Kad je policajac parkirao automobil ispred kućice, već je uveliko bio mrak. Sara iziđe iz automobila i zagleda se u bijele zidove i ukusno obojene prozore. Kuću će naslijediti Anthea i, dakako, Sara će morati iseliti. Ali kao da je to sada važno. Kao da je bilo što važno poslije Michaelove smrti.

– Kako ćete vi natrag? – upita policajac kad joj je pružio ključeve automobila.

– Ne brinite se o meni, gospođice. Sve je dogovoreno.

– Shvaćam – reče Sara otključavajući vrata. Zatim se okrene i pruži mu ruku. – Bili ste veoma dobri … Hvala vam.

Policajac joj uzvrati pozdrav.

– Nema na čemu gospođice. Sad lijepo uđite i ne zaboravite da nazovete nekoga ako budete usamljeni.

– Neću – obeća Sara.

Nasmiješila mu se i ušla u kuću. Zatvaranjem vrata kao da je popustila u njoj napetost. Kao da ju je ostavila iza vrata.

“Michael je mrtav”, pomisli. “Zašto sam ja još živa? Zašto?

Bilo je to pitanje bez odgovora i Sara se nije trudila da na njega dobije odgovor. Umjesto toga, ona se s tugom zagleda u poznate stvari. Sve se doimalo tako normalno. Kao da se ništa, baš ništa nije dogodilo. Michaelova kuća mirno je dočekala svoga stanara.

Ulazna vrata vodila su pravo u dnevnu sobu. Kuhinja je bila odvojena samo pregradnim zidom. Drvene stepenice s debelim užetom za pridržavanje sa strane vodile su na kat, u spavaonicu i kupaonicu.

Ne, ništa se nije promijenilo. I baš to “ništa” najviše je boljelo jer se uistinu promijenilo baš sve. Nikada više Michael neće pomoliti glavu na ulazna vrata i zavaliti se u naslonjač. Nikad više neće, kao što je običavao pružiti noge preko cijele sobe tako da ih je Sara, odlazeći u kuhinju po kavu, morala prekoračiti. Bijela kava sa žličicom šećera za nju i jedna crna s dvije za njega.

Ne, to se nije dogodilo. To se nije moglo dogoditi. Ne njenom Michaelu, tako punom života. Kakav smiješan način da se umre, da se napusti život … Zacijelo je Michael žrtva nekog uplašenog provalnika. Samo jedan udarac i … Kao da je provalnik točno znao gdje treba udariti da se brzo umre. Otkud je provalnik to mogao znati? Bit će da je to slučajno.

Omamljena, Sara sjedne u naslonjač. Nije se osjećala sposobnom čak ni da si pristavi čaj. Misli su bez prestanka navirale. Sjedila je nepomično pokušavajući razmotriti praktične posljedice Michaelove smrti. Što će biti s poslom, kućicom, Antheom… Uzalud. Činilo joj se kao da je u košmaru i sve joj je bježalo ispred očiju. Stvari, misli …

Odjednom se jedna misao ustali i ona je vidje u punom svjetlu. Vijest o Michaelovom ubojstvu bit će objavljena u jutarnjim novinama. Zašto se nije prije toga dosjetila? Ako to pročita njena majka, to bi je moglo ubiti. Zdravstveno stanje ponovno joj se pogoršalo i oporavlja se veoma sporo.

Sara potrči prema telefonu. Klekne na sag i okrene broj bolnice. Njena direktora, šezdesetogodišnjeg Stephena Forda, Sara je dobro znala. Bio je dobar liječnik i kirurg koji se, zbog preboljelog srčanog udara, povukao iz kirurgije. Upravljao je bolnicom – oporavilištem na najbolji način. Troškovi boravka u Merrywoodu nisu, međutim, bili beznačajni i Sara se nerijetko pitala što će biti kad joj sasvim ponestane novca. Ali, Michael ju je uvijek uvjeravao da ne treba brinuti. Tko zna, možda je već dugo sam plaćao boravak njene majke u oporavilištu.

Slušajući jednoličan zvuk telefona i čekajući da joj se netko iz bolnice javi, Sara se pitala koliko će još njena majka ostati tamo. Dakako, uz pomoć Anthee koja još nije znala da je Micahel umro. Kad netko napokon podiže slušalicu, Sara prepozna glas starije sestre Penny Lorimer.

– Gospođica Bowman? – upita gospođa Lorimar prepoznavši Sarin glas. Sara je, naime, svojoj majci telefonirala, redovito svake večeri kad je nije mogla posjetiti.

