se a oči iznenađeno raširiše. Što je s tim želio reći? Za koga on nju smatra? Bolje rečeno, što misli, tko je ona? Košmar koji je obuzeo Saru kad je pronašla Michaela udesetorostručio se. To sve nije istina. Ne može biti istina. To nije moguće. Sara zažmiri, i zatim opet otvori oči. Ne, njen mučitelj nije samo san. Stvaran je. Ne može se boriti s njim, ne može mu pobjeći. Ako opet pokuša, te ogromne ruke ponovno će se oviti oko njena vrata, a to više nije željela. Nije mogla ni zamisliti da je ponovno takne. Kad bi mu barem mogla nekako skrenuti pažnju.

Činilo se da je pročitao njene misli jer se nasmiješio i progovorio.

– U neprilici si, zar ne, Sara? Počinješ napokon shvaćati kako je žrtvama. To sam djelomice i htio. A što se tiče onog drugog, ti to znaš … Ti znaš što ja hoću, je li Sara?

Sara zatrese glavom kao da želi nešto odagnati.

– Čega drugog? – upita ona. On uzdahne.

– Mislim da me uživaš mučiti. Nadaš li se da ćeš me zavesti s tim tvojim zgodnim nogama i nevinim plavim očima?

– Odlazite – prošapće Sara.

– Odlazite.

– Kad mi daš ono što želim. – Pripremit ću čaj – reče Sara, odlučivši promijeniti taktiku.

– Što? – upita on otegnuto, ali u očima mu zasja odobravanje. – Baš sam ti to mislio predložiti. Tko bi pomislio da ćeš se i ti toga sjetiti! Ali, ti si očito hladnokrvna i sposobna za sve. Samo znaj, tvoja odglumljena čednost i nevinost nisu me prevarili, ni jednog trenutka.

– Ja znam samo to – uzvrati Sara -da ste vi potpuno ludi. A kad se netko nađe oči u oči s luđakom, što će drugo nego pripremiti mu čaj.

– Tako je – prizna neznanac – osobito ako je taj netko Englez i ako je u škripcu. A ti si baš u škripcu, misli Sara?

On zastane kod kuhinjskih vrata jer su bila preuska da oboje istovremeno uđu. Sara ne reče ništa. Nije se mogla prisjetiti nekog zgodnog odgovora pa je rađe prešutjela.

On pogleda prema vratima. Bilo je očito da provjerava jesu li vrata zaključana i jesu li navučeni zastori. Zadovoljan onim što je vidio, okrenuo se prema Sari.

Njena svijetla kosa, što joj je u blagim valovima padala na ramena, pridavali su njenom svijetlom licu krhki izgled. Opasna djevojka. Pogled njenih očiju, kad joj je stisnuo rukama vrat, gotovo su ga smekšali. Doimala se tako uplašeno i jadno i, dakako, veoma poželjno. Kao uostalolm i sada u toj spavaćici, s tim smijesnim šalom oko ramena. Osjetio je kako se u njemu budi želja za njom, želja muškarca kojemu je nadohvat ruke lijepa poželjna žena.

Sara je, čini se, osjetila njegovu napetost jer je, brzo ga odmjerivši, čvršće privila šal oko sebe spojivši njegove krajeve na svojim grudima. Učinila je to gotovo nesvjesno, refleksno, jer bila je savršeno mirna. Gurnuta prema krajnjim granicama straha, on joj je odjednom postao smiješan. Više se zapravo nije imala čega bojati. Sve je bilo savršeno jasno. Pogled koji je za trenutak izmijenila s njegovim bio je bezizražajan. On, dakako, nije shvatio kao trenutačno nemougćnost bilo kakvog osjećaja već kao osjećajnu hladnoću, i pokvarenost.

Zelja za njom minu iznenada kao da mu je bacila hladnu vodu pravo u lice. Ruke koje se spremao čeznutljivo pružiti prema njoj stisnu u pesnice.

Njena krhkost, nevin izgled bili su samo savršena maska njenoj pro-računatosti. Zacijelo je Michaelu Jansonu bila veoma koristan saveznik. Brani li se samo ili želi nastaviti tamo gdje je Janson bio primoran odustati?

– Kako je biti ucjenjivač?

Sara se zaprepasti. Očekivala je koješta od njega, ali tako nešto …

– Ucjenjivač? – ponovila je zbunjeno.

