– Opet ironija?

– Ne mogu si pomoći – priznala je Rachel mirno.

Uspjela je izbjeći njegov mamac kojim je nudio prepirku. Namjestila se što je udobnije mogla. Samo neka sniježi. Colin je i tako neće lako ispustiti iz ruku. Još nije uspijevala dokučiti njegov cilj. Zacijelo je riječ o njegovoj potrebi da se pred svakom ženom pokaže nadmoćnim.

– Je li ti hladno? – upitao ju je Colin.

Rachel kimne. Brižne li duše, pomisli ironično kad je vidjela da uključuje grijanje. U jedno je mogla biti sigurna: s Colinom joj nikada ne bi bilo dosadno! Čak i kad su šutjeli, njezin je um u njegovoj prisutnosti neprekidno radio pokušavajući razriješiti zagonetku imenom Colin Knight. Da i nije bila osobno zainteresirana, Rachel bi ipak voljela znati zašto je Colin takav kakav jest, o čemu misli i kako sebi objašnjava svoje postupke? Iako bi se, istini za volju, prije svega morala zamisliti nad vlastitim postupcima i svojim ponašanjem poput neke učenice.

– Opet si nekamo odlutala – javio se opet Colin vedro.

– Samo zanovijetaj – priprijetila mu je Rachel – pa ću te podsjetiti da je ova avantura tvoja ideja!

Ja i moja ironična priroda ostale bismo večeras u toplini doma svoga i prale rublje.

– Vidim da ti ničim neću moći nadoknaditi to zadovoljstvo pa te stoga molim da ovaj izlet shvatiš kao znak patnje prema mojoj malenkosti.

– S takvim se pristupom problemu već slažem!

– Drago mi je! Kad obiđemo jezero, potražit ćemo zgodno mjesto za objed. Molim te, Rachel, reci napokon da voliš ovog zgodnog čovjeka, zgodne izlete i zgodne objede.

Rachel se srdačno nasmijala.

– Ne, Coline Knightu, prozborila je u sebi Rachel, jer moj je jedini cilj da te uništim!

No, riječi koje mu je glasno uputila bile su vedre i šaljive. Toga poslijepodneva izmijenila je s Colinom mnogo raznovrsnih misli i bilo je više nego očito da bi u nekoj drugoj prilici s oduševljenjem prihvatila toga čovjeka koji je volio filozofirati i imao osobit smisao za humor te s kojim se, zapravo, izvrsno slagala. Zašto sve te kvalitete mora imati baš Colin Knight?

– Još malo pa smo na jezeru – javio se opet Colin. – Vidjela si najvišu, a sada ćeš i najnižu točku Vermonta.

Pogledavši u nebo, Rachel opazi da se razvedrava i da je snijeg sve rjeđi. Rachelin zadovoljni uzdah koji je odao njezino olakšanje, Colin je popratio sa smiješkom podignuvši krajeve usana upitno, kako je to običavao, nudeći povjerenje, prijateljstvo i… I nešto o čemu ne valja razmišljati! Priberi se Rachel, pomisli ljutito. Zbog Colinove prisutnosti, privlačne kao i sam krajolik, nije se uspijevala potpuno posvetiti ljepoti prirode oko sebe.

– Sve manje sniježi – zamijeti Colin.

– Možda je to tek najava prave oluje – uzvrati Rachel.

– Ne odustaješ samo tako, je li? – nasmiješio se Colin, dodavši zatim poluglasno: – Ali, ni ja!

Hineći da nije čula posljednju opasku, Rachel ga je poslušno slijedila. Ono što je zatim ugledala uistinu je nadmašilo sva njena očekivanja. Jezero je poprimilo boju sivozelenkastog neba i činilo kao da valovi, zapljuskujući, ljube snježne kristaliće prije nego se rastope u dodiru s vodom. Daleko na horizontu mrko-zelene planine uzdizale su se do samih oblaka.

– Sviđa li ti se ovdje? – upitao ju je Colin nježno, blago je potapšavši po ramenu. Po Rachelinu ukusu, nekako previše blizu njezina vrata!

– Da – izusti Rachel zaneseno.

Samo od onoga što je vidjela ili od topline njegova dlana? Toga trenutka, Rachel na to pitanje uistinu nije mogla odgovoriti. Pogledavši Colina, zaprepasti je sličnost: i jezero i Colinove oči bili su podjednako kristalno čisti i modroze-leni. Čudan spoj leda i vatre! Kao snijeg koji je, dodirujući jezersku vodu, nestajao u pari. Ledena vatra!

– O čemu razmišljaš? – upita Colin, približivši joj se na opasnu udaljenost.

Zatečena pitanjem, Rachel je šutjela. Kako da mu kaže o čemu je mislila? Zar da spomene usporedbu jezera i njegovih očiju? Ili možda da mu prizna kako ima najprivlačnije oči na svijetu? Ne, tu ludost ne smije sebi dopustiti, jer ovaj put sasvim sigurno ne bi odoljela, a da mu ne prođe prstima kroz gustu, plavu kosu, da ne poljubi te izazovne usnice.