– Vaša majka se osjeća dobro i upravo se odmara.

– Dobro, hvala vam, ali … htjela bih govoriti s gospodinom Fordom. Je li tamo?

– Mislim da jest. Samo trenutak. Poslije kraće stanke začu se ugodan liječnikov glas.

– Halo!

– Gospodin Ford, oprostite što vam smetam u ovo doba noći, ali … – Sara je s teškom mukom izgovarala riječi – znate li da je danas poginuo Michael Janson? Uspjela je ipak sve izgovoriti i odjednom joj se učini da bolje shvaća ono što se dogodilo. Kao da je sa zvukom tih teškom mukom izgovorenih riječi do njena uma napokon doprla neumitna istina.

Poslije kraće pauze Ford ponovno progovori.

– Ne mogu vjerovati. To nije moguće. Michael? Što se dogodilo? Prometna nesreća?

– Ubijen je – odgovori Sara uzdahnuvši. – Ubijen je jutros u svojoj kući. Ja sam ga pronašla. Bit će da je zatekao provalnika.

Ali, to je strašno. Kakav je to samo šok za vas? Jeste li dobro?

– Da. – Sara ponovno uzdahne. – Teškoća je u tome, gospodine Ford, što je moja majka veoma voljela gospodina Michaela. Ako pročita vijest o njegovoj smrti u novinama …

– … to bi je moglo ubiti – dometne zabrinuto Ford.

Možete li nekako skloniti novine od nje i pobrinuti se da ne sazna od drugih …? – Sarin glas se izgubi. Ima li načina da se nju, koja je tako voljela Michaela, pripremi za tu strašnu vijest?

– Prepustite to meni, draga. -Liječnikov glas zvučao je veoma sigurno i suosjećajno. – Dođite im budete mogli i zajedno ćemo već nešto smisliti. Kada vas mogu očekivati?

***

– Ne znam sigurno. Možda će me policija trebati i sutra. Rekli su mi da nikako ne idem, da bi me, ako im zatrebam, mogli pronaći. – možda … – Sara se pokuša nasmijati, ali izda je glas. – osumnjičena sam.

– Hej, pa to je uistinu smiješno. Priberite se, Sara. Nitko razuman ne može posumnjati u vas. Zacijelo ste iscrpljeni. Jeste li popili štogod za spavanje?

– Policijski liječnik dao mi je dvije tablete – prizna Sara – ali mislim da ih neću popiti. Nisam na njih navikla.

– Uzmite ih – predloži joj Ford. – Odmor i zaborav trebate više od svega na svijetu. Budite dobri i učinite kao što sam vam rekao. Vi ste u kućici u Chelseu, zar ne?

– Da – odgovori Sra mehanički poput robota.

– A sada u krevet i telefonirajte mi ujutro ako bilo što zatrebate. Sara, ako mislite da ne možete sami, dođite k meni i budite moj gost nekoliko dana.

– Veoma ste ljubazni – odgovori žurno Sara – ali bolje da ostanem ovdje. Anthea je, čini se, otišla na jedno od svojih uobičajenih putovanja i policija je upravo traži. On … ne zna što se dogodilo. Bit će strašno ako pročita u novinama …

– To je izvan naše kontrole – uzdahne liječnik – ali obećavam vam da ću vašu majku poštedjeti šoka.

– Mnogo vam hvala – reče Sara. – Telefonirat ću vam sutra da vas obavijestim kad ću doći. – U međuvremenu, kao što smo se dogovorili, dvije tablete i zatim u krevet?

– Idem odmah – odgovori Sara. – Laku noć, gospodine Ford, i mnogo vam hvala.

– Nema na čemu – uzvratio je na svoj ljubazan, nenametljiv način liječnik. – Rekli ste da policija vjeruje da je Michaeolova smrt rezultat neuspjele pljačke?

– To je, čini mi se, jedini razuman odgovor. Kuća i Michael temeljito su pretraženi.

– Ali Michael nije uza se imao ništa osobito vrijedno, je li?

– Nije imao ništa, i baš to najviše zbunjuje?

– Policiju?

– Ne znam, ali mene zbunjuje. Osim toga, tolika pitanja …

– To je dužnost policije, draga. A sada u krevet i sve zaboravite. Laku noć.

– Laku noć – odgovori Sara i spusti slušalicu.

Sve zaboraviti? To je isto tako teško kao kad bi joj netko naredio

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21