Začuše se koraci i Sara osjeti pod rukom i drugu ruku. Posjedoše je na stolicu.

– Zacijelo izgledam poput idiota. Bit će da misle da sam luda”, pomisli Sara i nemoćno se nasmije-

Bio je to najtužniji zvuk koji je mogla proizvesti.

– Hajde, hajde – javi se žena tješeći je. – Štogod bilo, sad je sve gotovo i vi ste na sigurnome.

Ništa i nikada neće biti gotovo, pomisli Sara, i ja ne želim biti na sigurnom. Ja želim samo Michaela i ništa drugo. Ja želim … ja želim jučerašnji dan. Želim da današnjeg dana nije ni bilo.

– Michael je mrtav – reče Sara ženi i muškarcu, koji očito nisu ništa znali ni razumjeli.

– Dogodila se prometna nesreća? – upita me ko žena.

Sara odmahne glavom.

– Pomislila sam da je zaspao – počne Sara razgovjetno, polako, kao da je čudi što to uopće mora objašnjavati.

Zaspao – ponovi – ali pao je naprijed i na vratu je bila krv.

To je valjda dovoljno, pomisli. Željela je da shvate, ali više nije mogla dalje.

– Popijte sve – začu se glas.

Netko joj prinese čašu ustima i Sara počne piti. Poslije jednog gutljaja ona počne kašljati.

– Nije ugodno ako niste navikli, ali

konjak će vam pomoći, vjerujte mi – reče čovjek.

Sara ponovno počne piti. Zatim odmahne glavom.

– Ne mogu više – promrmlja.

– Tko je Michael? – upita žena – I gdje je on?

– Michael je … Michael je … – počne Sara i ponovno se zakašlja. Kako da im kaže da je Michael … da joj je bio sve na svijetu.

– On je u kući u Septembrarskoj ulici – reče napokon. – Netko ga je ubio – Ponovno je obliju suze. Netko je podiže i odnese je na klupu u kut sobe. Pokriše je pokrivačem i žena, držeći je za ruku, sjedne pokraj nje. Čula je kako se muškarac muva uokolo i zatim kako telefonira.

Ništa joj više nije bilo važno. Ništa na svijetu. Bol koji ju je cijelu obuzeo postupno se pretvorio u neku vrstu obamrlosti. Kao da nije više živa. Bila je daleka sebi i svijetu oko sebe. S tim osjećajem došla je i snaga. Snaga da prihvati ono što se dogodilo. Stoga kad je policajac stigao, već je mogla sjediti i mirno mu je ispričala što se dogodilo. On je slušao, bilježio i napokon izjavio da će otići tamo da sve provjeri. Vlasnike gostionice, Davisonove, zaprepastila je promjena u njenu ponašanju, i uopće način na koji je počela o tome pričati. Nisu znali da joj se dok je govorila činilo kao da sluša nekoga drugog. Njen užas bio je tako dubok da ga je uspjela sakriti čak i od sebe. Kao obranu. Kao način da se preživi. Da se ostane tamo gdje se mora. Da se ne poludi …

Sjedila je točeći si čaj bez ukusa i odgovarala na besmislena pitanja. Činilo joj se da je umrla s Michaelom. Ostala je samo lutka koja se nastavlja kretati.

Policajac se ubrzo vratio i potvrdio njenu ispovijest. Zamolio ju je da pođe s njim u policijsku stanicu. Uslijedila su duga i umorna ispitivanja …

U kakvim je odnosima bila s pokojnikom? Kakva jeziva riječ, mislila je Sara objašnjavajući da je on bio njen poslodavac. Nije mogla reći da je bila njegova zaručnica, ne sada dok je njena polusestra njegova žena. Kako je to strašno!

A bivalo je sve strašnije. Izbezumljena, Sara je napokon shvatila zašto sva ta pitanja i zašto su neka od njih postavljali tako često. Ona, Sara, pronašla je tijelo. Znači, ona je i osumnjičena. Ta misao je nije uplašila, naljutila ni ozlijedila. Bila je odveć smiješna. Počela se hiterično smijati. Policajci su očito shvatili što se s njom dešava jer su prestali pitati i psovali liječnika. On joj je, posje-divši malo uz nju, dao dvije tablete – za umirenje i za spavanje. Spustio ih je u njenu torbicu unatoč Sarinu sumnjičavu pogledu.

