da prestane disati. Sara gurne ruku u džep, izvadi plastičnu kutijicu s pilulama koje joj je dao liječnik i stavi ih na stol. Ako ih ne uzme, neće moći zaspati. Neodlučno je gledala tablete. Najradije bih ostala tako sve do zore, ali obećala je Fordu i mora održati obećanje.

Sara se popne na kat i kao obično, uputi u kupaonicu. Prijalo joj je tuširanje, jer je, kao i svaka radnja, potisnula misli. Što sad? Stajala je nepomično na vratima sobe uvijena u ručnik, čekajući da je neka misao gurne u drugu radnju. Primijeti spavaćicu na krevetu i, ispustivši ručnik, pođe prema njoj. Odjenuvši se, uvuče se pod pokrivač. Tada se prisjeti da je zaboravila tablete u prizemlju, lako bi se najradije odmah opružila u krevetu, Sara odluči poći po tablete. Išla je sporo i neodlučno stepenicama kao da uopće ne vlada svojim tijelom. Uzela je tablete i u kuhinji utoči čašu vode. Tog trenutka začu zvono. Sara iznenađeno pogleda prema ulaznim vratima.

Tko bi to mogao biti? Novinari? Ne, ne tako rano. Osim toga, policija je obećala da će novinare držati podalje od nje. To je bez sumnje policija. Možda onaj ljubazni policajac koji ju je dovezao kući. Možda još brine kako će sama.

Zvono se javi ponovno. Kućna haljina je ostala na katu, ali Sara nije imala snage da ode po nju. Stoga otvori kuhinjski ormarić i izvadi iz njega šal kojim se u hladne večeri običavala ogrtati. Zvono zazvoni još jednom, i od buke Sara osjeti glavobolju. Požuri prema vratima i širom ih otvori.

Na vratima je stajao visok, krupan neznanac, odjeven u iznošeno traper odijelo ispod kojeg je svjetlucala bijela dolčevita. Kad se nasmiješio, istom bjelinom bljesnuše mu i zubi.

– Zdravo, Sara – reče meko.

Sara se namršti i slegne ramenima. Ne, sasvim sigurno ga ne poznaje. Nikada ga još nije vidjela. Svjetlo iznad njegove glave što mu je otkrivalo lice bilo je dovoljno jako da je to mogla sa sigurnošću ustvrditi. Muževno ozbiljno lice i figura bili su kao isklesani. Takvog čovjeka, pomisli Sara, ne može se zaboraviti čak iako ste ga samo jednom vidjeli. Osobito ne žena.

– Bojim se da … – počne Sara.

– S pravom – uzvrati muškarac s naglaskom koji je Sari bio sasvim nepoznat. Nije imala vremena da o njemu razmišlja, jer istog trenutka neznanac pođe prema njoj i, da se nije povukla natrag, zacijelo bi je srušio.

Što to radite? – uzviknu Sara.

Nije se ni potrudio da joj odgovori i ona s nevjericom i strahom, koji je bivao sve veći, shvati da je zaključao vrata.

Ponašao se slobodno i sigurno da se Sari činilo da sanja ili da ju je netko hipnotizirao. U njegovu pogledu, kad se ponovno okrenuo prema njoj, bilo je nešto nerazumno i hladno. Nije znala tko je, niti zašto bi je mrzio, ali je osjećala da je to ipak istina. Isto tako slutila je da je ona za njega obična nevrijedna stvar.

Rukama napipa zid iza sebe. Nije više imala kamo.

– Zašto baš ja? Što sam vam učinila?

– Ti to dobro znaš – uzvratio je lijeno.

Lice mu je bilo hladno i bezizražajno.

Sara odmahne glavom široko rastvorivši oči od straha. Otvori usta da pozove pomoć. Uzalud. Nije mogla ispustiti nikakav zvuk. U trenutku on joj poklopi dlanom usta. Sara ga ugrize, izmakne i mahnito potrči prema vratima. Hvatajući za ključ, shvati da neće biti dovoljno brza. Stoga zamahne rukom da razbije prozor kraj vrata, ali on joj uhvati ruku u zamahu. U sekundi, prije nego što ju je ponovno okrenuo prema sebi, Sara ugleda pred kućom plavi sportski automobil radi kojeg je morala skrenuti u jarak. Taj je čovjek ubojica njenog Michaela, i s njim je bila zatvorena u kući kad je pronašla Michaela. Zapamtio ju je i…

– Da nisi pisnula … – upozori je neznanac. – Možemo to obaviti na lijep i ružan način, a meni je sasvim svejedno kako ćemo.