Bezosjećajno ju je pogledao.

– Da, radiš li to samo za sitnu paru ili imaš svoj dio?

Sarina dragocjena samokontrola odjednom popusti. Divlje je lupila čajnikom po poslužavniku i hladno ga pogledala.

– To prelazi svaku mjeru. Ako me namjeravate ubiti, ubijte me. Poštedite me, molim vas, tih glupih pitanja i prestanite se samnom poigravati.

Sara podigne poslužavnik i odlučno pođe prema sobi, za dnevni boravak. Tu spusti poslužavnik na stol i sjedne. Znala je da je odmah pošao za njom, ali nije ga ni pogledala. Gledala je pravo preda se, u jednu jedinu šalicu. Ne misli valjda da će čekati na njega. Ulila je mlijeko i čaj u šalicu. Stisnula zube da spriječi drhtanje jer je osjetila da stoji iznad nje?

– Bez šećera? – upita on ironično. – Ti si sama već dovoljno slatka pa ti ga ne treba.

Čekao je odgovor, ali ne dobivši ga, izvuče stolicu i sjedne.

Sara si utoči čaj. Sve vrijeme znala je da je njegove oči pažljivo motre, ali izbjegavala je njegov pogled. Slutila je da ga ponovno obuzima ljutnja. Zašto, čemu – još uvijek joj nije polazilo za rukom da se dosjeti. Tišinu za rukom da se dosjeti. Tišinu koja je vladala prekidala je samo tutnjava njena uplašena srca.

Lukav je. Želi je prestrašiti. To je uostalom priznao već na samom početku. Već mu je jednom uspjelo i još mu uspijeva. Igrao se s njom kao da je riječ o zabavnoj igri čiji kraj zna samo on. Ili … možda je on samo jedno bezumno čudovište što se hrani strahom. Protiv svoje volje Sara podigne glavu i pogleda ga u oči. Ne, ne doima se bezumno. Štoviše, nikada prije nije susrela čovjeka koji bi tako savršeno vladao sobom, koji bi se doimao smirenije.

Nasmiješio se, doduše hladno, ali to je ipak bio osmijeh. Još uvijek je miran, zaključi s olakšanjem Sara. Njena napetost malo popusti. Ipak, kad se nagnuo peko stola, ona se sva sklupča od straha. Nije se dogodilo ništa. Samo je rukom dodirnuo njenu šalicu i namrštio se.

– Imaš štogod jače od ovoga? – upitao je.

Ponovno je obuzme divlja, okrepljujuća nada.

– U kuhinji, na najvišoj polici iznad čaša – uzvratila je namjerno ravnodušnim glasom.

Ustao je od stola i otišao u kuhinju. Pričekala je da se zatvore vrata, a tada, dok joj je u ušima tutnjalo od uzbuđenja, bosonoga potrči prema izlaznim vratima. Rukom dohvati rezu na vratima i skine je. Zatim napipa rukom ključ. Još trenutak i bit će slobodna. Tek što je otvorila vrata osjetila je da je nešto vuče natrag. Vrata se pred njenim očima ponovno zatvoriše. Jednom rukom on ju je čvrsto stisnuo uza se a drugom ih ponovno zaključao.

– Mislio sam da te prošla volja za borbom – reče on prezirnim glasom. – Sara, ti si jedna vrlo pokvarena dama. – Približio je svoje lice njenom dok su mu oči opasno svjetlucale. – Moram li te ponovno uplašiti? Dobro, mogu i tako. Od mene se uostalom ne može očekivati nikakvo viteško ponašanje. Ja sam, zahvaljujući tebi, dosta strahovao. Uostalom, bez prestanka me izazivaš.

– Vi ste poludjeli – šapne Sara. Drhtavica koja ju je obuzela pomalo je popuštala. – Štogod učinili, nećete daleko pobjeći. Policija će vas prije ili kasnije uhvatiti.

– Policija? – ponovio je iznenađeno. – Ti bi se usudila pozvati policiju?

– Zašto ne? Njihov je zadataka da ljude poput mene štite od takvih kao što ste vi. – Ugrizla se za usnicu nastojeći da prikrije svoju slabost, ali suze izdajnički potekoše niz obraz. – Oni će … oni će vas već uhvatiti – ponovila je Sara drhtavim glasom. Maloprijašnja drhtavica se pojača i on je odjednom privi k sebi. Od

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21