– Ponovno je poljubila majki i izišla iz sobe. Pogledala je zatim na sat i uputila se van kuće da pronađe Bena. Zatekla ga je kako iza kuće, naslonjen na ogradu, gleda prema rubu travnjaka gdje je počinjalo drveće. Nasmijao se i ljubazno rekao:

– Vrijeme je za akciju, zar ne?

– Ne znam što želiš reći, ali imamo još desetak minuta do susreta s gospodinom Fordom. Zašto si maloprije bio tako zamišljen?

– Zbunjen sam. Očekivao sam da će Merrywopod biti nekako drukčiji. Ne mislim mračan, ali barem tajnovit. A, eto, Merrywood se doima sasvim sretno i zadovoljno.

– Dakako – reče glasno i dvosmisleno Sara.

– Ipak, mislim da se ovdje nešto neobično događa. – Već narednog trenutka Ben opovrgne svoje mišljenje – Taj tvoj gospodin Ford bio je u sasvim određenoj vezi s Jansonom i Delijom. Janson je doveo Deliju da ovdje rodi a Ford je udesio sve ostalo, uključujući i usvojenje. Delijina pripovijest o tome je veoma nejasna, i to mi je sumnjivo. Pitam se je li sve to proteklo baš sasvim zakonito.

– Ne želiš valjda reći da gospodin Ford upravlja agencijom za nezakonito usvojenje djece? – upita iskreno zaprepaštena Sara.

– Možda – uzvrati Ben. – Tako se može lijepo zaraditi. Bogati parovi koji radi nečega ne mogu usvojiti djecu ili im je dosadilo, čekanje dali bi sve od sebe da dobiju dijete.

– Ti si sasvim poludio – uzvikne Sara. – Gospodin Ford še zacijelo boji da ne bi zakasnio prijaviti porez na prihod a takve besmislice. On nije takav.

– Koliko sam ti već puta rekao da krivo procjenjuješ – uzvrati suho Ben.

Sara je morala prešutjeti svoj dogovor jer se tog trenutka na vratima oporavilišta pojavila sestra i pozvala ih da uđu.

– Gospodin Ford se vratio i želi da vas odmah vidi.

Dok su se približavali vratima, Ben šapne Sari:

– Pripremio sam mu nekoliko pitanja i neću mu dopustiti da ih preskoči.

Fordov ured nalazio se u prizemlju. Sestra ih je uvela unutra i zatim izišla tiho zatvorivši vrata za sobom.

Ured je bio velik kao i čekaonica, ali ne onako natrpan. Stol je bio pokraj prozora i iza njega je stajao Ford. Upitno ih je pogledao a zatim im pošao u susret.

Ford je bio sjedokos, slabašan čovjek sedamdesetih godina, nešto niži i veoma staromodno odjeven. Ugledavši ga, Ben je odmah shvatio zašto je Sara odbijala prihvatiti bilo kakvu njegovu krivicu. Na njegovu licu sjale su najljubaznije i najpametnije oči koje je Ben ikada vidio, bio je oličenje omiljenog djeda, i Benove nade da će se napokon suočiti s Jansonovim suučesnikom i ubojicom odjednom splasnuše.

– Sara, draga – reče Ford uhvativši je za ruku. – Dođi bliže k vatri. -Poveo ju je prema kaminu i pos-jeo u fotelju. – Ja još uvijek grijem stare kosti.

– To je veoma ljubazno od vas – odgovori Sara, iako je znala da hladnoj starčevoj ruci više treba vatra nego njoj. – Ipak, prije nego se smjestim, željela bih vas upoznati s mojim prijateljem. – Kod posljednje riječi Sara malo zastane a onda nastavi – Gospodin Buckland … Ben Buckland.

– Ah, da – Ford oslobodi Sarinu ruku i pruži svoju Benu. – Niste lijepi poput sestre, ali je sličnost očita.

– Tada znate tko sam. Sjećate se moje sestre?

– Tko bi mogao zaboraviti Deliju – reče prijazno Ford. – Šarmantna djevojka.

– Njeno dijete … – počne Ben, ali Ford podigne ruku i ušutka ga.

– Znam zašto se ovdje i što vas zanima. Odgovorit ću na sva vaša pitanja, ali sve u svoje vrijeme. Predlažem da najprije popijemo čaj i da ja porazgovaram sa Sarom o njenoj majci.