Sara prepozna akcent. Zacijelo Australijanac. Ili… možda Kanađanin? Ne, sasvim sigurno Australijanac.

– Učiniti… što? – promuca Sara. On joj oslobodi ruku.

– Zar se ne možeš dosjetiti?

Sara odmahne glavom.

Bit će da je lud. Sigurno je tako. Ali, evo prilike, ponovno je slobodna. Sara potrči prema stepenicama. Ako stigne do kupaonice, mogla bi se zaključati i pobjeći kroz prozorčić. To je jedini spas.

Nije stigla ni do prve stepenice, a neznanac ju je već uhvatio oko struka, povukao k sebi i poklopio dlanom usta. Koprcajući se, Sara ga je udarala nogama. Nije, međutim, mnogo postigla i ubrzo se našla u dnevnoj sobi. Tu se Sara na trenutak opusti, kao da odustaje, ali kad je osjetila da njegov stisak popušta, četveronoške potrči prema vratima. On je uhvati za zglob ruke i povuče natrag. Jecajući, pokušala je viknuti ali njegova se ruka ponovno spusti na njena usta. Sav Sarin očaj iziđe u jednom dugom jecaju. Neznanac ju je svojom težinom pritisnuo uz pod. Svjetlosmeđa kosa u neredu mu se spustila na čelo. Pogledom miša uhvaćena u orlove kandže Sara je gledala u njegove zlokobne svjetlucajuće smeđe oči.

– Bojiš se? – upita on cinično. – Želim da se bojiš, Sara. Želim da se jako bojiš.

Sarine plave oči nijemo su ga preklinjale.

On se hladno nasmiješi.

– Da, već se bojiš. Želiš li se još boriti?

Sara zatvori oči. Umrijet će. Tko zna je li tako mučio i Michaela?

Ali Michael je bio muškarac. On se mogao boriti, dok je ona … ona … Sara trgne glavu i ugrize ga.

Bio je to posljednji očajnički pokušaj. Jer, nakon toga njegova ruka pođe od njezinih usta k njenu vrata. Dok je ona užasnuta gledala u njegovo nemilosrdno lice, on je počeo polako daviti, kao da je lutka.

***

Stisak na Sarinu vratu odjednom popusti, ali ne i onaj na njezinu tijelu. Još uvijek je cijelom težinom ležao na njoj stisnuvši joj pluća, dok se ona s mukom borila da dođe do daha. Nada koja ju je obuzela kad je popustio stisak na njenu vratu odjednom zamre. Zacijelo se samo igrao i produžavao njenu agoniju, namjerno joj ulivajući nadu da bi mu njen kraj priuštio više zadovoljstva. Sara zajeca. Bilo je očito da ga je njen jecaj natjerao da promijeni taktiku. Pomaknuo se odjednom u stranu, a Sara ostane ležati, boreći se za zrak, dok su joj se pluća širila oslobođena težine njegova tijela, odgoda smrti zacijelo je samo uvod u neko drugo mučenje. Ne, pomisli Sara, ne smijem si više dopustiti bilo kakvu nadu.

Kad je napokon počela disati normalnije, on sasvim ustane. Činilo joj se da je njegov prijeteći lik ispunio cijelu sobu. Gledao je u nju kao da gleda u zgaženu muhu, dok se Sari činilo da gleda pravo u lice smrti. Ali, zašto baš ja, pitala se. Zašto ja?

Izraz njegova lica odjednome se promijeni i Sara shvati da je, boreći se s njim, poderala spavaćicu. Ona se stoga brzo uspravi i sjedne, navlačeći ostatke spavaćice preko koljena. Njena čednost očito ga je zabavljala jer se glasno nasmijao. Sara ga prezirno pogleda i srdžba zamijeni svaki drugi osjećaj. Sadista! Želi je, ne samo ubiti, već prije toga poniziti.

– Ne namjeravam te silovati – reče on podrugljivo. Očito je mislio da će je njegov spori, otegnuti simpatičan izgovor natjerati da mu povjeruje. – Ja jesam svakakav, ali nikada ne bih uprljao svoje ruke s takvima poput tebe.

Sarine drhtave usnice razdvojiše

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21