Prisjetim se i vlastitih napora. Rachel, protumači to kako hoćeš, ali ništa na svijetu ne može nadomjestiti trenutak kad se uspinješ na pobjedničko postolje, predaju zlatne medalje i zvuk himne tvoje zemlje. Teško je to objasniti i mislim, zapravo, da se i ne može. Rachel nijemo kimne. Prisjetivši se Anninih riječi: – Shelley, ti to ne možeš razumjeti, ali ja stalno maštam o sudjelovanju na Olimpijskim igrama. Praktična si i razumna, ali na svijetu ima mjesta i za sanjare!

Da, Anne, ima sve dok ti netko ne ukrade san, pomisli Rachel s gorčinom.

– Rachel Devlin, kamo si to odlutala!?

Zvuk Colinovih riječi trenutačno je izblijedio Anninu sliku.

– Molim?

– Malo prije bila si daleko, negdje daleko od mene. Dogodi ti se to češće i baš se pitam što te to muči.

– Ne znam – uzvrati Rachel što je vedrije mogla. – Volim sanjariti pa se ponekad posve izgubim. A možda me još zabrinjava neriješen status.

– Razmišljaš o dosadašnjem poslu?

– Ne, nije to… – odgovori Rachel polako, pokušavajući se dosjetiti nečeg uvjerljivog. – Bojim se da neću biti dovoljno dobar učitelj. – Sada više uistinu nije lagala – Što ću ako su moji učenici bolji od mene? Bojim se neuspjeha.

– Neće ga biti.

– Otkud znaš?

– Intuicija!

– Dobro, a kada ću napokon provjeriti tvoju intuiciju?

– Sutra! Do tada si slobodna. Raspored sati visi na oglasnoj ploči. Nisam ti rekao, jednom tjedno za okruglim stolom raščišćavamo probleme svih učitelja. Primjera radi, uočiš li da neki učenik nije u odgovarajućoj grupi, predložiš kamo ćemo s njim. Ili drugi primjer, izvijestiš nas da je učitelj matematike zadao suviše glavobolje tvojem Johnnyju pa on ne može dobro klizati.

– I tada učitelj matematike “sredi” mene?

– Tako nekako! – nasmije se Colin srdačno. – Svi se uglavnom dobro slažemo.

Po Colinovu odlasku Rachel je ustanovila da sutradan mora ustati vrlo rano. Upoznavanje s kolegama i kolegicama završilo je njenim naglim odlaskom. Nije, naime, više mogla podnijeti njihove hvalospjeve Colinu Knightu. Za ručkom u restoranu upoznala je nekoliko učenica.

– Colin mi je rekao da sam u vašoj grupi – javi se stidljivo visoka desetogodišnja djevojčica.

– Htjela sam vas upitati jeste li sudjelovali na olimpijskim igrama, ali zaključila sam da to nije uljudno.

– Zašto? – upita Rachel kroz smijeh, a zatim ozbiljno nastavi: – Možda ćeš se razočarati, ali nisam! U tvojim godinama pobijedila sam na nekoliko natjecanja, ali nije mi palo na um da se upišem u akademiju ili da se pripremam za olimpijadu

Poslije ručka Rachel je otišla u dvoranu. Na ledu su bili nešto stariji klizači – mladi ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama. S uživanjem je pratila njihovu vještinu. Čak i u tim dotrajalim kostimima, bez imalo šminke na sebi oduševljavali su ljepotom oblika i pokreta. Rachelinu pažnju privukla je tamnokosa djevojka Annine dobi. Vitka i nježna, tamne kose što je vijorila iza nje podsjećala je na vilu.

– Tko je to? – upita Rachel jednu od učiteljica Meg Bannister.

– Tko? Ah, ona! – s poštovanjem u glasu reče ova kad je Rachel pokazala na smeđokosu djevojku. – To je Marylin Harter. Colin je uvjeren da će jednoga dana biti dobitnica zlatne medalje.

– A što vi o tome mislite, Meg?

– Mislim da Colin, kao i obično, ima pravo!

Marylin Harter, ponovi Rachel u sebi poznato joj ime. Ta je djevojka zauzela zahvaljujući Colinu, mjesto njezine sestre Anne. To saznanje oneraspoloži je,i njezino maloprijašnje divljenje ustupi mjesto gorčini. Djevojka je uistinu dobra, ali nije dorasla Anne Carlisle. Anne je imala onu vrašku osobinu “zlatne curice” koja i najteži skok poprati širokim osmijehom, kao da kaže: “Izvrsno se zabavljam!”

– Dobra je i Valerie Thompson, ona u plavom dresu! Moramo je još malo dotjerati, ali vrlo je brza.

Rachel pogleda u smjeru koji joj je Meg pokazala. Unatoč neraspoloženju, morala je priznati da Valerie ne posjeduje eleganciju Marylin Harter. Na akademiji se moglo još mnogo toga vidjeti i kad se napokon sa svima upoznala, Rachel se odlučila za kraći trening.

Dok se sutradan u pet sati ujutro pripremala za početak nastave, ponovno ju je obuzela malodušnost. Mjesto joj je u sagom pokrivenom uredu, a ne u toj hladnoj, fluorescentnom svjetlošću obasjanoj areni. U grupi učenika koja se ubrzo okupila bilo je šest djevojčica u dobi od devet do dvanaest godina. Kristi, Diane, Carrie, Susan, Liz i Jeannie razlikovale su se izgledom, ali imale su nešto nepogrešivo zajedničko – natprosječnu visinu i izuzetno duge noge, prijeko potrebne u sportskom klizanju. Na pokušaje da im se približi, djevojčice su odgovorile samo uljudnošću.

