– Razmisli malo sama – reče Ben smješkajući se. – Sad imamo posla i bolje da ga se prihvatimo.

– Ne želim da ideš sa mnom k mojoj majci – reče odlučno Sara.

– Dobro, pričekat ću u nekoj čekaonici dok naiđe gospodin Ford.

– Ne smiješ ga uzrujavati – reče Sara dok su se približavali ulaznim vratima. – Već sam ti rekla da je on divan čovjek i …

– Postavit ću mu samo nekoliko pitanja. Ne znam zašto bi se on morao uzbuđivati, ako je tako krasan i pošten kao što ti tvrdiš. A ako ustvrdim da baš i nije takav …

– Ti o ljudima uvijek misliš sve najgore – progunđa Sara.

– Ako sam se ovaj put prevario, tada smo u bezizlaznoj situaciji -odgovori Ben. – Ne znam kako ćemo onda, riješiti ovu zavrzlamu i tvoju dilemu o Michaelovom moralnom liku.

Na recepciji ih je dočekala mlada žena u bijeloj uniformi medicinske sestre.

– Gospođice Bowman – uzviknula je vedro se nasmiješivši. – Rečeno mi je da ćete doći poslijepodne. Vaša majka se neobično raduje vašem dolasku.

– Kako je ona? – upita brižno Sara.

– Sada već mnogo bolje. Dobro spava i ima bolji tek. Gospodin Ford će vam kasnije reći više. Vi ste se, koliko znam, dogovorili da se vidite u četiri sata.

– Tako je. – Sara upozna sestru i Bena i zatim priupita. – Smije li gospodin Buckland negdje malo pričekati dok ja posjetim svoju majku? Gospodina Forda ćemo posjetiti zajedno.

– Svakako – odgovori sestra. Povela ih je dugim hodnikom, prema prostranoj sobi s pogledom na lijepo uređen travnjak. Čekaonica je bila pretrpana mekanim kaučima i foteljama, cvijećem, prekrasno izrađenim stolovima i vazama. Ben se usred svega toga doimao poput nosoroga u cvjetnjaku.

On je, bez sumnje, bio svjestan toga jer je brzo sjeo u jednu od fotelja i, namignuvši, rekao Sari: – Ne zaboravi, u četiri sata budi ovdje i spasi me.

– Možda biste radije malo prošetali uokolo – predloži sestra. – Cvijeće je u cvatu …

Ben je tako spremno ustao da su se Sara i sestra iznenadile. Pri tom je, dakako, udario u stol i umalo prevrnuo jednu vrijednu vazu s cvijećem.

– Oprostite – rekao je sestri. – U zatvorenom prostoru ja sam uvijek nespretan. Čini mi se da ovdje ima pokućstva da se namjesti cijela kuća.

Sestra se nasmije.

– Vi ste Australijanac, zar ne?

– Pogodili ste – potvrdi veselo Ben. – Ako je vrt tako lijep, zašto vi ne biste pošli sa mnom u šetnju?

– Na dužnosti sam – odgovori ozbiljno sestra.

U glasu joj se osjećalo žaljenje.

– Tada drugom prilikom?

– Možda – promrmlja sestra i porumeni u licu prisjetivši se očito da je tom razgovoru prisutna i Sara. – Gospođice Bowman, odvest ću vas majci – reče još uvijek zbunjenim glasom i pođe prema vratima.

Prije nego što je pošla za njom, Sarine oči susretoše Benove.

– Ti si nepopravljiv – šapne. – Grubijan a ako treba i zavodnik.

– Zato i jesam tako privlačan – nasmije se Ben.

***

Sara sjedne na majčin krevet nastojeći se ponašati što normalnije. Pažljivo je slušala sama sebe bojeći se da joj ne izleti koja primjedba o Michaelu. Poslije pola sata razgovora o “sigurnim” temama Sara se ponovno počne zanimati za majčino zdravlje.

– Mnogo mi je bolje, već sam ti to rekla – uzvrati gospođa Bovvman.

– Kako si ti, Sara? Izgledaš mi nekako umorno.

– Sama sam za to kriva. U posljednje vrijeme kasno liježem – slaga Sara. – Kad sam posljednji put bila kod tebe, rekla si mi da bih se trebala više zabavljati. I eto, ja sam te poslušala a rezultati su vidljivi.

