Gurne ih jače ramenom i grm, koji se ispriječio ispred njih, popusti i Sara poletje ravno na nos. Nekoliko trenutaka nije se ni pomakla a zatim se polako osovi na noge. Drhtale su sve dok se nije popela do ruba jarka. Tu klekne na koljena pokušavajući se pribrati. Važno je da sam ostala živa, pomisli. Pred njom se ponovno ukaže slika sportskog automobila što je jurio pravo na nju i zvuk cvilećih guma.

A gdje je taj automobil? Sara se uspravi i pogleda prema okuci djelomice skrivenoj živicom. Nije bilo traga ni automobilu niti vozaču. Zašto se automobil nije zaustavio? Zašto joj vozač ne pomogne? Kakva je to osoba koja poslije svega može mirno nastaviti svojim putem?

Sara se trgne. Imala je nejasan osjećaj da je netko promatra. Odmahne zbunjeno glavom i osvrne se uokolo. Napokon se zagleda u živicu. Tišinu prekine zvuk automobila. Dakle, onaj drugi se ipak zaustavio. Sad odlazi. Zašto? Bit će da je virio kroz živicu da se uvjeri je li ostala živa, i kad je vidio da ona ustaje, pobjegao je prema automobilu. Baš je ljubazan što se brine jesam li ostala živa, pomisli s gorčinom Sara. Kod te misli odjednom zasta. Zašto cijelo vrijeme razmišlja kao da je vozio muškarac. Mogla bi to biti i žena.

Ipak, iako se sve dogodilo prebrzo da bi mogla biti sigurna, bila je uvjerena da je vozio muškarac i da je automobil bio plave boje. Nema smisla da pođe na policiju, kad ionako ne zna što bi im ispričala. Nije zapamtila registarski broj automobila niti bilo što drugo što bi pomoglo da se otkrije krivac. Jedva se uspjela skloniti … Unatoč vrućini, Sara zadršće. Zatim tromo pođe prema automobilu. Nekoliko sitnih ogrebotina na licu. lako će se dotjerati Michael će joj pri tom pomoći.

Još omamljena onim što se dogodilo Sara pođe prema Michaelovoj kući. Nekoliko puta poklekne kao da je izgubila ravnotežu, ali strah je ipak polako nestajao. Sve više ju je obuzimao osjećaj olakšanja što je ostala živa. Što bi bilo da je osakaćena? Da je sada bogalj? Bi li to natjeralo onog vozača da joj pomogne, ili bi je kao i sada jednostavno ostavio da leži u onom jarku? Ne želeći više razmišljati o onom što se moglo dogoditi, Sara otvori vrata i uputi se prema kući. Gotovo uopće nije primjećivala prekrasno uređen vrt s nasumce posađenim mirisnim cvijećem i prekrasnim ukrasnim grmovima. Oči su joj bile upravljene pravo prema kući. Nešto nije kako valja. Ali što? Da, prozori su zatvoreni a zavjese navučene. To ne nalikuje na Michaela. Koliko joj je samo puta rekao da voli da sobe budu ispunjene sunčevom svjetlošću. Vrata su bila poluotvorena. I to je neobično, pomisli Sara, iako nije točno znala zašto. Slegnula je ramenima. Stalno nešto umišlja. Tko zna što će reći Michael kad je ugleda tako raščupanu i nesređenu. A tako je željela biti lijepa za njega.

Gdje je? Zašto nije izišao pred nju? Pa … ne može baš sve vrijeme buljiti kroz prozor kako bi je ugledao i potrčao joj u susret. Napokon, i nije znao kad će ona doći. Unatoč takvom razmišljanju, Sara ipak osjeti razočaranje. Nesreća koju je doživjela očito ju je sasvim izmijenila. Postala je preosjetljiva. Sara širom otvori vrata. Obuzme je strepnja. Kuća je bila neobično tiha. Kao da ne diše, kao da nešto iščekuje …

– Michael! – zovne tiho Sara. Zatim ponovi glasnije: – Michael! Tišina. Sara uđe i uputi se ravno prema Michaelovoj radnoj sobi. Čim je stupila u nju obuzme je olakšanje. Kakvo olakšanje! Eno Michaela … Nježni smiješak obasja joj lice dok ga je gledala.