– Dobro – slegnula je ramenima – možda je malo prerano za priču. Idemo najprije na led. Pripazite samo da ne oborite neki rekord!

Dan je brzo protekao. Radeći s grupom najmanjih od deset od dvanaest sati, Rachel se nekoliko puta upitala bi li se mogla odreći tako malena djeteta, bez obzira na njegovu nadarenost? Jer sve su to još bila djeca kojima treba mnogo ljubavi i sigurnosti. To se najbolje vidjelo po načinu na koji su od nje zahtijevali pohvalu, smiješak, milovanje. A Rachel u tome nije štedjela. Drugi susret s djevojčicama iz prve grupe pokazao je da im se uspješno približila. Smijale su se i brbljale pred njom kao da im je prijateljica.

– Ovdje nije lijepo samo zbog jednog razloga – izjavi Diane vragolasto.

– Kojeg? – znatiželjno upita Rachel.

– Nema Colina Knighta!

– Molim!?

Djevojčice se zahihotaju, a Rachel se nelagodno uzvrpolji.

– Zaljubljene smo u Colina – objasni joj Cristie – i to sve do jedne! Problem je u tome što je nas šest, a on je samo jedan. Dok odrastemo, bit će već starac. Odlučile smo stoga da ti ga prepustimo.

– A što bih s njim? – upita zatečeno Rachel.

Bilo bi bolje da je to prešutjela, jer su uslijedili savjeti od kojih bi se roditeljima djevojčica zacijelo podigla kosa na glavi.

– Hej – pobuni se Rachel crveneći se protiv volje – otkud vam takva smiješna ideja?

– Zgodan je, zar ne? – priupita je vragolasto Carrie.

– Ne želim odgovoriti na to pitanje -odgovori, sada već raspoloženo, Rachel. – Hajde, požurite, još dva-tri kruga i za danas je dosta!

U sedam i petnaest minuta Rachel je već bila sama. Poželi otklizati još jedan krug prije odlaska, ali u trenutku kad se pripremala ponovno otisnuti na led, na ulazu u dvoranu pojavio se Colin. Bilo je očito da je raspoložen, i da novi susret neće završiti samo smiješkom i pozdravom, ali Rachel nije točno znala raduje li je to ili ljuti.

– Učitelju, za danas smo završili! – javio se Colin vedro.

– Ja ne – uzvrati Rachel – moji su učenici jako dobri pa moram još malo vježbati.

– Koja predanost poslu! – uzvikne Colin naklonivši se kao da je poziva na ples. – Imaš li štogod

protiv da ti se priključim? Natjecanje s drugim uvijek je zanimljivije od natjecanja s vremenom ili sa samim sobom.

– Mislila sam da je tvoja specijalnost umjetničko klizanje.

– Imaš pravo, kao i obično, ali ne mogu se potužiti ni na brzinu. Dakako, muškarac sam!

Već zaustivši da ga ukori zbog umi-šljenosti, Rachel se ipak svlada, shvativši da je Colin namjerno izaziva.

– Da, zaboravila sam na to – reče mirno. – Budući da ti kao žena nisam dostojan partner, zaboravimo na trku. Laku noć, Coline!

Rachel se trudila govoriti što nemarnije, ali nije mogla zanijekati ubrzane otkucaje bila, koje je izazvala njegova blizina. Jedina misao u glavi bila joj je želja da pobjegne što dalje od Colina Knighta.

– Molim te, samo jedan krug… Ako budeš dobra, možda ti i prepustim pobjedu.

Colinova druga rečenica izazva u Rachel pravu buru. Bilo joj je svejedno izaziva li je ili ne.

– Prepustiti meni pobjedu!? Mislim da mi nećeš morati ništa prepuštati!

– Bravo, dakle, krećemo?

Vadeći klizaljke iz torbe, dotad nemarno obješene preko ramena, Colin nije s nje skidao pogled.

– Hoće li ti odgovarati pet krugova?

– Dakako – uzvrati nabusito Rachel.

– Dobro onda, neka ih bude pet. Krećemo!

Za samo nekoliko sekundi, oboje su se kretali velikom brzinom. Klizaljke im se gotovo nisu primjećivale. Bili su prava slika boje i brzine, koju je savršeno nadopunjavao zvuk klizaljki što su nemilosrdno parale led. Na kraju posljednjeg kruga Rachel se bez daha srušila uz ogradu. Trenutak nakon toga tu se našao i Colin.

– Jesi li mi prepustio pobjedu? – upita Rachel isprekidana daha. Colin je disao s podjednakim naporom, ali zagnjurivši glavu u prsa, još se stigao i nasmijati.

– Što misliš?

– Mislim da si malo zakasnio.

– Imaš pravo – rekao je Colin.

Vidjelo se da ga ne smeta činjenica što je izgubio. Nije ju, štoviše, ni upozorio da je klizao na klizaljkama za umjetničko, a ne brzinsko klizanje.

– Bit će najbolje da se povučem dok još vodim – nasmiješi se Rachel. – Hvala na utrci i laku noć!

– Hej, kamo ćeš? – upita Colin zgrabivši je za ruku. – Zar mi nećeš pružiti još jednu priliku?

Nasmiješivši se, Rachel zakoluta očima.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17