Okrenuvši se da mu izrazi divljenje, Rachel se zbunila zbog topline u njegovim očima. Njezin ga pogled nije uznemirio. Drsko je nastavio šetati pogledom po njezinim uvojcima, pa bluzici, pa… Činilo joj se da joj već miluje grudi. Porumenjevši, Rachel se nijemo uputila prema stepenicama. I dalje naslonjen na dovratak Colin je ugasio svjetlo i polako se uputio za njom.

– Da upalim kamin? – upitao ju je tiho, iako mu se po glasu već moglo naslutiti da unaprijed zna njezin odgovor.

– Drugom prilikom – odgovorila je Rachel što je toplije mogla. – Sada mi je jasno zašto se ponosiš ovim mjestom. – I ja bih! – dodala je tiho, prelazeći pogledom po svim detaljima u sobi. – Ethel? – upita Rachel ugledavši sliku njemačkog ovčara. – Lijepa slika, čini mi se kao da će svakog trenutka zalajati.

Sigurne teme o umjetnicima, psima, arhitekturi i sličnom već su bile iscrpljene i valjalo je krenuti dalje. Na izlasku iz kuće, Colin ju je nenadano zgrabio za ruku i privukao k sebi.

– Coline – usprotivila se Rachel dok joj je srce ubrzano kucalo – obećao si…

– Jesam, ali samo to da ću te pustiti na miru unutar moga doma. Sada smo vani i ne poljubiš li me, umrijet ću od čežnje.

Iako je u Colinovim riječima bilo gotovo smiješne dramatike, ni Rachel ni Colin nisu se nasmijali, jer ih je oboje nadjačala strast. Željno rastvorivši usne, Rachel je upila Colinov vreo, istraživački jezik. Obgrlivši mu snažna pleća, milovala mu je vrat, uživajući u toplini i mekoći njegove puti. Dok ju je ljubio, priuštila je sebi ono za čim je tako dugo i silno čeznula – prolazila je prstima kroz njegovu gustu, plavu kosu, preko jagodica, poznate jamice u snažnoj bradi, milovala mu je uho. Zatečena silinom vlastite strasti, upravo bolnom potrebom da se priljubi uz nabreklu muškost njegova gipka tijela, Rachel je zastenjala i zagnjurila mu lice u grudi.

– Rachel, ljubavi moja! – šapnuo je Colin promuklo i podigavši joj bradu, zagledao joj se u lice. Zatim joj je izmamio nove poljupce u kojima su se ponovno izgubili. Kad su se napokon razdvojili, Rachel je vidljivo drhtala. Uputivši se prema prozoru da bi sakrila pogled od Colina, zagledala se u gustiš.

– Sada znaš, Coline, čega se bojim – rekla je dršćućim glasom. – Od nečega u ovom Vermontu. Moji su hormoni potpuno poludjeli!

– Da, Rachel, okrivimo klimu, zrak, hormone, samo nemojmo nipošto priznati da se između nas rodilo nešto posebno!

– Coline, postoje neke stvari koje ti ne mogu povjeriti – uzdahnula je Rachel.

– Ili ne želiš…

– Oboje! No, istina je da nisam pripravna za takvo što. Ne želim zanijekati “kemiju” među nama. Jer bi to uostalom sada bilo uistinu suvišno. Želim ti samo reći da se ne možemo sastajati usputno. Medu nama može biti sve ili ništa! A ja još nisam pripravna za sve.

– Dakle, preostaje nam samo “ništa”.

Zavladala je tišina. Kad je Rachel ponovno progovorila, bilo je to jedva čujno:

– Nisam te namjerno izazivala…

– Znam – uzdahnuo je Colin – sve si vrijeme imala neonski osvijetljen “ne” u očima, ali ja se s tim jednostavno nisam htio pomiriti.

– Ne ljutiš se?

– Poštujem tvoju želju. Ali, do vraga, kad se oporaviš od toga što ti je taj muškarac učinio, molim te, javi mi! Nisam načisto sa svojim osjećajima, ali znam da ni prema kome nisam osjećao to što osjećam za tebe.