Glava mu je bila okrenuta na drugu stranu. Zaspao je u naslonjaču, kao i uvijek. To je bilo tipično za njega. Dremucnuti ovdje, ondje umjesto da se dobro ispava noću. Dugo tijelo bilo je pruženo preko pamučnih jastuka. Svijetla kosa padala mu je neuredno preko čela, a njegovo drago joj lice bilo je sasvim opušteno. Kako mladenački izgleda, pomisli Sara, smiješkajući se sve sretnije.

– Michael! – zovne nježno, rastrgnuta između želje da ga pusti da spava i sebične potrebe da ga probudi. – Michael …

– Klekne preda nj.

Vidim, nestrpljivo si me očekivao – zadirkivala ga je. – Podigne mu ruku i poljubi je. Istog trenutka obuze je užas. Njegova ruka bila je hladna poput leda. Gotovo … gotovo beživotna.

Kao da je pomicanje njegove ruke odjednom poremetilo njegovu ravnotežu pa se Michael nagne prema njoj. Sara instiktivno pružu ruke da ga pridrži i tako, zagrlivši ga, njene ruke napipaše nešto ljepljivo iza njegova vrata. Sara povuče ruku i zagleda se u nju s nevjericom. Krv!

Prestravljena Sara pogleda preko Michaelova ramena i ugleda široku krvavu mrlju na njegovim leđima. Kuću odjednom ispuniše divlji nerazumljivi zvukovi. Vrisak. Ruka joj je krvava od Michaelove krvi. A Michael je tako hladan. Smrtno hladan. Tijelo, njegovo teško tijelo, nagnulo se na nju. Michaelovo tijelo… Oh ne, ne Michaelovo … Sara odjednom shvati otkud taj iznenadni vrisak. To ona vrišti … Kad joj je to doprlo do svijesti, ona prestane, a sobu ispuni tišina jednako strašna kao i ona maloprijašnja vrištanja. Dok joj se želudac okretao od užasa, Sara upotrijebi svu svoju snagu da se oslobodi Michaelova tijela. Gurnula ga je natrag u naslonjač.

Oči su mu bile širom otvorene. Kao da je gleda. Činilo joj se kao da će progovoriti.

– Dođi Sara, ljubavi …

Podigavši ruku prema ustima Sara shvati da je ona sva krvava. Ono malo samokontrole što joj je preostalo nesta.

– U pomoć! – vrisnula je. – Pomozite mi!

Nije bilo nikog. Nikog osim Michaela koji ju je gledao svojim mrtvim očima.

Divlje jecajući Sara potrči prema vratima. Naletje pri tom na stol i tu zasta.

Razbacane fotografije i knjige nisu, znači, bile samo znak Michaelove nemarnosti. Netko je pretraživao sobu. Ali Michael nije imao u kući ništa vrijedno. Pokućstvo nije bilo tako staro da bi bilo antikno a ni dovoljno novo da bi bilo vrijedno krađe. Pa ipak, netko je smatrao da se isplati pretražiti tu sobu. Zašto? I je li sama ta soba oskvrnuta rukama ubojice?

Te misli u trenu proletješe Sarinom glavom. Za njima je uslijedila ona najgora. A što ako je zatekla ubojicu? Možda je sada gore ili čak u susjednoj sobi i osluškuje što ona radi? Osluškuje i čeka …

Sarini nervi popustiše. Naprosto je izletjela iz sobe, ne znajući je li samo Michael nijemi svjedok njenu užasu ili netko živ promatra njen suludi bijeg. Sunce i ptice što su pjevale pred kućom kao da su se rugale njenu bijegu prema selu. Nije joj ni palo na um da bi mogla upotrijebiti Michaelov automobil. Potrčala je pravo prema poljima, kuda se najbrže stizalo do Daunton’s Crossa. Suze su joj se slijevale niz obraze i jedva je hvatala dah. Padala je, ustajala i tako bez prestanka. Mozak joj je bio potpuno paraliziran od straha, šoka i tuge. Samo su dvije riječi bez prestanka odjekivale u glavi: Michael i ubojstvo.

Prva kuća na koju je naišla bila je seoska gostionica. Sara uletje kroz vrata boreći se da dođe do daha. Noge joj počeše drhtati, i ona se uhvati za dovratak da ne bi pala. Gostioničareva žena iziđe iza šanka gdje je upravo brisala čaše. Najprije iznenađeno pogleda u izbezumljenu Saru a onda potrči prema njoj.

– Što se dogodilo?

Sara samo odmahne glavom. Osjećala je da je izdaju noge i zacijelo bi bila pala da je nije pridržala snažna ženina ruka.

– Bili! – povikne žena. – Bili, dođi brzo ovamo!

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21