Poslije su joj ispričali da joj je automobil izvađen iz jarka i da je s njim ako se izuzme nekoliko ogrebotina, sve u redu. Još jednom su je upitali može li se prisjetiti bilo čega o automobilu koji ju je natjerao da sleti s ceste. Odmahnula je glavom. Tog trenutka nije se mogla prisjetiti ni one poejdinosti da je automobil bio sportski i plave boje.

Kad su joj napokon pročitali vlastitu izjavu, ostala je mirno sjediti. Riječi su zvučale vrlo hladno, formalno, kao da nisu baš ni u kakvoj vezi s njom ili Michaelovom smrti. Potpisala ju je i upitala smije li poći kući. Inspektor Herriott, koji je postavio toliko zamornih pitanja, postao je odjednom neobično ljubazan. Rekao je da će joj pronaći sobu u Daunton’s Crossu ako je preumorna za putovanje. Sara mu je zahvalila i rekla da bi radije pošla kući i da misli da će moći voziti. On međutim nije htio ni čuti o tome.

– Doživjeli ste užasan šok i još uvijek ste u njemu. Liječnik mi je rekao da vam je dao sredstvo za umirenje. Ne, draga, ja ću već pronaći nekoga da vas odveze. – Sara je poslušno slijedila policajca kojeg su joj odredili za pratnju. Kad je sjela u automobil stvarnost joj se ponvno ukaže i ona ravnodušnost u kojoj je bila posljednjih nekoliko sati gotovo sasvim iščeznu. Policajac je “načinjao” sigurne teme kao što su vrijeme, proljeće, njegov vrt, Sara mu je bila zahvalna, iako nije mogla sudjelovati u razgovoru. Nije ga slušala, ali joj je njegov glas godio jer je prekidao tišinu koje se toliko bojala i koja je dopuštala razmišljanje. Razmišljanje o tome kakav će biti život bez Michaela. Koja mu je bila posljednja misao? Je li znao da će umrijeti? Zatvorila je oči zamišljajući posljednje sekunde njegova života.

Kada ih je otvorila, ugledala je leptira kako se razbija o prednje staklo i rasprskava u sitne komadiće pred njenim očima. Sara uzdahne a policajac s razumijevanjem zaustavi automobil i obriše stakla.

“Jadni, sjajni leptir”, pomisli Sara. Žao mi je zbog toga – reče policajac sjedajući ponovno u automobil. – To je doista neobično. Leptiri se obično vide tek za mjesec-dva.

“Možda sam ja tome kriva” pomisli Sara. “Možda me smrt još slijedi.

Policajac je pogleda.

Živite li sami?

– Da – odgvori Sara. – Imamo malenu kuću.

Nije rekla da je Michaelova. Nije mogla. To bi zvučalo neobično poslije svih onih ptianja i njena odgovora da je Michael njen poslodavac. Zašto su se stalno vraćali na to da je ona i njegova svastika? Šo su željeli dokazati? Otkriti nešto sumnjivo?

– Ne biste smjeli večeras biti sami

– reče policajac. – Ne biste li mogli otići k prijateljima?

– Mogla bih, ali ne želim – odgovori Sara. Zamijetivši njegov zabrinuti pogled, dodala je. – Ako mi zatreba, pozvat ću prijateljicu.

– Tako je već bolje – javi se policajac odobrovoljenim glasom.

Tko zna gdje jeAnthea, pomisli Sara. Policija ju je tražila cijelo poslijepodne. Sara im je dala adresu stana i sve telefonske brojeve na kojima bi ona mogla biti. Možda je otputovala u inozemstvo. To je bio njen stil. Ako je nešto pošlo po zlu, ako nije dobila posao koji je željela, ako je otkrila jednu sijedu vlas, to je bilo dovoljno da otputuje na more ili u planine.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21