Ledena strast
Malo poslije Rachel je sjedila u restoranu s Colinom Knightom, čovjekom koji je uvijek dobivao ono što poželi. Pa čak i u tako nevažnom slučaju kao što je bio ovaj. Zadrhtala je od pomisli na njegovu moguću upornost u nekoj drugoj, ozbiljnijoj prilici. Sendvič sa šunkom uz rock i country-muziku iz džuboksa vratili su Rachel u njezine tinejdžerske godine. Jedino se Colin Knight nije tu uklapao. Vrlo je brzo uočila da je on postao predmetom pažnje većine djevojaka u kafiću. Visok i plav podsjećao je na vikinškog junaka među smrtnicima.
– Pričaj mi o Chicagu!
– Veliki grad – reče Rachel.
– To mi je poznato. Ali, dobro – kakvo pitanje, takav odgovor!
– Ne zaboravi, sam si to rekao! Nikad se ne bih usudila takvo što reći novom šefu.
– Ne bih rekao! Nešto mi govori da ti je savršeno svejedno što je pred tobom Colin Knight.
– Ne želim se prepirati s tobom – promrmlja Rachel namjerno pomirljivim glasom.
– Mudro! – složi se Colin i nasmiješi se. – Dobro, počnimo iz početka! Nisi baš govorljiva pa sam morao postaviti glupo pitanje da bih probio led. Shvaćaš? Vidiš, sam sam ti sve lijepo i pametno objasnio. Obećavam da Chicago više neću ni spomenuti. Umjesto toga, objasni mi kako si se uspjela poslovno probiti?
– Pa … mislim da sam se u pravo vrijeme našla na pravome mjestu. Diploma mi je najprije osigurala jednostavan i manje plaćen posao. Uslijedio je moj prijedlog plana kontrole efikasnosti rada i prvi uspjeh. Tu je zatim nova uspješna propagandna kampanja i eto! S malo manje sreće, mogla sam isto tako propasti.
– Iznenađuje me da si sve to ostavila i došla k nama.
– Pokus!
– Da, ali zašto?
U zelenim je očima bila znatiželja i Rachel je znala da sada mora dobro odigrati svoju ulogu.
– Oduvijek sam voljela klizanje. Još u srednjoj školi našla sam se u dilemi: kli-začka karijera ili dalje školovanje? Kad sam se prisjetila činjenice da vrlo malo žena živi od klizanja, odlučila sam se za nastavak školovanja No, klizanje mi je sve više nedostajalo te kad mi je jednom prilikom netko spomenuo ovo mjesto, shvatila sam da mi je to posljednja prilika za povratak ledu. Ako ne uspijem, uvijek se mogu vratiti na dosadašnji posao.
Vlastite su joj riječi zvučale nekako strano, ali teško da je mogla biti uvjerljivija u neposrednoj blizini tog mrskog joj čovjeka.
– Uistinu nevjerojatna priča! Nadam se da nećeš požaliti zbog svoje odluke. Ako je poslovni svijet na gubitku, mi smo sasvim sigurno dobitnici. Rekao sam ti već, na ledu sam te vidio samo jednom, ali zapanjila si me svojom vještinom.
Sve vrijeme njihova razgovora Rachel je bila i te kako svjesna blizine Colina Knighta. Ispred očiju bili su joj njegovo muževno lice i zlatna kosa koja se neobično prelijevala pod neonskim svjetlom. Stol je bio toliko malen da ih gotovo nije razdvajao i svako malo osjetila bi njegova koljena uz svoja. U pogledu mu je bila zelena boja mora, ona u kojoj neka nepažljiva žena može lako i zauvijek potonuti. Progutavši posljednji zalogaj, Rachel se nelagodno uzvrpoljila.
– Volio bih da ne moraš ići – Colin će zamišljeno.
– Ali obećao si da ću se vratiti kući prije nego mi se pokvari mlijeko – podsjeti ga Rachel vedro.
– Imate pravo. Otpratit ću vas do automobila, Iako, upozoravam vas, sportaš ne bi smio toliko jesti!
– Gospodine, to mi je jedini porok!
– Jedini!? – Colin značajno podigne obrvu.
– Volim dosadan i nezanimljiv život – nastavi šaljivim tonom Rachel.
– Morat ćemo tu nešto učiniti!
Pogledao ju je tako izazovno da joj je
načas zastalo srce. Nastavila je ipak jednako vedro:
– Ne brini o tome! Neki to vole … nezanimljivo!
Morala ga je nekako obeshrabriti, ali činilo se da joj smisao za humor u tome samo odmaže. Kod automobila još ju je jednom značajno pogledao.
– Rachel Devlin, dobro došla na akademiju Colina Knighta! Obećavam ti da ću prije nego što odeš, a bilo bi bolje da odeš što prije, pokušati nekako narušiti taj tvoj mir.
– Oboje! Laku noć, Coline!
– Laku noć, Rachel!
Godila joj je samoća automobila. Dalja prisutnost Colina previše bi je opteretila. Neobična li čovjeka, pomisli nekako suviše sjetno. Već sama pomisao na zelenilo njegovih očiju potjera joj žmarce niz kralježnicu. Lažljivac, podlac i licemjer, ponavljala je bijesno u sebi ljuteći se zbog svoje slabosti prema tom čudovišnom čovjeku. Mora ga što prije razotkriti i pobjeći odavde.
