– Bez brige, hoćeš li k nama? – upita ga Rachel.

– Već sam pomislio da me nećete pozvati – rekao je veselo, spremno kliznuvši na mjesto pokraj Rachel.

Rachel je odjednom postalo tijesno. Nije bilo velikog izbora: ili zid ili Colinova ruka? Srećom, tu je bila Marylin i njezino čavrljanje!

– Djevojke, ako se zadržite u gradu, mogli bismo zajedno na objed – predložio je Colin. – Takva povoljna prilika neće vam se više pružiti.

Igrajući se s ledom u čaši, Rachel se pitala otkud ta bojažljivost u Colinovu glasu. Ponašao se poput tinejdžera koji prvi put ugovara sastanak s djevojkom, a od straha mu se grči želudac. No, bila je, dakako, riječ o vještoj glumi. Nju ne može prevariti! Colinu Knightu, svjetskom čovjeku, takve dječačke manire nisu nimalo pristajale.

– Uh, što mi je žao! – izjavi Marylin. – Za nekoliko trenutaka po mene će doći Lisa i Denisa. Dogovorile smo se s nekim tipovima za klizanje. Zgodni momci! – dodala je bojažljivo kad ju je Colin upitno pogledao. – Upoznale smo ih na posljednjem natjecanju …

– Sjećam se, Marylin! – prekinuo ju je Colin. – Ipak, pričuvajte se i dobro se zabavite! Ako vam ne uspije i jedno i drugo …

– Barem se pristojno ponašajte! – dopuni ga Marylin.

– Tako je! Hej, a što je s Val? Jeste li je uključili u koju od aktivnosti?

– Pokušali smo … – uzdahne Marylin nezadovoljno. – Ali, sve je uzalud. Radije sjedi u akademiji. Kaže da smo premladi za nju.

– Dobro, hvala na pokušaju!

– Oprostite, ali ne razumijem o čemu govorite – umiješa se Rachel, – Ili to, možda, ne bih smjela ni pitati?

– Nije važno – uzvratio je Colin suho.

– Školski problemčić!

– Val se zaljubila u njega – namignula je Marylin zavjerenički. – I to … smrtno! – nastavila je cerekajući se. – Colin nas je zamolio da ga nekako izvučemo, ali zasad nam to ne polazi za rukom.

Colin se nakašljao s negodovanjem i kako se Rachel činilo, pri tome čak porumenio.

– Mislim da Val nije jedina – javi se Rachel.

– Što to znači!? – upitao je Colin. – Slijedi li, možda, kakav zloban kompliment?

– Zašto se odmah ljutiš? – upita Rachel smijući se. – Naši su klinci usamljeni, daleko od obitelji i posve je razumljivo da nekoga zavole pa i da se zaljube, Uz dužno suosjećanje, treba ih oprezno obeshrabriti.

– Kad si tako spretna, bit će najbolje da tebe za to zadužimo – izjavi Colin ironično.

– Nisam spretna, nego samo pokušavam smisliti neki logičan izlaz iz takve situacije.

– Logičan, ali pojednostavljen! Mene to. naime, poprilično opterećuje i ne znam što da radim.

– Osim toga – dopuni ga Marylin – neke ljude ništa ne obeshrabruje. Čovjek može i pregaziti Val, a ona će misliti da je nježan. Malo je čudna!

– Marylin! – upozorio ju je Colin.

– Dobro, dobro, ionako idem.

Odmahnuvši Marylin, Colin se polako okrenuo i prvi put otkad je sjeo za njihov stol zagledao se u Rachel.

– Još čekam odgovor hoćemo li zajedno na objed.

Rachel se prisjeti zagrljaja njegovih ruku i mekoće njegovih usana.

– Coline, rado bih, ali imam još mnogo obaveza …

– Na primjer?

– Kupovina, zatim pranje rublja, pa …

– Rachel, zašto me jednostavno ne pošalješ do vraga? – upita Colin nakon što ju je neko vrijeme nijemo gledao. – Nemoj se izgovarati, budi poštena!

Široko otvorenih očiju i usta od iznenađenja, Rachel je bila svjedokom Colinova odlaska. Ustao je naglo i brzo pošao prema vratima. Bilo je očito da je u odbijanju njegovih ponuda ipak otišla predaleko. Tako neće nikada saznati ono što je naumila.

– Coline – pozvala ga je – oprosti! Molim te … stvarno mi je žao!

Mekoća vlastita glasa iznenadi je. Možda je uistinu bolja glumica nego što je pretpostavljala?

– Što da ti oprostim, Rachel?