Ben i Sara izmijeniše poglede i zajedno sjedoše na kauč. Ford sjedne u naslonjač nasuprot njima pruživši ruke prema vatri da ih ugrije. Na vratima se začu kucanje i u sobu zatim uđe njegova sekretarica noseći čaj. Gospođica Hoskins bila je Fordovih godina i dugo je radila za njega. Lice joj je bilo podbuhlo a oči crvene kao da je plakala. Sara je zabrinuto pogleda, ali prije nego što je stigla išta reći, gospođica Hoskins spusti na stol poslužavnik s čajem i nestane. Kada su se vrata za njom zatvorila, Ford tiho upita:

– Sara molim vas, hoćete li nas vi poslužiti?

– Svakako – odgovori Sara – ali što je s gospođicom Hoskins?

– Danas baš nije najbolje volje – odgovori starac – ali nitko od nas nije.

– Gospodine Ford, ispričajte mi što ne valja – zamoli ga Sara.

– Mislim da je … nadam se da je sve sređeno, ali … Neću vas, Sara, nepotrebno zamarati zagonetkama. Utočite nam čaj a ja ću vam ispripovijedati sve o majci. – Pogledao je odsutno u Saru. – Jeste li znali da vaša majka ima prijatelja?

– Gospodina Srandisha? Da, majka mi je to upravo ispričala. Čula sam da je često posjećuje.

– Da, bez prestanka se vrzma uokolo, ali to njoj neobično koristi. On joj je dao volju za život. Ako se ne bude uzruajvala moći će uskoro napustiti oporavilište i normalno se uključi u život.

– To su dobre vijesti – uzvikne zadovoljno Sara pružajući mu šalicu s čajem. – Ona mi je o tome već pričala, ali ja sam se bojala da su sve to samo želje.

– Ne, u pravu je i ja sam veoma zadovoljan. Želim da vi i sestra dođete sutra ovamo i priopćite joj vijest o Michaelu.

Sarino oduševljenje, pri pomenu Michaelova imena, vidljivo splasne.

– O Michaelu … da naravno. Vi ćete biti ovdje? – upita Sara. Poslije kratke stanke Ford se ponovno javi.

– Ne, bit će tu liječnik, iako ja mislim da ga vaša majka neće trebati. Drugo sam jutro s njom razgovarao i mislim da će, zahvaljujući zanimanju za gospodina Standisha, lakše podnijeti tu vijest. Možda ćete pomisliti da sam romantična budala, ali raduje me kad čujem o ljubavi u tim godinama. Zahvaljujući njoj, mnoge stvari u životu lakše podnosimo.

– Ne mislim da ste vi stara budala

– odgovori toplim glasom Sara. – Mislim da ste divni.

– Ljubazni ste, Sara, ali moram sada porazgovarati s Benom jer mi se čini da će svisnuti od nestrpljivosti.

Ben je jedva čekao taj trenutak i stoga je odmah progovorio.

– Jeste li znali da je Michael ucjenjivač? – upitao je grubo.

– Da uzdahne Ford.

– Znate li nešto o njegovu ubojstvu?

– Znam sve. Bilo mi ga je žao ali to je bilo prijeko potrebno. Ja sam to, dakako, učinio.

Otvorenost i smirenost kojom je Ford to izjavio zaprepastila je Bena i Saru.

– Ne šapnula je – ne vjerujem vam.

– Morate, jer to je istina – reče Ford. Žao mi je, draga. Vjerujte mi, nisam vam želio nanijeti bol. Znam koliko ste ga voljeli, ali drukčije se nije moglo.

Koga ste štititli? Sebe, Merrywood ili nešto treće? – upita Ben.

– Štitio sam svoju djecu – odgovori Ford kao da sanja. Znate, Michael se nije niti najmanje brinuo o njima. Brinuo se samo o sebi. Bio je tako sebičan i uskogrudan. Bojao se vas, Ben ali, nijednom mu nije palo na um da sam mu ja veći neprijatelj. Volio sam svoju djecu, ali on to nije znao kad me je zamolio za pomoć protiv vas. Smiješno, zar ne?

Ben pogleda u Sarino izbezumljeno lice i prijazno reče: – Gospodine, možda bi bilo najbolje da krenete od početka.

Fordov slabašan smiješak pokazao je da on cijeni Benovu ljubaznost.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21