– U pravu ste, mladi čovječe. Ručno sam zabrljao, ali još se ne mogu navići na pomisao da sam ubojica. Pokušat ću se držiati činjenica da ne bih sve još više zakomplicirao. – Pružio je Sari šalicu. Mogu li dobiti još malo čaja?

Sarina ruka je drhtala dok mu je točila čaj. Glavom joj se bez prestanka vrtila misao da je čovjeka kojeg je najviše voljela ubio čovjek kojeg je najviše cijenila.

– Hvala vam. Gdje sam stao? Ah, da … – Ford otpi malo čaja i nastavi. – Sve je počelo prije mnogo godina ovdje u Merrywoodu. Dvije žene su ležale očekujući bebe. Jedna je bila žena mog dobrog prijatelja. Imala je nešto preko trideset godina i bila je presretna što će napokon roditi. – Ford zastane i zamišljeno se zagleda u vatru. Pucketanje cjepanice trgne ga i on nastavi. Druga je bila mlada i neudata žena iz dobre obitelji koja je željela dati dijete na usvojenje. Žene su se sprijateljile i rodile istog dana. Na žalost, dijete moje prijateljice rodilo se mrtvo. Bilo je to strašno. To tako željeno dijete umrlo je, a mlada žena koja ga nije željela rodila je zdravu bebu.

– Mislim da znam što ste učinili – prekine ga Ben.

– Da, dijete mlađe žene dali smo starijoj ženi i ja sam krivotvorio dokumente. Umrlo dijete upisao sam kao dijete mlađe žene i obratno. Sreća postignuta jednim potezom pera. Tada mi se to činilo ispravno i pošteno.

– I tako je počela raditi nezakonita agencija za usvojenje? – upita Ben.

– Ne agencija – ispravi ga Ford. – S vremena na vrijeme uspijevalo mi je da neko neželjeno dijete smjestim u dobru obitelj gdje će biti zbrinuto za cijeli život. Liječnik vidi toliko nesreće u životu i kada mu se pruži prilika kao meni, da nekog usreći, jednostavno ne može odoljeti.

– Koliko ste tako zaradili? – upita grubi Ben.

– Zaradio? Pa ja nisam prodavao svoju djecu. Ne, strašno je i pomisliti takvo nešto. Plaćali su se samo troškovi liječenja – ponekad same djevojke, poput vaše sestre, ili usvojitelji. Sve se odvijalo veoma diskretno i s najboljim namjerama. Većina djece rođene ovdje usvojena je legalno. Samo ponekad, kad neki bračni par nije zbog nečega mogao tako dobiti dijete, pribjegavali smo ovom drugom načinu. To sam dakako, činio samo onda kad bih se uvjerio da je to najbolje za dijete.

– Vi … vi ih zovete svojom djecom – promuca Sara.

– Tako sam oduvijek osjećao. Pratio sam njihovo napredovanje godinama da bih se uvjerio da sve ide kako treba. Uvjerivši se da su oni sretni i voljeni, bio sam i ja sretan. Možete reći da sam tako tražio opravdanje za ono što sam učinio, i možda ste u pravu. Ali, znate, nitko nije tužniji od neželjena djeteta i bračnog para koji ga želi a ne može imati. Ja sam ih spajao i usrećivao. Osjećao sam da sam uspio savladati barem neke od nepravdi života. Bilo je to sve, dakako protuzakonito ali s ljubavlju.

Sara se pomakne u svojoj stolici.

– Kad je sve pošlo nizbrdo? Htjedoh reći, kada je Michael …

– Sara ušuti jer nije mogla svoje misli oblikovati u riječi. – Kada je Michael počeo ucjenjivati ljude kojima sam ja pomogao? – dopuni je Ford. – Tek nedavno. Kao što znate, poznajemo se već godinama i on je nešto posumnjao. Uvukao se ovamo i fotografirao moje dosjee. Nisam ništa o tome znao do prije tri dana.

– Dakle, onda kad sam se ja pojavio? – upita Ben.

– Ne kad ste se, već zato što ste se pojavili – ispravi ga Ford. – Toliko ste ga uplašili da mi je došao i priznao što je prije učinio i tražio da mu dam dosje vaše sestre. Ušao je ovamo i … – u starčevu glasu se prvi put osjeti ijutina -tražio da mu to predam. Mislio je da ću ga poslušati jer sam i sam lako mogao postati predmet ucjena.

– Znači – reče Sara drhtavim glasom – nema sumnje da je Michael bio ucjenjivač?

– Tako je. Mislio je da će, samo fotografirajući dosjee, uspjeti sakriti svoj identitet i da se nijedna žrtva, uključujući mene, neće moći dosjetiti tko je ucjenjuje. Delia je, kao što znate, ipak posumnjala u njega. On se, doduše, uplašio vas, Bene i namjeravao je predati vam dosje, ali ja sam se bojao da će ipak nastaviti s ucjenom mojih drugih pacijentica ili čak usvojitelja. Oni, dakako ne bi htjeli da im se razotkrije prošlost, a roditelji bi se bojali da im se ne oduzmu djeca. – Oh ne! – promrmlja Sara zadrhtavši.

KRAJ

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21