Colinovo je lice bilo neprozirna maska iako je opet vladao sobom.

– To što pretjerujem u nastojanju da naš odnos bude strogo poslovan. Bojim se da …

– Poziv na objed ne znači ništa, Rachel – rekao je tiho i sjeo. – Pozvao sam osim toga i Marylin.

To što je rekao bilo je samo djelomično točno. Jer onoga dana na ledu njegovi strastveni poljupci opovrgavali su ovo dodatno, tobože nemarno obrazloženje. U Rachel nitko do tada nije razbuktao takvu strast, a sada sjede tu i igraju neku čudnu igru.

– Već sam ti rekla da mi je žao. Znam da sam pretjerala.

– Da!?

Neobična se igra, dakle, nastavlja, pomisli Rachel umorno. Nju je gotovo izbezumilo saznanje da čezne za njegovim zagrljajem, a on se ponaša kao da među njima nije bilo nikada ničega. Pomisao da je on to drukčije doživio teško je pogodila njezin ionako ugrožen ponos. Nijedan muškarac u njezinu životu nije ju seksualno privukao poput Colina. To bi je zaprepastilo da je bila riječ o bilo kome, jer je po prirodi bila neovisna, a kamoli o čovjeku kojega je morala mrziti. Preostaje jedino to da se spasi što se spasiti dade. A to, prije svega, znači ponašati se ravnodušno i bezbrižno poput njega.

– Ovako bismo mogli do beskonačnosti – procijedila je s usiljenim smiješkom.

– Kao što si i pretpostavio, večeras sam slobodna. Ako si još raspoložen za izlazak, tu sam!

– Uistinu!?

Iskrena radost odrazila se na Colinovu licu, a u kutovima njegovih očiju odmah su se produbile one poznate joj vesele borice.

Lijepih li očiju, pomisli Rachel po tko zna koji put. Tajanstvenoj privlačnosti njihove boje pridonosile su i duge, guste i, za tako svjetlokosu osobu, poprilično tamne trepavice.

– Da – odgovorila je Rachel sigurnim glasom, mirno izdržavši njegov ispitivački pogled.

– Odlično! Za početak, pokazat ću ti Vermont. Još ga nisi razgledala?

– Nisam, ali …

– Nema “ali”! Zar si se već predomislila?

– Dakako da nisam! Ne shvaćam samo kako ćeš mi pokazati cijeli Vermont u toku jedne večeri.

– Ne cijeli, nego samo njegovu najvišu i najnižu točku – odgovori Colin vedro.

– Zatim slijedi objed u Saint Albansu ili pokraj jezera Champlain.

– Nisam baš prigodno odjevena – potuži se Rachel. – Morala bih se prije preodjenuti.

– Ni u kojem slučaju – usprotivio se Colin. – I ja sam sportski odjeven, a osim toga važno je samo to da si meni lijepa. Ako te jednom pustim, više se nećeš vratiti.

– Smijem li barem u toalet da popravim šminku?

– Samo izvoli – rekao je Colin uljudno – iako ne vidim da je to potrebno. Žene bi dale sve na svijetu da imaju ten poput tebe, a ti ga pokušavaš sakriti.

Iako joj je šminka bila samo izgovor. Rachel se usputno ipak promotrila u zrcalu. Vlastiti izgled uistinu ju je iznenadio. Rumena, svijetlih, radosnih očiju bila je utjelovljenje žene koja se raduje susretu s ljubljenim. Dokaz više da izgled vara, pomislila je ironično. Prilazeći Colinovu stolu, Rachel se ponosno uspravila. Ne smije pokazati da je zbunjuje njegov ispitujući pogled.

– Spremna si? – upitao je Colin ustajući.

– Jesam.

U Colinovu automobilu, opustivši se koliko je mogla, Rachel je nastojala usredotočiti razgovor na sigurne teme – akademiju i klizanje. Potajno se nadala da će saznati štogod i o Anne. Uzalud!

– Marylin će uspjeti – izjavi Colin zamišljeno. – Uporna je i zna što želi, a osim toga uz klizanje ima i druge interese.

– Tvoja me tvrdnja pomalo iznenađuje.

– Zašto?

– Pa… mislila sam da više cijeniš ljude koji su potpuno zaokupljeni samo jednom strašću.

Iako se već uplašila da ga je naljutila, Colin se nasmijao.