Rachel je kimnula i pošla prema automobilu. Do naselja su se vozili šutke. Colin je nije ni poljubio na rastanku, samo joj je nježno dotakao ruku i poželio joj laku noć. Rachel se učinilo da ju je opekao svojim dodirom. Uzbuđena, povukla se u kuću da nađe zaborav u svom kutku. Rachel se najprije istuširala. Uživajući pomalo u bolnom dodiru snažnog mlaza vruće vode, osjećala je kao da skida sa sebe neku prljavštinu. Do susreta s Colinom Knightom Rachel je vjerovala da je jaka osoba. Jer, još joj se nije dogodilo da poput većine žena izgubi glavu za nekim muškarcem koji je uopće nije dostojan. Ne, Rachel Devlin je vjerovala da se to njoj ne može dogoditi. Ali, samo do tog poslijepodneva! Ponosila se svojom sposobnošću da prepozna neiskrene ud-varače. Znala je, doduše, da žene privlače iskusni, senzualni muškarci, ali kako do sada nije došla u iskušenje, vjerovala je da to može zahvaliti vlastitoj razboritosti. Vjerovala… A sada, eto, odjednom nema više ni ponosa ni razboritosti! U nastojanju da se nekako kazni zbog vlastite slabosti, Rachel posegne za obiteljskom fotografijom koju je uvijek držala negdje uza se. S nje su je, još iz onog sretnog doba prije Annina odlaska, vedro gledali otac i majka. Rachel je neobično voljela tu staru, dragu fotografiju na kojoj je Anne bila još malena djevojčica, a ona zamišljena tinejdžerka U to vrijeme brige su još bile daleko od njih. Spremivši fotografiju na njeno mjesto, Rachel ugasi svjetlo i zagnjuri glavu pod pokrivač. Silno ju je tištala pomisao da je izdala svoje najdraže. Bila je i te kako svjesna činjenice da Colina želi opravdati samo zbog te strasti što je u njoj gorjela. Ali on je unatoč svemu krivac i to ne smije ni načas zaboraviti. Jedina povoljna okolnost u cijeloj toj zbrci bilo je uvjerenje Colina da je Rachel još zaljubljena u neku bivšu ljubav. Srećom po nju, jer samo je to može zaštititi od daljih neprilika. Rijetko koji muškarac može podnijeti pomisao da njegova izabranica pati za drugim. Ali, ni to ne rješava sve! Rachel je, naime, još morala izboriti bitku s vlastitom ranjivošću, osjećajem izdaje i izgubljenim ponosom. A ta bitka neće biti laka!

***

Rachel je s ponosom promatrala svojih šest djevojčica koje su u sjajnim, šarenim dresovima hitale ledom. Carrie ju je osobito oduševljavala tih dana. Uvelike je napredovala podjednako u vještini i brzini nadmašivši u svemu ostale djevojčice. Rachel je bila uvjerena da će ona za samo nekoliko tjedana prijeći u drugu, napredniju grupu. Sa žaljenjem je pomislila kako će je morati prepustiti učiteljici Polly McNair. Zanesena promatranjem, Rachel je u posljednji trenutak zamijetila Colina. Bez riječi, sjeo je pokraj nje na klupu i zagledao se u djevojčice. Od onog poslijepodneva vidjela ga je samo nekoliko puta, ali nikada nasamu. Ispunjena zadovoljstvom zbog uspjeha sa svojim učenicima, Rachel mu se prijateljski nasmiješi.

– Drago mi je da si naišao.

– Uistinu? – upita Colin, podigavši iznenađeno obrvu. – Znači čuda su ipak moguća!

Colin očito nije zamijetio njenu smu-šenost, jer nastavi mirnim glasom:

– Djevojčice sjajno napreduju! Sjećam se njihova posljednjeg nastupa preda mnom i moram priznati da ti ovaj posao polazi za rukom.

– To su nadarene djevojčice i zacijelo bi iste rezultate s njima postigao i drugi učitelj. Ipak, drago mi je što si došao i sam se uvjerio u njihov napredak. Veselit će ih ako ih pohvališ.

Colin je nekoliko minuta bez riječi pratio pogledom djevojčice, a zatim ponovo progovorio:

– Carrie je mnogo bolja od ostalih!

– Da, to je točno! Nema više nesigurnosti. Pogledaj samo njene pokrete!

– Kakva sam? – javi se Carrie približivši se njihovoj klupi.

Po sjaju u njenim očima, vidjelo se da je shvatila o kome govore.

– Ne moraš to ni pitati! – nasmiješi joj se Rachel. – Znaš da postaješ vraški brza!

– Postaje? – ponovi upitno Colin. -Meni se čini da je već postigla takvu brzinu da je možemo premjestiti u Pollinu grupu.

Pri spomenu Pollina imena s djevojčina lica nestade smiješka.

– Molim te, Coline, znam da je Polly dobra, ali radije bih ostala s Rachel i prijateljicama! Veće djevojke ponašale bi se prema meni kao da sam klinka. Rachel mi je pomogla da svladam strah i kad joj je već to pošlo za rukom, zašto me ne bi mogla učiti kao i Polly? Molim te, nemoj me premjestiti!

Znajući da je Carrie dovela Colina u nepriliku, Rachel je oslovi nježno:

– Carrie, znaš da te volim i mislim da si izuzetna. No, moraš ipak u drugu grupu, kao što, uostalom, moraš iz desete u jedanaestu godinu, iz petog u šesti razred. Drago mi je što misliš da sam ti pomogla. I Polly će, vjeruj mi! U njenoj su grupi napredniji klizači i ona će ti pokazati ono što ja ne bih umjela.