– Tako i treba. – Gospođa Bowman si namjesti jastuk. -Oduvijek si bila kod kuće a Anthea se zabavljala. Volim što ti je život sad uzbudljiviji.

Sara proguta slinu.

– U posljednje vrijeme mi doista nije bilo dosadno i stoga sam odlučila da se moram napokon dobro ispavati. Majko, nemoj se brinuti o meni toliko. Pripazi na sebe, a ja ću lako.

Sarina majka se nasmiješi.

– Gospodin Ford mi je rekao da bih, da nije bilo ovog pogoršanja, već davno bila kod kuće. Ovako, morat ću pričekati još mjesec dana.

– Bila si teško bolesna i ne smiješ nikamo žuriti. Otkud odjednom ta odluka da odeš odavde. Nisi li tu sretna?

– Ovdje je lijepo, ali ne želim ostatak svog života provesti poput invalida. Bila sam preslaba kad je tvoj otac umro. Prepustila sam se tugovanju i nisam željela ozdravljenje. Sad se osjećam sasvim drukčije. Trošim ovdje novac na oporavljanje umjesto da se napokon priberem i počnem brinuti o sebi. Gospodin Standish mi je rekao da još ima dovoljno novca od prodaje kuće ali ja se osjećam tako nekorisnom. Sara ti, se valjda sjećaš mog advokata, gospodina Standisha?

– Da – odgovori Sara. – Još uvijek ti piše?

– Ne piše … – Sarina majka doimala se nekako zbunjeno. – Zapravo, on me posjećuje.

– Često? – upita Sara.

Gospođa Bowman se još više zbuni.

– Navrati usput. Znaš on je pravi kavalir. Stara škola …

Na trenutak Sara nije ništa odgovorila. Pokušala se prisjetiti onoga što je znala o Standishu. Znala ga je kao dosadna i zlovljna čovjeka, vječito užurbana bez ikakva razloga. Ipak, kad sad bolje razmisli, nije li takvom ponašanju uzrok briga za njezinu majku. Otud, dakle, vjetar puše.

– Sviđa li ti se? – upita brižljivo Sara.

Rumenilo oblije Sarinu majku.

– Ja volim sve svoje prijatelje – odgovori ona neodređeno.

Sara više nije htjela pripitkivati, ali je osjećala da se njenoj majci događa nešto lijepo i da će joj veza s nekim izvan obitelji pomoći da prebrodi mnoge nevolje koje život u njezinim godinama donosi, napose udovici. Gospođa Bowman iskoristi Sarinu šutnju za mijenjanje teme. Dok je ona tako čavrljala vezući goblen, Sara je i dalje mislila o Standishu. Znala je da se možda hvata za slamku ali se istovremeno tješila da je njezina majka ženstvena i ovisna osoba koja je bez muškarca u svom životu praktično izgubljena. Možda se doista poslije oporavka uda. Na tu pomisao Sara se nasmiješi.

– Što se smješkaš? – upita njena majka.

– Drago mi je što si tako sretna. Bojala sam se da će te bolest izmučiti i da ćeš biti nezadovoljna i potištena.

– S depresijom je gotovo – uzvrati čvrstim glasom gospoda Bovvman.

– Ja sam na putu k ozdravljenju, vjeruj mi. Prošli sam tjedan puno planirala pa sam zato i morala opet u krevet. Silno sam se, naime, uzbudila i eto … Neću više biti tako nerazumna.

– Tako treba – potvrdi Sara i poljubi majku. Zatim ustane i reče. – Sad moram do gospodina Forda na kraći razgovor o tebi. Posjetit ću te opet čim budem mogla.

– Zbogom Sara i hvala ti na jaglacima – reče Sarina majka mahnuvši rukom prema stoliću na kojem je stajala vaza s cvijećem.

– Oh, da – reče Sara osjećajući se pomalo krivom. – Zdravo majko, telefoniraj mi ako ti nešto zatreba.

– A što bih ovdje trebala? Svi me paze i njeguju. Sada idi i reci mi nešto. Ako ti obećam da se neću brinuti o tebi, hoćeš li ti meni obećati da nećeš brinuti o meni?

– Dogovoreno – reče razdragano Sara.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21