– Do dolaska ovamo nisam mnogo razmišljala o Vermontu – izjavila je mirno, umjesto svega što bi mu mogla reći igrajući se na rubu neistine. – Mislila sam da je malen, hladan i prepun snijega. Ni u snu se nisam nadala takvoj ljepoti. Čudi me da još nije otkriven i preplavljen turistima.

– Pst… – šapnuo je Colin dodirnuvši joj prstom usne. – Tiho, ovaj kutak Vermonta pripada samo meni! Svi koji uokolo tumaraju obični su uljezi i ne želim da se zbog tvoje brbljavosti umnože.

Obećavam da ću čuvati tajnu – podigne Rachel ruku u znak zakletve. Na usnicama je još osjećala dodir njegova prsta, iako ga je već bio odmaknuo.

– Izvrsno, a sada pođimo na objed! Hej, znaš li uopće da smo nadomak kanadske granice?

– Opet predavanje iz zemljopisa – nasmije se Rachel, a zatim hineći zabrinutost, doda: – Nećemo, valjda tamo na objed!?

– Opet sumnjaš u mene?

Sumnjam, ponovila je Rachel u sebi, sumnjala je ona samo u sebe i svoje zdravo rasuđivanje! Hajde, Coline, nahrani me i odvedi kući, zamoli ga u sebi. Jer, znala je da neće moći još dugo izdržati u njegovoj blizini.

– Ne možeš mi zamjeriti što sam na oprezu – odgovori mu Rachel.

– Da bih te uvjerio u svoje poštene namjere, idemo ravno u Saint Albans. Voliš li talijanske specijalitete?

– Obožavam ih!

– Izvrsno, i ja! Restoran je sasvim nov i u njemu sam objedovao samo jednom, ali svidio mi se. Osim toga, ima jeftinih jela…

– To nisi smio priznati – izjavi Rachel veselo. – Odlučila sam baš da ću naručiti nešto skupo.

– Naruči što hoćeš, Rachel, samo budi uza me!

Iako su Colinove riječi bile šaljivo izgovorene, Rachel je zamijetila da se promijenila boja njegovih očiju koje su malo, sasvim malo, potamnjele, ali dovoljno da bi Rachel uplašeno proslijedila prema automobilu. Namjestivši se udobno, nastavili su razgovor o bezopasnim temama. Colin nije, ili se pravio, zamijetio promjenu u njezinu raspoloženju. Napokon, i zašto bi? Ponašala se pristojno, uljudno, štoviše, poslušno. Ako priželjkuje više od toga, morat će sa sobom povesti neku drugu. Neku od čitave čete njegovih obožavateljica. Rachel je bila čvrsto uvjerena da se Colin zabavlja s barem nekoliko žena istodobno pa ju je tim više zbunjivala činjenica da želi biti i s njom, te da ne prihvaća njeno odbijanje. Jedna djevojka manje ili više, to takvog zavodnika ne bi trebalo zabrinjavati!

Za vrijeme objeda Colinov je pogled nekako suviše često, iako su razgovarali u svemu i svačemu, ponirao u njezin, a koljena u im se gotovo neprekidno dodirivala pod stolom.

Coline Knight, prozbori Rachel u sebi. Unatoč svemu, ne mogu zanijekati da me privlačiš. Moj um želi jedno, a tijelo nešto sasvim drugo. Moje bi srce i duša zbog toga neizmjerno patili!

Kad joj je Colin drugi put nazdravio, Rachel ga je podsjetila da im predstoji dug povratak kući. Začudo, odmah se s njom složio. Činjenica da bi je mogao prezreti bila je manje opasna od vlastitih osjećaja i te užasne zbunjenosti zbog njegove blizine, koju je bilo sve teže skrivati.

– Što ćemo sada? – upitao ju je Colin kad su se pred njima pojavile prve kuće Spencer Hilla.

– Zašto… ne razumijem – promucala je Rachel.

– Još je rano i nema razloga za žurbu kući.

– Možda, ali umorna sam.

– Ako je suditi po tvojem izgledu, nisi uopće umorna. Predlažem kompromis: pođimo kući ali mojoj, koju sam sagradio nedaleko odavde, no ipak na osami, u dubokoj i tamnoj šumi! – dodao je dubokim glasom, kao da je plaši. – Namignuvši, nastavio je. – Dođi. Pokazat ću ti Ethel!

– Ethel!? – ponovila je Rachel zbunjeno.

– Moju vjernu Ethel. Moga… psa! Naslikao ju je moj prijatelj slikar. Uginula je prije nekoliko mjeseci, a bili smo godinama nerazdvojni.

– Vjerujem ti da je slika lijepa, ali moram kući.