– Rachel, s vremenom ćeš me bolje upoznati. Priznajem da mi je klizanje sve na svijetu i to gotovo otkad znam za sebe. Mislim da to i nije tako loše, ali sve ima svoju cijenu. Kao i drugi, upitao sam se tko zna koliko puta ne žrtvujem li zbog toga previše? No unatoč svemu, ništa me nije moglo natjerati da odustanem. Ništa, pa čak ni moj brak! Toliko što se tiče mene. Ipak smatram da klizači koji se posvete samo klizanju u pravilu nisu dobri natjecatelji. Svatko se uplaši u odsudnim trenucima i ako za nj nema ničega do klizanja, u natjecanju se previše stavlja na kocku. Bolje reći sve! Možeš li zamisliti što nekome, po njegovoj ocjeni predodređenom za pobjedu, znači neuspjeh?

– Želiš li time reći da se naši studenti osim klizanjem moraju baviti i drugim aktivnostima? A reci mi onda, koje su to aktivnosti?

– Znam da to zvuči pomalo čudno – kimnuo je Colin smješkajući se – ali vidiš, naši studenti uz obaveze prema klizanju i učenju imaju dovoljno slobodnog vremena za prijateljstva i druženja. Potičemo ih na razvijanje vlastitih interesa i hobija. Pri tome nije važno je li riječ o poštanskim markama, tenisu ili posterima rock-zvijezda. Jesi li me sada shvatila?

Rachel nijemo kimne. To o čemu je Colin upravo govorio bilo joj je i te kako poznato iz vlastita iskustva. I sama je nekoć željela biti najbolja klizačica. Taj je cilj poslije zamijenio drugi – završiti školu! U poslovnom svijetu vodila ju je želja da uvede nešto novo, da dođe s novim idejama. Nije li je, napokon, ista opsjednutost da ostvari postavljeni cilj dovela i u Vermont? Colinov automobil zaustavio se nakon tridesetak minuta.

– Dođi – pozvao ju je Colin dječački oduševljeno – do vrha moramo pješice.

Dok su se penjali uskim puteljkom, Colin ju je primio za ruku. Rachel bi je najradije bila istrgla, ali znala je da to ne bi mogla ničim opravdati. Iako joj je ruku tek ovlaš doticao, Rachel se ipak činilo da u tom dodiru prepoznaje nešto više od uobičajene pomoći pri penjanju.

– Vermont je najvećim dijelom šumovit – izjavio je Colin.

– A mi smo u samom središtu te šume.

– Nije baš tako – uzvratio je Colin, očito osjetivši strah u njezinu glasu. – Gradsko dijete?

– Provincijsko! – odmahnula je glavom Rachel. – Ili točnije gradsko, ako se zanemari veličina moga mjesta. Poslije škole otišla sam u Chicago tako da sam ipak stalno živjela u gradu. Bojim se medvjeda, zmija i uopće… životinja!

– Ne boj se ništa! Ovdje smo samo zbog prekrasnog vidikovca.

– Ne govori ništa! Te malene žute točkice što plešu u tvojim očima govore umjesto tebe. Jesi li znala da ti se pojavljuju u zjenicama kad si iznenađena?

– Još nikad nisam proučavala vlastite oči! – uzvratila je Rachel suho i u trenutku se otrijeznila. – Je li i najniža točka Vermonta ovako lijepa?

– Vidjet ćeš! – odgovorio je Colin i poveo je prema automobilu.

Pomažući joj da se smjesti, ovlaš joj je obavio ruku oko pojasa. Rachel bi bila najsretnija da je to mogla izbjeći, jer bi je svaki njegov dodir, bez obzira koliko slučajan, opekao poput žeravice. Smjestivši se napokon, duboko je uzdahnula. Bilo bi najbolje da nikad nije upoznala tog čovjeka koji ju je istodobno strahovito privlačio i odbijao. Naslutivši, valjda, njezinu zbunjenost, Colin je preostali dio vožnje uglavnom šutio. Uključivši malo poslije radio, vješto je, ali ne prebrzo, upravljao automobilom uskom, zavojitom cestom. Tek je bilo prošlo podne i Rachel se morala pomiriti sa činjenicom da njena avantura tek počinje.

***

Negdje na pola puta do jezera počelo je sniježiti. Rachel je prestrašeno gledala lomljive kristaliće koji su se razbijali o vjetrobran. Šutjela je sve dok snijeg nije počeo padati tako gusto da su se pahuljice počele zaleđivati i nakupljati na rubovima vjetrobrana.

– Ne bi li bilo bolje da se vratimo? – priupitala je.

– Zašto!? – uzvratio je Colin iznenađeno. – Neće zapasti, vjeruj mi!

– Znači razumiješ se i u meteorologiju?

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17