, kako vam je palo na um da sam ja njegov suučesnik?

– Pa, on mi je, više manje, priznao da jeste.

– Ali, to je smiješno – uzvikne Sara.

– Ako je ucjena smiješna, tad imaš gori smisao za humor od mene. Jučer sam otišao Jansonu i ispričao mu sve o svojim sumnjama koje upućuju na to da je on ucjenjivač. Sve je, dakako, porekao i – Ben uzdahne – morao sam ga, kao i tebe, malo uplašiti. Malo mu je trebalo i sve je priznao.

Sarini zglobovi pobijeliše kako je čvrsto stisnula ruke.

Ben nastavi:

– Janson nije bio baš jak. Šarmantan, ali bez petlje, na vrijeme je odlučio da ništa ne riskira, barem što se tiče Delie. Smiješno je to, ali ja doista nisam bio sasvim siguran da je on ucjenjivač sve dok nije skinuo masku i počeo se nagađati sa mnom.

– Priznao je? Ne vjerujem u to. Možda je samo želio da dobije na vremenu i udalji vas kako bi mogao pozvati policiju.

– Ali nije je pozvao, Sara jer tada bi me uhvatili prije nego što je bio ubijen. Dakle, rekao mi je da mu dam dvadeset i četiri sata da donese dosije, i da će se danas u podne vratiti. Rekao je da će mi ga predati ako mu obećam da mu više nećemo praviti nikakve probleme.

Sara je s nevjericom odmahivala glavom.

– Ne razumijem, zašto me je pozvao kad je očekivao vas?

– To ćemo već razjasniti – uzvrati Ben. – Bilo kako bilo, ali mi je rekao da mu treba za to više vremena. Morao sam se, naravno,

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21