– Čovjek se nekako veže za kućne ljubimce pa postanu dio tvog života – nastavio je Colin kao da nije čuo što je rekla. – Ethel i ja običavali smo se dugo šetati…

– Dubokom, mračnom šumom? – prekinula ga je Rachel suho.

– Da, ali i drugdje. Njoj sam sve povjeravao. Nije baš bila pričljiva, ali dobro smo se slagali.

– Sada mi je jasno i zašto – podrugljivo će Rachel – nije ti se nijednom usprotivila.

– To nije točno! Da mi je Ethel štogod zamjerila, sigurno bi mi to rekla. Osim toga, ti mi stalno nešto prigovaraš, a ja te ipak nastojim zadržati uza se.

– Coline Knight, ti si pravi majstor da nešto najnelogičnije prikažeš logičnim.

– Zašto!? Pa što je nelogično u prijedlogu da ti pokažem svoj dom? Malo prije pripovijedali smo o oprečnim interesima. Moj je dom moj pokušaj da se još nekako izrazim osim klizanjem. Uređujem ga već dugo i zacijelo još dugo neću odustati od tog posla. Stalno mi se javljaju nove i nove ideje.

Osjećajući se poput mušice koju pauk vabi u mrežu, Rachel se pokušala prisjetiti valjana izgovora. Glavobolja, bolovi u želucu ili možda telefonski poziv bolesnoj majci? Sve su to bile neuvjerljive isprike koje bi samo probudile Colinov gnjev koji svakako mora izbjeći.

– Ja…

– Rachel, neću te ni na što prisiljavati.

Colinova razdraganost ustupila je mjesto gorčini.

– Ali za takvo što nema ni potrebe – rekla je Rachel.

Zar ne shvaća da se bojim vlastitih osjećaja, pomislila je s ništa manjom gorčinom nego on.

– Ako je tako, pođi sa mnom. – Prislonivši ruku na srce, nastavio je svečanim glasom: – Ja, Colin Knight, svečano obećavam da te neću napasti u tami mračne šume i da ću se čedno ponašati. Jesi li zadovoljna?

Rachel sakrije lice rukama.

– Coline, ti mi samo otežavaš situaciju!

– Doista? – upitao je Colin grubo, hineći ljutnju. – Tko bi se, zaboga, mogao plašiti jednog običnog posjeta!?

Ali, čemu uopće posjet, u sebi se upitala Rachel. Zašto se ne zadovolji samo time da mu je ona zaposlenica? Tko zna, možda bi bilo bolje da se od samog početka ponašala zaljubljeno poput Meg Bannister! Colin bi već bio pobjegao glavom bez obzira. A možda i ne bi?

– Dobro, Coline, obiđimo tvoj dom i ne uzimaj sve k srcu! Uopće mi nije palo na um da bih te se morala bojati.

– Ne vjerujem ti, i sklon sam vjerovanju da te je netko u životu gadno povrijedio.

Rachel je slegnula ramenima.

– Svatko od nas ima u životu neku svoju nevolju.

Rachel je namjerno potkrijepila Colinovu sumnju da je riječ o nesretnoj ljubavi. Uvjerljiviji izgovor za svoje povremeno čudno ponašanje i tako nije mogla smisliti. Skrenuvši s glavnog smjera prema Spencer Hillu, Colin je poslije nekoliko kilometara vožnje zavojitom cestom skrenuo još užim i strmim seoskim puteljkom. Nad krovom automobila sastajale su se krošnje drveća, a o njegovu karoseriju lagano je udaralo grmlje.

– Pa kuća ti je doista u džungli!? – uzviknula je začuđeno Rachel.

– Oštroumno zapažanje!

– Kako se popneš ovamo po snijegu i ledu?

– Ne penjem se – uzvratio je kratko Colin.

– A ako te snijeg zatekne gore?

– Ne brini se, Rachel! – nasmijao se Colin. – Snijeg je prestao i ti se nećeš naći u sličnoj opasnosti. Ali, eto nas! – dodao je ponosno pokazujući prstom malu dvokatnicu.

Rachel nije mogla naći riječ kojom bi opisala Colinovu kuću Bio je to jedinstven primjerak arhitekture, neponovljiva kombinirana gradnja u drvu i staklu. Protegnuvši se da najprije oživi od sjedenja ukočene udove, Colin je rukom pokazao prema ulaznim vratima. Kad ju je, galantno se naklonivši i zapalivši svjetlo, propustio u unutrašnjost svoga doma, pred Rachel se pokazao također neponovljiv prizor. I unutra je postignut savršen sklad starine i novine, a Rachel je osobito upao u oči prekrasan kamin uz koji se nalazio izvrstan stereo uređaj.

– Prekrasno, Coline, doista prekrasno! – uzviknula je Rachel zadivljeno. Iako je to prikrivao, Colinovo je lice sjalo od ponosa.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17