Ledena strast
Navratila sam samo da vas obavijestim da sam stigla i da sam spremna za posao.
– Kako želiš, Rachel! Sama si vozila?
– Cijelim putem od Chicaga – kimnula je.
– Dugotrajno putovanje koje su otežavali magla i turobno vrijeme.
– Dobro, obilazak smo odgodili. Ured je u zgradi koju si mimoišla dolazeći ovamo. Netko će ti tamo dati ključ stana i odgovoriti na pitanja koja te zanimaju. Javi se opet sutra u osam i pol da se dogovorimo o tvojim dužnostima. Možda ćeš tada biti raspoložena za obilazak.
Rachel se suzdrži da ga upita je li uvijek toliko susretljiv. Unatoč njegovoj opasci da je privlačna, Rachel nije ni pomislila da joj udvara. Takvi su komplimenti zacijelo samo nužan dio šarma “Bijelog viteza”. Iz iskustva znala je da se muškarcima koje je privlačila Anne ni najmanje nisu sviđali amazonski tipovi poput nje.
– Dakako – odgovori i pruži mu ruku. – Hvala, gospodine Knight! Vidimo se ujutro!
Na njeno iznenađenje, on je zadržao njenu ruku u svojoj. Njegov dodir izazvao je u nje neku vrst šoka zbog nastalog elektriciteta pri dodiru njegove i njezine kože. Iako se svom snagom trudila da se na to ne obazire, morala je priznati da njegovo ponašanje odaje prije iskrenost negoli uvježbanu uljudnost.
– Još nešto prije nego odeš! Nema više “gospodina Knighta”! Ovdje mnogo pridajemo poslu, a malo formalnostima. Idi sada i odmori se. I, dobro nam došla!
– Hvala – uzvrati Rachel šapatom.
Strahovala je da on ne opazi koliko je čeznula da oslobodi ruku iz njegove, ali bojala mu se to pokazati. Colin Knight nije bio čovjek kojim se moglo upravljati po gotovom scenariju.
– Coline, hoćeš li mi pomoći ili ne? – javio se dječak s drugog kraja klizališta.
– Slobodna si! – reče Colin i ispustivši joj ruku, otkliže. – Vidimo se sutra, Rachel!
Po njegovu tonu Rachel shvati da je naslutio njezinu napetost. Imao je uistinu izuzetan dar zapažanja i to joj je samo još jedno upozorenje da mora biti oprezna. Posao u Chicagu Rachel je napustila samo zbog želje za osvetom. Sve je vrijeme, doduše, znala da će do prikupljanja potrebnih dokaza morati biti izuzetno ljubazna prema tom groznom čovjeku, ali ipak se nadala da će prije svega biti riječ o poslovnom odnosu, uz poneki smiješak i odobravanje u pravo vrijeme i na pravom mjestu! Ali, pokazalo se da Colin želi nešto sasvim drugo. Njeno odbijanje nije ga ni najmanje obeshrabrilo i sada je napokon bilo očito da ga ako želi postići cilj, neće moći držati na odstojanju. Napustivši dvoranu, uputila se prema uredima. Još pri ugovaranju posla Colin joj je ponudio da izabere hoće li stanovati u gradu ili u krugu akademije. Rachel se odlučila za akademiju, smatrajući da će tako lakše upoznati Colina Knighta, odnosno više saznati o njemu. Zatražila je stoga da joj stan bude u neposrednoj blizini klizališta.
– Vi ste nova zaposlenica? – upitala ju je omanja sredovječna žena koju je zatekla u uredu. – Colin se vrlo založio za vaš. Jeste li ga upoznali? Sjajan je, je li? – dodala je kad je Rachel kimnula.
– Vrlo je prijazan i susretljiv – uzvratila je Rachel oprezno. – Vidjeli smo se samo nakratko i rekao je da mu se javim sutra u osam i trideset. Vi ste mu tajnica? Mislim da biste to trebali ubilježiti u njegov plan rada.
– Ja sam Harriet Bain i moglo bi se reći da sam mu i tajnica – odgovori žena prijazno. – A što se tiče njegova plana rada, Colin je prilično neuhvatljiv.A sada da vidimo… – Prelistavši kartoteku, Harriet nastavi: – Vi ste u apartmanu sedam. Pokazat ću vam gdje je to! – Harriet je nastavila brbljati i Rachel s olakšanjem zaključi da se neće morati raspitivati ni o čemu.
– Colinu je drago kad se zaposlenici opredijele za stanovanje u krugu akademije, iako mu je posve jasno da apartmani nisu pogodni za veće obitelji. Vidjela sam iz vaših podataka da niste udati.
Rachel je već bila poznata ta vrst znatiželje i znala je da sada slijedi uobičajeno pitanje: zašto se tako mlada i zgodna žena nije udala do dvadeset osme godine? Harriet ju je, doduše, to upitala nešto obazrivije, ali ipak se potvrdilo da bez toga ne ide.
– Mislim da je svemu kriva moja prezaposlenost – odgovori Rachel. – Po završetku školovanja, zaposlila sam se u McMullinovoj korporaciji. Riječ je o jednoj od onih grozničavih sredina s uvijek prisutnim natjecateljskim duhom i odjednom sam poželjela vratiti se klizanju. I konačnu odluku donijet ću najkasnije za tri mjeseca, a do tada moje me radno mjesto čeka.
– Sve to sam već pročitala u vašem dosjeu – reče Harriet bez uvijanja – ali to nije odgovor na moje i pitanje.
Rachel se nasmijala.
– Ali, Harriet to je uistinu jedini odgovor! Ja zaista nisam imala vremena naći muža. Osim toga, nisam uvjerena da bih znala što ću s njim da sam ga, kojim slučajem, i našla.