Carrie poslušno kimne glavom.

– Ali, Rachel, znaj da ćeš mi mnogo nedostajati! Volim te više od ikojeg učitelja ovdje.

S klizaljkama na nogama, Carrie se zatrči Rachel u zagrljaj. Racheline se oči ispune suzama. Takvu joj nagradu McMullinova tvrtka ne bi nikada mogla dati.

– Carrie, nećeš me se samo tako riješiti! A i ove djevojčice su i dalje tvoje prijateljice, zajedno ćete u isti razred i u istu sobu… što se mene tiče, ja ću ti uvijek biti pri ruci ako se nekome želiš povjeriti. Možemo se koji put i natjecati, ali samo ako mi obećaš da me nećeš baš svaki put pobijediti.

– Dobro – složi se djevojčica, opet vedro i nasmijano. – Smijem li vam pokazati svoju najveću brzinu? Da vidite kako je to kad sam najbolja!

– Hoćeš reći da onaj vihor što je malo prije prohujao može biti još brži!? Carrie, bolje da ne pretjeruješ! – uozbilji se Colin.

– Ali ja doista mogu brže. Rachel, smijem li?

– Ne znam – odgovori Rachel, duboko uzdahnuvši. – Imali smo naporan dan.

– Rachel ima pravo – javi se Colin.

– Umorna si, Carrie, pokazat ćeš mi to drugom prilikom!

– Nisam umorna – namrštila se Carrie.

– Rachel, smijem li?

Rachel kimne. Znala je da je Carrie umorna, ali kako da izađe nakraj s njenim oduševljenjem i s vlastitom željom da pokaže Colinu što je uspjela postići s tom mladom klizačicom? Carrie je jurila sve brže i brže, ubrzo se više nije moglo razaznati koja joj je lijeva, a koja desna noga. Začuo se s pravom Colinov uzdah. Pred njima je bilo pravo čudo – djevojčica je gotovo letjela ledom. Preostalih pet djevojčica spontano je nagrade pljeskom. Tada odjednom, u djeliću sekunde, trijumf se pretvori u tragediju. Jedna mala greška, jedan sitan nespretni pokret i na Carrinom licu odrazio se strah, a zatim i bol te ona najprije poklekne, a zatim se ispruži po ledu. Rachel se u trenutku našla pokraj nje dok je Colin bez klizaljki bespomoćno stajao na istome mjestu. Djevojčice suviše uplašene da bi nešto pitale, nijemo okruže Rachel i Carrie. Rachel klekne, brzo odmjerivši situaciju. Vidjelo se da je koljeno ozbiljno povrijeđeno. Nije, doduše, bilo napuklo, ali sasvim je sigurno bilo iščašeno.

– Dodaj mi nešto da joj imobiliziram koljeno! – dovikne Rachel Colinu. – Ne smijemo je pomaći s mjesta prije nego što ga učvrstimo! – Okrenuvši se prema jednoj od djevojčica, Rachel nastavi: – Susan, ti pođi prema Colinu i donesi mi to. On nema klizaljke pa bi mu trebalo više vremena. Moramo je zatim iznijeti odavde.

– Boli li te, Carrie? – upita uplašeno, ali nježno djevojčicu.

– Boli… – potvrdila je Carrie, lica iskrivljena od bolova.

– Poslušaj me – ohrabri se Rachel vidjevši da se djevojčica hrabro nosi sa zacijelo neizdrživim bolovima – moram ti namjestiti koljeno. Nema nam druge, jer što više budemo oklijevali, tim gore po koljeno. Zaboljet će te jako, ali moramo to učiniti. Diane, klekni pokraj Carrie i drži je za ruku dok joj namjestim koljeno! A ti, Carrie, onesvijesti se ako moraš, ali izdrži!

– Pa da propustim ono najzanimljivije – šapne slabašno djevojčica. Carrie se nije onesvijestila, ali na Dianinim rukama ostali su crveni tragovi od njenih prstiju.

– Bravo, ti si hrabra djevojka! – uzdahne Rachel kad joj je namjestila koljeno. – Moja hrabra, hrabra, Carrie!

Rachel nježno pogladi tamnu kovrča-vu kosu. Carrie je bila mokra od znoja. Strah, iscrpljenost, šok i tko zna što sve ne bili su ocrtani na njezinom blijedom licu. Susan se već vratila s dugom, glatkom daskom i Rachel pažljivo položi ozlijeđenu nogu na nju te je učvrsti vrpcama s Lizinih pletenica. Rachel odjednom obuzme ogorčenje zbog Colinove neaktivnosti. I dalje je bespomoćno stajao na istome mjestu, gledajući kako ona i

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17