***
Sutradan po dolasku na akademiju naletjela je opet na Colina Knighta. Poveo ju je odmah u kraći obilazak glavne zgrade i upoznao s većinom budućih suradnika. Iako samo povremen, dodir njegove ruke na njenom džemperu budio je u njoj neku nejasnu čežnju.
– Ovdje se odvija nastava – objasnio joj je Colin pokazujući rukom dug hodnik s mnogobrojnim vratima. – Teško je naći dobre nastavnike za ovako male i dobno vrlo različite grupe učenika. Trudimo se ipak da uvijek dobijemo najbolje. Roditelji ove djece pate od osjećaja krivice što su im djeca ovdje pa im moramo obećati da dugotrajne vježbe neće biti na štetu obrazovanja, stoga zapošljavamo samo najbolje učitelje.
– Tražeći i “najbolje” školarine! – doda Rachel.
– To je najteži dio moga posla – kimne Colin. – Znam, naime, da se mnogo nadarene djece neće nikada upisati u našu školu. Vodimo brigu i o školarinama i o dotacijama, ali ta su sredstva prilično ograničena. Moj je profit mnogo manji nego što misliš.
– Ne opravdavaj se! – upadne mu Rachel žurno u riječ. – Bila je to samo moja isprazna primjedba. Znam da su vam troškovi veliki.
Colin bez riječi kimne. U crvenom džemperu, sjajne plave kose, podsjećao je na suvremenog Vikinga.
Nastavljajući šetnju glavnim hodnikom, Rachel načas proviri u jednu od nekoliko učionica i iznenađeno zastane zbog onoga što je ugledala. Mlada žena objašnjavala je nešto nekolicini tinejdžera.
– Marcia Temple – objasni Colin – jedan od naših najboljih učitelja. Našla je s djecom zajednički jezik pa joj sve ide od ruke. Sve u svemu, ona je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam ikada upoznao.
– Od čega boluje?
– Cerebralna paraliza. Oboljeli su joj mišići, ali joj um, kao i smisao za humor, radi savršeno. Zavoljet ćeš je! Upamti samo da Marcia ne podnosi sažaljenje!
– Kako ste uspjeli podijeliti klizačko i vrijeme za učenje? – upita Rachel pitajući se hoće li Colina zasmetati iznenadna promjena teme. Teško bi, naime, mogla odgovoriti na njegov pokušaj da je zadivi svojom humanošću.
– Naši studenti prolaze jednake testove kao i učenici u redovnoj školi. Uvijek im naglašavamo da će zanemare li učenje, morati napustiti akademiju.
– Velike obaveze za mlade ljude.
– Imaš pravo, Rachel! Ali natjecanje je praktički sinonim za obavezu. Svi naši daći imaju dvije stvari zajedničke: nadarenost i želju da se iskažu. Krajnji je cilj pobjeda. Da nije tako, ostali bi sa svojim obiteljima, išli u redovnu školu, a klizanje bi im bilo samo zgodan hobi. A ovdje je važna obaveza i odmah moramo znati jesu li za nju spremni.
Rachel osjeti olakšanje. Evo još jednog dokaza Colinove bezdušnosti! Za nj je podvrgavanje djece takvom stresu neki oblik pobjede kojom se ponosi. Kao da je pogodio njenu misao. Colin zastane i ispitivački je pogleda
– Tvoja šutnja svjedoči da se ne slažeš s mojim metodama.
– Nisi me shvatio – podigne Rachel ruku u znak protesta. – I ja sam samo tvoja zaposlenica koja mora dati sve od sebe. Prema tome, ja razumijem tu filozofiju. Nije lako biti najbolji!
– Dobro, ali očito je da misliš da ih ne bismo smjeli suviše opteretiti.
– Coline, zašto si uvijek raspoložen za prepirku? Nije moje da ocjenjujem tvoje klizačice metode!
– Zašto? Pa ti goriš od želje da mi izraziš svoje neslaganje, ali to dobro prikrivaš. Misliš li da mi kao moja zaposlenica ne smiješ proturječiti? Vjeruj, nisam baš takav tiranin koji otpušta ljude samo zato što ne dijele njegovo mišljenje!
– Imaš izuzetan dar zapažanja – prizna Rachel odahnuvši što barem nakratko može progovoriti iskrenim riječima. – Nije riječ o mojem neslaganju s tobom, koliko o … Teško mi je objasniti, ali smatram da nadarenu djecu kažnjavamo! Zaboli me srce pri pomisli čega se sve odriču i to svakodnevno!
– Možda ćeš se iznenaditi, ali slažem se s tobom.
– Pa … iznenadio si me – prizna Rachel – jer si klizanje na neki način … posvetio!
– U dvojbi sam – reče Colin zamišljeno naboravši čelo. – Pratim mlade ljude, njihove uspone i padove, i vidim odriču se koječega. Uz njih sam kad se uplaše, kad su neodlučni, suosjećam s njima … Pitam se ponekad čemu sve to? Cijeli život posvetiti trčanju na dva brida klizaljki! Vrijedi li to njihovih napora? Pitam se, a onda dođu uspjesi, pobjeda na prvom natjecanju, nadmašeni rekordi …