Harriet se nasmije s odobravanjem.
– Imate pravo, Rachel! Sviđaju mi se ljudi koji se umiju nasmijati na vlastiti račun. Slični ste Colinu kad je riječ o bračnoj temi. Znate, mislim ipak da je njemu, s njegovih trideset sedam godina, uistinu krajnje vrijeme da osnuje obitelj.
– Ponovno?
Rachel nije mogla izdržati, a da to ne upita. Prije dolaska u Vermont prikupila je sve moguće podatke o Colinu Knightu, ali o njegovu braku nije čula ništa.
– Tko se jednom opeče, puše i na hladno! – filozofski odgovori Harriet. – To je bio jedan od onih suviše mladih brakova.
Da je Rachel i htjela još štogod saznati, više nije bilo prilike, jer su se našle pred bijelim bungalovima.
– Tu ću Stanovati!? – iznenadi se. -Očekivala sam nekakvu golemu zgradu, a ovo je vrlo zgodno. Simpatičnih li kućica!
– Drago mi je da vam se sviđaju. Namijenjene su samo učiteljima. Zgodne su i zato što uz malo vještine možete ući i izaći, a da vas nitko ne zamijeti.
Rachel otključa vrata svoje sedmice. Trosobna kućica bila je malena, ali lijepo namještena. Zidovi i sagovi bili su svijetlih boja da bi se stvorio privid prostranosti.
– Automobil možete dovesti ovamo dok iznesete kovčege. Ako ste, slučajno, raspoloženi za šetnju, možete ga ostaviti u garaži ispred akademije. Treba li vam još nešto?
– Ne, Harriet, hvala vam! Najprije ću se malo odmoriti, a zatim poći u kupovinu. Mislim da se neću izgubiti. Još vam jednom hvala što ste mi pomogli!
– Nije vrijedno spomena. Vidimo se ujutro, Rachei!
– Dogovoreno!
Kad je Harriet otišla, Rachei se napokon mogla opustiti i pribrati. Još je malo razgledala sobe, a zatim dovezla automobil i parkirala ga ispred kuće. Okolica je bila uistinu lijepa i ugodna, tim više što se neće morati zamarati odijevanjem. Bit će dovoljne traperice, džemperi i uopće sportska odjeća. Raspremila je svoje stvari za manje od sata, bez imalo muke podigavši kovčege na najvišu policu. Barem neka korist od njene visine! Da se oslobodi umora od putovanja, priredi sebi najprije toplu kupku, a zatim, poslije dvadesetak minuta potpune opuštenosti u njoj, uskoči u hlače i navuče sportsku vunenu majicu. Raščešljavajući gustu, valovitu kosu, promatrala se u zrcalu. Uvijek se kratko šišala, jer svoje kovrče inače nije mogla ukrotiti. Najnovija frizura bila je pravi uspjeh – uz vrat nešto duža, a sa strane vrlo kratka. Oči boje lješnjaka, s izuzetno velikim zjenicama, davale su njenu licu vrlo ozbiljan izraz. U stanovitim raspoloženjima i pod nekim svjetlima u njima su plesale žute točkice. Morala je priznati da joj zubi i put ne kvare izgled. Sve u svemu, nalikovala je velikoj, zgodnoj i zdravoj seoskoj djevojci koja će se svakako udati za svog prvog susjeda farmera i roditi mu mnogo zdrave djece. Rachei se ispruži na velikom, svijetlozelenom divanu. Prije nego što se sasvim opustila, prisjeti se roditelja te, duboko uzdahnuvši, ustane i dohvati telefon.
– Halo?
Rachelin očuh George Carlisle podigao je slušalicu već poslije prvog znaka zvonjave. Glas mu je zvučao zabrinuto.
Bio je najbolji otac u svakom pogledu. Dobar i osjećajan, preuzeo je svu roditeljsku brigu o Rachei, ali je zahtijevao da Rachei zadrži očevo prezime iz poštovanja prema obitelji njezina pravog oca.
– Tata, ovdje Rachei! Htjela sam vam samo javiti da sam stigla. Stanujem u jednoj zgodnoj malenoj kući.
– Kako si putovala?
– Bez teškoća. Nego, jeste li čuli štogod o Anne?
– Ništa! Nakon šest mjeseci više se i ne nadamo ničemu. Jesi li upoznala toga Knighta?
– Da, čim sam stigla! Na prvi pogled on je med i mlijeko. Ne čudim se da je zaveo mladu i naivnu djevojčicu poput Anne. Teškom mukom skrivam neprijateljstvo koje osjećam prema njemu, ali znam da moram ustrajati.
– Rachei, ne sviđa mi se to nimalo! I nije mi se nikada sviđalo. Bojim se da bi te mogao nekako povrijediti.
– Besmislica, ja sam odrasla djevojka! Kako je mama?
– Kao i prije! Gore je. Hoćeš li da je pozovem?
– Ne, ne treba! Javit ću se opet i pisat ću vam. Sutra ću u gradu iznajmiti poštanski pretinac i obavijestiti vas kamo da mi pišete. Na moju sadašnju adresu ne smije stići ništa od Carlislea ili iz Marvina, Illinois. To bi se lako moglo dovesti u vezu s Anne. Ovdje još zacijelo ima ljudi koji je se sjećaju i koji pamte otkud je.
– Ta cijela zavjera strašno me zabrinjava. Volim sve jednostavno i pošteno!
– Znam, tata, ali to je nešto što moram učiniti. Ako Anne više nikad i ne vidimo, možemo barem od tog čovjeka spasiti neku drugu nevinu djevojčicu. Kladila bih se da mu Anne nije prva, a ni posljednja. Netko ga mora zaustaviti!